hr
Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Vijesti / 23. studenoga 2021.

PRENOSIMO IZ DRUGIH MEDIJA – Rudić za Germanijak.hr

Na mrežnoj stranici Hrvatskog vaterpolskog saveza povremeno objavljujemo i zanimljive razgovore, tekstove i analize iz ostalih medija, bilo da su tiskani ili elektronski. Ukoliko se radi o zanimljivom uratku, a koji se jasno tiče vaterpola i slavi naš sport, te s procjenom da bi mogao biti zanimljiv širokom krugu ljudi, pa tako i vas koji ste naviknuli djelić dana provesti na www.hvs.hr, s radošću objavljujemo prenosimo sadržaj drugih novina, portala…

Nedavno je na mrežnoj stranici – Germanijak.hr – novinar Bartul Čović, objavio vrlo zanimljiv i inspirativan intervju s najtrofejnijim vaterpolskim trenerom na svijetu svih vremena, drugim najtrofejnijim izbornikom na svijetu, između ostalog dakako i bivšim hrvatskim izbornikom, legendarnim Ratkom Rudićem. Sa zadovoljstvom vas ostavljamo u uživanju iščitavanja sljedećih redaka.

——–

Uvijek sam se usavršavao i nastojao biti ispred svojeg vremena

Jedan od najtrofejnijih trenera u povijesti sporta u velikom intervjuu za Germanijak komentirao je razne aktualne teme iz struke, govorio o svojoj igračkoj karijeri, suradnji s trenerima iz drugih sportova, izazovima s kojima se susretao kao trener, te svojoj filozofiji i osnovnim principima rada kojima je ostvario gotovo neponovljive rezultate.

Sport se neizbježno mijenja i evoluira, igrači postaju brži, jači i bolji. Razvijaju se dodatne grane znanosti i alati koji se koriste u svakodnevnom treningu i radu, a treneri su primorani konstantno razvijati svoje metode, ukoliko žele ostati konkurentni.

Kvalitetni treneri, kojih na svjetskoj razini ne manjka neovisno o generacijskoj pripadnosti, uspijevaju pratiti trendove, prilagođavati i razvijati ideje, a potom i nizati dobre rezultate. Uistinu najveći treneri to uspijevaju činiti godinama ili čak desetljećima. Oni ne pomišljaju da je njihov razvoj u ijednom trenutku gotov, shvaćaju da je progres nezaustavljiv i pokušavaju svoju momčad, a u konačnici i svoj sport, odvesti korak dalje.

Kada nečije ideje odole zubu vremena onda ga to odvaja od ostatka konkurencije. Postoji niz velikana trenerskog posla koji su dokazali da su sposobni razvijati se i ostajati na vrhu, a i ovog trenutka aktivan je niz njihovih mlađih kolega na koje su utjecale ideje zaslužnih prethodnika i o čijem radu će se pričati daleko u budućnosti.

Ne može se u svakoj zemlji pronaći nekoga tko se svojim postignućima uzdigao do samog trenerskog Olimpa, ali u Hrvatskoj je to srećom moguće, zato jer imamo Ratka Rudića. Legendarni vaterpolski trener početkom pandemije je odstupio s angažmana u talijanskom Pro Reccu i u osmom desetljeću života proglasio definitivnu trenersku mirovinu.

Kao što ćete saznati iz ovog intervjua, to ne znači da se prestao aktivno zalagati za daljnji razvoj svog sporta, sada kroz rad s najmlađima. Rudić je tako napravio puni krug jer je njegova trofejna trenerska karijera početkom osamdesetih krenula upravo kroz rad s djecom, u mlađim kategorijama VK Partizana i na poziciji izbornika kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije, nakon što je u ranim tridesetima okončao vrlo dobru igračku karijeru.

Na svijetu ne postoji puno idealnijih sugovornika na teme evolucije sporta i trenerskog posla, jer nakon što iznese svoje ideje i viđenja Rudiću nitko ne može reći: “Sve to lijepo zvuči, ali gdje su rezultati?”

Odnosno može, ali potom će dobiti sljedeći odgovor:

“Kao trener osvojio je četiri olimpijska zlata s tri različite reprezentacije i jedini je s takvim postignućem u povijesti. Ima još i olimpijsku broncu, a uzeo je šest europskih i svjetskih zlata. Kada se zbroje sve njegove medalje, dolazimo do brojke veće od 40 odličja”.

U vaterpolu odavno nema premca, a u čitavoj povijesti svih sportova od njega je trofejniji jedino brazilski odbojkaški trener Bernardo Rezende, uz napomenu da on ima ‘samo’ dva olimpijska zlata, naspram Rudićevih četiri.

Dronovi i laptop treneri – nekada i sada

S našim legendarnim izbornikom sastali smo se u jednom zagrebačkom kafiću i najprije smo htjeli čuti njegovo viđenje o aktualnostima vezanim uz temu trenerske metodologije. Pošto je Ratko deklarirani hajdukovac, zanimalo nas je da li je popratio vijest o dronu na daljinsko upravljanje kojeg Valdas Dambrauskas koristi za snimanje treninga, što je dio javnosti prokomentirao na pomalo podrugljiv način i ima li za njega pojam ‘laptop trener’, odnosno dio struke koji se uvelike oslanja na tehnologiju i analitiku, negativne konotacije?

Za dronove u nogometu znam odavno, nogomet je što se tiče samoga programiranja malo drugačiji od vaterpola. Mi radimo strahovito puno, možda još više na pripremi i eksperimentiranju. Nogomet s druge strane ima bolje financijske mogućnosti. Ako imaš mogućnost da ti netko upravlja dronom i da gledaš kako igrači stoje na terenu, naravno da je to dobro. Smatram da je upotreba drona normalan tehnološki napredak u radu trenera. Međutim, uvijek postoje određeni principi u radu koji se moraju poštovat, koji nemaju veze s tehnologijom, imaju veze s tvojim znanjem o materiji, o upravljanju ekipom, o komunikaciji, sve je to bitno. Ja sam za da se treneri koriste s modernim tehnološkim pomagalima i da metode postaju drugačije i modernije. Apsolutno to podržavam. Za mene ‘laptop trener’ nema negativne konotacije.

Upitali smo ga na koji način je pokušavao uvesti drugačije i modernije metode i je li nailazio na skepsu?

Od početka karijere bio sam inovativan trener koji je i tada, u ono vrijeme prije 40 godina, kada su se vrlo malo koristile video analize i statistike, radio razne eksperimente. Koristio sam određena pomagala i eksperte koji bi mi dali informacije i moram kazati da je i tada kad sam bio mlad bilo trenera koji su smatrali da to nije potrebno, da je dosta da imaš iskustvo i da s tim iskustvom vodiš ekipu. Mi smo tada dok nije bilo dronova na veliki ekran projicirali snimke taktičkih vježbi. To su sve dobre stvari. Svaka ta inovativnost je u redu ako daje određeni efekt. Ako si ti to uspio prenijeti ekipi, ukoliko je ekipa to razumjela, ukoliko prihvaća to, sve je dobro. Devedeset posto eksperimenata koje sam radio sam odbacio, jer nešto što ne možeš uključit u trening mi nije bilo opcija. Međutim, ako imaš pomagača, ako imaš resurse, sve je to korisno. Trener mora dobiti što više informacija, prenositi ih ekipi, a sama igra i rezultat će pokazati koliko je to imalo efekta.

Što ste konkretno uspjeli uključiti?

Htjeli smo sve informacije na ekranu, kao i statistike. Zato sam mjerio milijun stvari, na treningu pogotovo, ali na obradi podataka radili smo čak i za vrijeme utakmice. Mjerili smo laktate, pulsaciju, danas je to puno lakše, imaju onaj GPS, mjeri im koliko trče, kojom brzinom, a ja sam to izračunavao sam, mjerio štopericom, dobio bi iste stvari, samo puno teže.

Da sam bar tada imao mogućnosti kakve imaju danas, ja bi ih primjenjivao.

Naravno, bitna je kvaliteta trenera i njegovo znanje, koliko on to može zaista prenijeti, kakva je njegova vizija igre, organizacije treninga. Meni je organizacija treninga jedna od vrlo izazovnih i bitnih stvari. Trening se mora odvijati bez zastoja, mora imati svoj ritam, igrači to moraju moći usvojiti kad im prenosiš znanje. To je ustvari najbitnije.

HaBaWaBa – zalog za budućnost vaterpola

Rudić je jedan od osnivača Waterpolo Developmenta, udruženja posvećenog razvoju i promociji vaterpola na svim kontinentima. To ostvaruju kroz edukacije igračkog i trenerskog kadra, te suradnju s multidisciplinarnim stručnjacima. U pokretanju su sudjelovala i druga velika imena poput Gabriela Pomiliija, Alessanda Campagne i Manuela Estiartea, nekadašnjeg španjolskog olimpijca i prijatelja Pepa Guardiole koji trenutno obnaša dužnost u stručnom stožeru Manchester Cityja.

Najznačajniji projekt WPD-a je HaBaWaBa (Happy Water Baby Ball) međunarodni festival posvećen radu s najmlađima. Ratka smo zamolili da nam predstavi ovaj projekt u kojem je i danas aktivan. 

– Festival organiziramo 14 godina i sada ide po čitavom svijetu. Grčka, Španjolska, Brazil, Kanada, Egipat, Bjelorusija, svugdje. To je naš način edukacije mladih igrača koji su organizirani u tri starosne skupine, do 9, do 11 i do 13 godina. U predpubertetskom periodu igrači imaju najbolju sposobnost prihvaćanja koordinacije i memoriziranja pokreta. Što nauče u tom dobu, ostaje im za čitav život. Mi smo pomoću novih pravila igre – koja smo organizirali na način da se pomoću njih razvijaju fundamentalne vještine kroz sve više utakmica – dobili strašnu svjetsku produkciju igrača.

Kakva su ta posebna HaBaWaBa pravila?

Sve je prilagođeno uzrastu, veličina lopte, gola. Ne dozvoljavamo kontakt igru, želimo da se u napadu kreću na način da izbjegnu protivnika itd. Stvaramo koordinaciju koja će im kasnije pomoći. Poslije 13. godine ulaze u normalan proces sa svim uobičajenim pravilima, gdje postoji jači kontakt, ali imaju tu prednost jer se znaju jako dobro kretati i jer imaju koordinaciju koju drugi nemaju. U tom periodu najbolje mogu savladati biomehaniku, nevjerojatno upijaju, poboljšavaju brzinu, koordinaciju i kognitivne značajke igre, razumijevanje viška igrača itd. Kasnije im to pomaže u dobrom pregledu igre, što je često problem i kod seniora.

Kakve rezultate je dao taj vaš pristup razvoju igrača?

– Odlične, evo npr. Grčka je osvojila Svjetsko juniorsko prvenstvo, a više od pola ekipe došlo im je iz HaBaWaBe. Organiziramo radionice i seminare za trenere gdje sugeriramo određen način rada s djecom. Ja sam i u komisiji FINA-e za razvoj vaterpola gdje smo publicirali priručnik koji se zove ‘Swim And Play The Ball’. To je namijenjeno trenerima koji nisu drugdje naučili kako raditi s djecom od osam, devet godina. Dali smo im puno materijala u ruke, zajedno s videima. Vaterpolo se kao i svaki sport razvija, ima nova kretanja, nešto se odbacuje. Mi sve te metode primjenjujemo na djeci i smatram da je to jedan od najboljih vaterpolo projekata što postoji u svijetu. Korona nas je malo spriječio, ali imamo po 180 ekipa, veliki je interes. S obzirom da vaterpolo nije masovan sport, broj je za svaki respekt, a naš rad daje rezultate.

Koriste li onda i krovne organizacije HaBaWaBa pravila?

– Ne, imaju manje lopte, ali što se tiče samih pravila ista su kao u seniorskom vaterpolu. Po meni se to treba mijenjati, ali nije lako. Te organizacije se drže pravila i bilo kakvi noviteti kod njih teško prolaze. Međutim, moram kazati da puno zemalja koristi principe slične HaBaWaBa pravilima, u Mađarskoj, Italiji, Grčkoj, a i u Hrvatskoj. Gotovo sve razvijene vaterpolske nacije s mladima rade na sličan način. Svoju kvalitetu u seniorima možeš održati jedino ako si dobro radio s mladima. Većina se s pravilima prilagođavaju našoj metodi i obuci djece, a što se tiče europske i svjetske organizacije za sada je tako kako je. Nama je dobro da su snizili dobne granice, da se s natjecanjima počinje već u U15 uzrastu, a jednog dana možda će se prilagoditi i određena pravila.

Kako je izgledao rad s klincima kad ste vi počinjali kao trener?

– Završio sam trenersku školu i proučavao dostupnu literaturu. Primjenjivao sam nove stvari koje sam tamo pronalazio. Povezao sam se s fakultetima, s institutima za sport, s ekspertima, psiholozima. Imao sam velik stožer, čak i sa klincima. To je bilo u Partizanu. Imamo puno olimpijskih medaljaša koji su izrasli u toj školi. To je bilo prije 40 godina. Nismo bili na stupnju razvoja kao danas, ali i tada smo nastojali biti ispred svog vremena. Kod nas je ponekad problem u rada s mladima to što dolaze treneri i instruktori koji nisu dovoljno obučeni, koji nemaju dovoljno znanja. S djecom bi morali raditi veoma sposobni treneri, da im pravilno mogu prenijeti sve što treba i kako treba raditi. Mi treneri smo dosta toga tražili od europske i svjetske federacije prije jedno petnaestak godina npr. da snize dobne granice svojih natjecanja. Sada imamo U-15 Europsko prvenstvo što je vrlo bitno, jer kod igrača od 13 do 15 već možeš raditi neku prvu selekciju, a sljedeće godine održat će se i U16 Svjetsko prvenstvo. Dakle, postoji čitav jedan sustav koji djecu kroz razna natjecanja vodi do seniorske ekipe.

Plivaj, bacaj, plivaj – Rudićevi igrački počeci

Prije nego što je četrdesetak godina proveo na trenerskom vrhu, Rudić je i sam bio sjajan vaterpolist, pa bi bilo nepravedno zapostaviti njegovu igračku karijeru. Rodio se u Beogradu 1948. godine gdje je njegov otac bio vojno lice, a kasnije će u glavnom gradu Jugoslavije pod kapicom VK Partizana provesti najbolje igračke dane. No, u ranom djetinjstvu se puno selio, a prve dodire s vaterpolom imao je u Zadru. Zamolili smo ga da se prisjeti tih dana.

– To je bilo vrijeme kada su se djeca bavila svim sportovima. U Zadru se igrala košarka, nogomet, sve. Ja sam svaki dan odlazio na bazen tadašnjeg Jedinstva koji je bio uz more, jedan od prvih, jako lijep. Bili su tu vaterpolisti seniori koji su pucali na gol. Nisam još bio registriran, ali me to zainteresiralo. Otplivao bi iza gola i vraćao im lopte. Imao sam sedam, osam godina, kao HaBaWaBa klinci danas. To je i odličan trening. Ja bi po dva sata bio iza gola (smijeh) pa po loptu, bacaj, po loptu, bacaj. Sam sam sebe uveo u sport. Jedne godine počeli smo organizirano raditi, ali sam se preselio u Split i s ozbiljnim vaterpolom krenuo u splitskom Jadranu.

Kako je izgledao vaš igrački razvoj u tim nježnim godinama i koji trener je na vas utjecao?

– Trener mi je bio Ivo Bučević. On je bio kako bi se reklo trener-animator, vrlo zabavan, mi djeca smo toliko uživali biti s njim, bio je duhovit. On nas je privukao vaterpolu. Imao sam jako brz razvoj i bio sam vrlo talentiran. Već s 15 sam igrao za prvu ekipu Jadrana u seniorskom prvenstvu. Igrali smo razna prvenstva, a poslije sam imao niz trenera kad sam ušao u prvu ekipu, pa juniorsku i seniorsku reprezentaciju. Već 1967. kada sam imao 19 godina osvojili smo Zimsko prvenstvo Jugoslavije u Rijeci. Bio sam čak i na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku gdje je Jugoslavija osvojila zlato. Bio sam 12. igrač. Tada je bilo 11 igrača, ali se vodio još jedan za pričuvu. Ozlijedio sam se i bio u Olimpijskom selu, ali nisam nastupio.

Povratak u Beograd i studentske nevolje

Iduće desetljeće za Rudića je bilo još trofejnije, prešao je u Partizan s kojim se penjao na vrh države i kontinenta, a 1980. u Moskvi je kao reprezentativac oko vrata stavio svoju prvu olimpijsku medalju, srebro nakon poraza od SSSR-a u kojem je bio najbolji strijelac utakmice.

Zanimalo nas je kako je došlo do prelaska u Partizan koji će s Rudićevom generacijom postati drugi najtrofejniji klub ovih prostora, nakon dubrovačkog Juga.

– Ja sam ustvari u to vrijeme živio u Zagrebu, jer je Jadran igrao samo ljeti. U državi su bila dva velika kluba – Mladost i Partizan. Mladost je čak imala bolje rezultate, ali su igrači bili stariji. Onda je upravo iz Dalmacije puno igrača otišlo u Partizan, mojih prijatelja sa Korčule, iz Šibenika, Splita. Vaterpolisti su u to doba u Beogradu dok smo mi igrali imali vrlo visok renome, možda čak i viši nego nogometaši, mi smo bili face u gradu (smijeh). Te 1971. formirali smo grupu vrlo talentiranih igrača i u sljedećem periodu smo osam godina za redom osvajali državno prvenstvo, a dva puta smo bili prvaci Europe. Htio sam biti u sredini koja će mi omogućiti da se što bolje razvijem kao igrač, ali i ostvarim dobre rezultate. Bio sam vrlo ambiciozan i želio sam rezultate.

Pošto je i danas svestran čovjek s umjetničkom žicom koji se u slobodno vrijeme bavi slikanjem, zanimalo nas je na kakve je dileme nalazio prilikom odabira dugoročnog karijernog pravca.

– Kad sam završio gimnaziju htio sam upisati Likovnu akademiju ili arhitekturu, prvo sam išao na prijemni na arhitekturu i prošao, ali kada sam bio na prvoj godinu nisam skoro ništa trenirao, jer si bio prisiljen da provedeš cijeli dan na fakultetu, a ja sam imao zaista veliku želju da se bavim sportom, pa sam vagao. U međuvremenu je došao taj odlazak u Beograd, tamo sam se isto mogao upisati na arhitekturu, ali opet isti problem – nisam mogao pomiriti obaveze prema treningu i fakultetu. Samo DIF (Državni institut za fiskulturu) je to dopuštao, pa sam ga i završio.

Trenerski počeci i stvaranje avangarde

Vrlo rano sam odlučio da ću se baviti trenerskim pozivom, a studij na DIF-u me jako zanimao i studirao sam s uživanjem. Krenuo sam primjenjivati puno stvari. Literatura nam nije bila dostupna kao danas. Po pitanju fizičke pripreme dosta smo kopirali od Sovjetskog Saveza i od Amerikanaca, čitali smo knjige njihovih plivačkih trenera pa bismo to koristili i prilagođavali sebi, a što se tiče tehničko-taktičkog dijela tu smo uglavnom gledali Mađare. Oni su individualno bili najbolji igrači i tehnički najkvalitetniji.

Mi smo na neki način te dvije škole, mađarsko-sovjetsku, povezali i stvorili smo jednu našu, koja je na kraju bila najuspješnija. Kad sam preuzeo A reprezentaciju mi smo od 1984. do 1988. dominirali. Mađari su nas zamolili da rade s nama, počeli su koristiti naše metode i gledati nas kao avangardu. U fizičkoj pripremi i u taktičkim rješenjima bili smo ispred ostalih.

Dominaciju iz spomenutog perioda Ratko je kao jugoslavenski izbornik zaokružio s dva uzastopna olimpijska zlata u Los Angelesu i Seoulu, a između je došlo i zlato na Svjetskom prvenstvu u Solunu, zlato na Svjetskom kupu i dva europska srebra. Bio je najtrofejniji trenerski izdanak SOFK-e odnosno Saveza organizacija za fizičku kulturu koji je trenerima onoga vremena omogućavao stalnu edukaciju i međusobnu komunikaciju. Rudić je otprije poznat po suradnji s drugim sportovima, pa nas je zanimalo u kojima je znao potražiti inspiraciju tokom trofejnih osamdesetih?

– Taktički je košarka vrlo slična, po pozicijama, jedino što nemaju golmana, ali centar, krila, playmakeri, to je vrlo slično, no oni se puno brže kreću. Nogomet nam je bio bliži po tome jer je malo sporiji, pa smo učili i koristili iskustva iz puno sportova i primjenjivali svoja, jer voda je jedan ipak specifičan medij, kretanje u vodi je drugačije i onda moraš organizirati taktiku na osnovu uvjeta koji postoje u vodi. Ali da, koristili smo puno iskustava iz drugih sportova.

Puno sam kontaktirao razne trenere, pogotovo one koje su imali velike rezultate, recimo Ranka Žeravicu, on je stanovao baš u zgradi gdje je bio vaterpolski savez. Vodili bi puno razgovora, kao i sa ostalim loptačkim trenerima iz rukometa, nogometa itd. Neke stvari kao što je rukovođenje ekipom, to je manje-više isto.”

A što se taktičkih stvari tiče?

– U jednom trenutku me jako zainteresirao američki nogomet, često smo išli u Ameriku pa sam gledao Los Angeles Ramse koji su se kasnije preselili u St.Louis. Pokušavao sam od njih nešto posuditi. Imali bi tridesetak uigranih kombinacija za različite situacije, a igrači bi ih sami raspoznavali. Znali bi kada se pokreće koji mehanizam i trener ne bi ni trebao zvati akcije. Nešto od toga sam primjenjivao, čak bi ih snimao na video, recimo situacije s igračem više ili manje, ako imaš 6-7 sistema obrane s igračem manje onda odmah imaš odgovor na svaku situaciju.

Nisam morao ništa govoriti, igrači su bili obučeni da reagiraju sami, jedan viši stupanj taktičke obuke, to sam pokušavao.

Izgradnja šampionske jugoslavenske reprezentacije

Koliki stožer ste imali od 1984. do 1988. godine?

– Imao sam dosta ljudi, uvijek sam radio s psiholozima, bila je jedna psihologinja, publicirali smo stvari koje su i drugi sportovi koristili, a kasnije sam to nastavio i u Italiji. Kroz dugi rad s psiholozima poslije već možeš i sam prepoznati neke stvari, samog sebe sam osposobljavao kao psihologa. Recimo, trebaš znati kakva je psihodinamika sportske grupe, kakvi su odnosi, koji igrači se podržavaju, a koji se odbijaju, koji su lideri, tko ih okružuje itd.

Imao bih kompletan uvid, a onda bih reagirao u odnosu na neku situaciju. Psihološka ispitivanja koja smo radili u Jugoslaviji i kasnije u Italiji su gotovo uvijek pokazivala iste stvari, takvi odnosi su u svakoj grupi isti, u nogometu, u orkestru, svugdje.

Uvijek sam imao video analitičare i statističare. Radio sam i sa fiziolozima na pitanjima energetskih mogućnosti i unapređenja energetskih potencijala igrača. Radili smo analizu o strukturi vaterpolo igre, koliko se prepliva, kad dođe do zamora, kad ne.

Imao sam dosta ljudi oko sebe, ali na velikom natjecanju bi se to smanjilo, za vrijeme priprema nas je bilo puno. Recimo psihologe nisam želio imati na natjecanju, zato što oni imaju tu tendenciju da hoće privući pažnju na sebe, a kad je natjecanje ja sam taj koji treba biti glavni (smijeh), ja, par pomoćnika i to je to.

Pedantan pristup poslu, čvrsta disciplina i inzistiranje na jakom treningu Ratku su na početku trenerske karijere zavrijedili nadimak ‘Tiranin’ kojeg se danas prisjeća sa smiješkom. Ističe da s pristupom igrača u jugoslavenskoj reprezentaciji nije imao problema, te da je njegova radna etika vrlo brzo usvojena.

– Ja sam vrlo jasno istog momenta odredio pravila ponašanja. Rekao sam: ‘Odnos treba biti takav i takav, tražim to i to.’ Odradili smo uvodne sastanke. Ja sam već bio izgrađen trener, odnosno imao sam svoj profil, ponašanje i stav. Smatrao sam da prema svim igračima moram imati isti odnos i rekao sam ovim mojima s kojima sam donedavno igrao: ‘Vi morate prihvatiti da sam ja sada trener i da u našem poslu ne postoje prijateljstva ili neki povlašteni odnosi, prema vama ću se ponašati kao i prema ostalima.’ Oni su to odmah shvatili i nismo imali velikih problema.

Ne trebaju ti uvijek najtalentiraniji i najkvalitetniji, nego ti trebaju oni koji najbolje funkcioniraju u najtežim situacijama. Ja sam želio igrače kojima sam vjerovao da će se u najtežim situacijama ponašati najbolje. Ne moraju biti i nisu svi oni kreativci, svatko ima svoj zadatak. To čini ekipu i tako ekipa funkcionira.

Pošto je u karijeri promijenio niz reprezentacija i dva kluba, te na većini poslova isporučio top rezultate, zanimalo nas što mu je bilo bitno prilikom razmatranja ponuda o preuzimanju nove momčadi.

Htio sam dobar odnos s političko-administrativnim dijelom, koji je vrlo bitan, jer bez toga ne možeš raditi. Ja sam izložio svoju viziju i svoj način rada. Tražio sam od njih da mi daju punu podršku u tome i da kad dođu problemi stanu iza mene. Ipak sam trener s rezultatima iza sebe, bez obzira što taj rezultat možda ne dođe odmah, treba imati strpljenja. S mojim radom mogao sam garantirati da sam u stanju izgraditi vrhunske ekipe, ali sam morao imati potpunu podršku upravnog dijela, to je najvažnije. Kad bi procijenio da je to u redu, krenuo bi sastavljati stožer. Uvijek sam želio imati najkvalitetnije pomoćnike. Suradnja u stožeru je vrlo vrijedna. Često smo radili brainstorming, svatko od njih je trebao imati kritičan odnos, nisu mi trebali neki koji će govoriti ‘yes man’, ne, trener ide nekim svojim pravcem pa možda katkad nešto ne vidi. Kritika je potrebna.

Uvijek sam zato odabirao kvalitetne ljude, sastavljali smo koncepciju igre, a onda se selektiraju igrači po određenim pravilima, po pozicijama…

Kad se sve to dobro obavi, kad se stvori sinergija, gotovo da postoji garancija da će se doći do rezultata.

Nakon drugog uzastopnog olimpijskog zlata u Seolu, Rudić napušta reprezentaciju i preuzima svoj Partizan. Na kormilu crno-bijelih zadržao se dvije godine u kojima je osvojio Mediteranski i Jugoslavenski kup, a potom je 1990. preuzeo reprezentaciju Italije.

– Moja metoda rada je bila vrlo intenzivna. Smatrao sam da ne bi trebao više nastavljati s istim igračima u jugoslavenskoj reprezentaciji. Stamenić je radio s juniorima i bio me spreman naslijediti. Partizan je bio ogroman klub. Tamo imao više od 15 trenera u vaterpolo sekciji, 400 djece, bazen na raspolaganju, to je bilo nešto što me zainteresiralo pa sam preuzeo posao, ali već sam bio u kontaktima s Italijom.

Dobar posao u Italiji

Kada je prešao s druge strane Jadrana sam početak bio je izazovan i nije odmah bilo vidljivo da će Rudić na klupi Azzurra ostvariti najuspješniji period ionako izvanserijske karijere.

– Talijanski igrači su bili dobri i imali su taktičku inteligenciju, razumijevali su igru, ali imali su jedan prilaz koji po meni nije bio odgovarajući. Oni su smatrali da se antropološki gledano ne mogu suprotstaviti ekipama s Balkana, Mađarima i Rusima (smijeh) nego su izmišljali zone i slično da bi izbjegli kontakt igru. To je bio prvi konflikt koji sam imao s njima i onda sam rekao da je to ustupak protivniku. Jer kad dvije ekipe uđu u bazen onda je to na kraju borba igrača protiv igrača i ti tu moraš pokazat da si jači, da imaš više želje, da se ne plašiš. Nije u pitanju snaga, u pitanju je trening. Baš sam gledao utakmicu Italija-Hrvatska i netko je rekao kako ima igrača koji u vodi izgledaju jako veliki, a izađu van pa su mali, a drugi koji su ogromni u vodi izgledaju mali, to je istina. Sve ovisi o tvom treningu, o srcu, koliko si u stanju da se konfrontiraš. Onda možeš birat taktiku koju želiš, a ne da si prisiljen da odmah uzmakneš, da daš suparniku određenu prednost, jer to je prednost – kad ti uđeš u bazen, a smatraš da se ne možeš suprotstaviti suparniku. Ne, moraš se suprotstavit, a onda možeš birat taktiku koja ti najviše odgovara.

Kako ste ih natjerali da se potuku s Balkancima i ostalima?

– To da se igrači ne boje ‘potuć’ stiče se jedino treningom. Talijani su tada vrlo malo radili na razvoju snage, vrlo malo treninga na suhom i u teretani, a ja sam to puno radio. Smatrao sam, da igrač mora biti fizički sposoban, a kada je fizički sposoban onda je i mentalno jači.

Naravno, moji treninzi su naišli na otpore i prva godina je bila godina tenzija između mene i ekipe. Na kraju sezone smo sjeli i ja sam kao i svugdje izložio kakav će biti program pa smo postigli neke dogovore. Program stalno mijenjam, odnosno unapređujem se.

Kako je tekao vaš stručni razvoj vas kao trenera u Italiji?

– Imao sam mogućnost čitati što god me zanima, jer njihov Olimpijski odbor prati sve članke iz sportske znanosti i onda bi mi omogućili da radim puno eksperimenata. Evo neki dan sam vidio na televiziji dva mladića, valjda s Kineziološkog, koji su patentirali ona svjetla kojima vježbaju golmane. Ja sam to u Italiji radio prije 30 godina, konstruirali su mi ta svjetla. To izgleda poput lampi koje se stave na gol, golman stane na liniju, dobiva svjetlosni ili zvučni signal, a mi mu mjerimo vrijeme reakcije ili koristimo za trening. Malo zna biti komplicirano za trening, ali radio sam i to. Sad se to uvodi u teretanama i za rekreativce, ali hoću kazat da smo imali tu mogućnost i da sam sve ispitivao. Pogotovo laktate, snimanje pokreta kamerom. Nešto sam radio i za vrijeme utakmice. Igrali smo protiv Rusije i ja sam tražio dozvolu da donesem elektrode i mjerim pulsaciju, a onda bi poslije nekog vremena vadili krv i mjerili laktate. Točno bih znao u kakvom je stanju igrač.

Jeste li to radili zbog prevencije ozljeda?

– To sam radio prvenstveno za rezultat, a za prevenciju ozljeda je rad u teretani. Poslije određenog perioda i određenih akcija, brzine plivanja, odmah bih znao tko je pod laktatima, zakiseljen, umoran i onda bih ga vadio, imao sam egzaktne podatke. Koristio sam i usluge Instituta za sport, neke stvari sam i osobno izmislio. Puno članaka je publicirano. S njihovim sadašnjim izbornikom Campagnom sam dosta u kontaktu, on je na mnogo načina nastavio sličnim putem i imao je jako dobre rezultate. Metode koje sam tada koristio sada koriste svi i na to sam vrlo ponosan. Taj način rada i treninga je postao standard. Italija se s time jako podigla.

Talijanska nogometna liga je devedesetih bila najjača na svijetu, jeste li i tamo komunicirali s kolegama iz drugih sportova?

– Dosta, bio sam prilično popularan i poznat jer sam sve živo osvojio. Pa me Olimpijski odbor često zvao na susrete trenera. Bili smo u kontaktu i izmjenjivali iskustva, to je bilo dragocjeno. Pričao sam s Arrigom Sacchijem, njegove metode zasnivale su se na preciznosti, organizaciji i ozbiljnom pristupu treningu. Najviše sam pričao s košarkaškim trenerom Ettoreom Messinom, koji je sada u Milanu.

Dominacija unatoč smjeni generacija

Atena, Barcelona, Atena, Montpellier, Sheffield, Rim, Beč. Ovo možda djeluje kao nasumični i nepovezani niz gradova, ali nije. Kada Rudić kaže da je s Italijom osvojio ‘sve živo’ to nije pretjerivanje. U periodu od 1991. do 1995. godine njegova reprezentacija je u šest navedenih gradova osvojila sedam zlatnih medalja. Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo, dva europska prvenstva, Svjetski kup, i uzastopne Mediteranske igre.

Nikada prije ni kasnije jedan izbornik nije uspio nanizati ovoliko zlatnih medalja u bilo kojem sportu. Jedino je još strateg francuskih rukometaša Claude Onesta (OI 2008., SP 2009., EP 2010.) uspio s istom državom uzastopno osvojiti olimpijski, svjetski i europski naslov. Međutim, Rudić je svoj europski naslov i obranio, a zbog većeg broja međunarodnih vaterpolskih natjecanja oko njegovog vrata se našlo još više zlata.

Sedam uzastopnih velikih naslova u četiri godine, ali to nije sve. Kada pogledate popis talijanske reprezentacije s Olimpijskih igara u Barceloni 1992. i onaj s Europskog prvenstva u Beču samo tri godine kasnije, otkrit ćete da je Rudić u tom periodu zadržao samo četvoricu od 13 igrača i izvršio opsežnu smjenu generacija. Neki treneri ustručavaju se ovog poteza čak i kada njihovoj momčadi ne ide dobro. Promijeniti tri četvrtine momčadi u periodu kada blago rečeno ‘šamarate’ konkurenciju i nastaviti s podjednakom dominacijom našeg sugovornika neosporno čini rijetko viđenim trenerskim genijem.

– Moram kazat da sam imao podršku Saveza. Rekao sam da to hoću napraviti. Bio je jedan razlog, smatrao sam da se vaterpolo mora ubrzat, da moramo biti puno pokretljiviji i dinamičniji, aktivniji. Smatrao sam da tako možemo dominirati i dalje. Kada mijenjaš određene taktičke postavke i igru, to ne možeš promijenit sa starim igračima, jer stari igrač ima svoje automatizme. Naravno, ti stariji su bili odlični igrači, ali ja sam uvijek imao običaj – čak i u Jugoslaviji – sa sobom voditi grupu mladih igrača po natjecanjima, postepeno sam ih pripremao. Ja sam 1984. vodio i juniorsku i A reprezentaciju, 1983. sam juniorsku vodio na Europsko i na Svjetsko prvenstvo, i ta mlada ekipa je kasnije činila gro A reprezentacije, ali su već bili pripremljeni. Bukić je imao 18 godina na Olimpijskim igrama u LA-u, Milanović 19, kaže se mladi…jesu mladi, ali su bili spremni. Tako sam isto radio u Italiji. Kad sam smatrao da imam kvalitetne mlade igrače napravio sam smjenu. Ima igrača koji mi ni dan danas još nisu oprostili, ali to je normalno.

Amerika, ‘Rudićev paradoks’ i Project Gold

Istovremena dominacija i guranje vlastitog sporta prema novom dobu Rudića svrstava u grupu progresivnih trenerskih legendi koji unatoč uspjehu nisu pomislili da su nedodirljive veličine veće od samog sporta koje ne trebaju evoluirati. Nakon olimpijske bronce u Atlanti i prema vlastitim ekstremno visokim standardima neuspjeha u Sydneyu 2000. godine kada je Italija ispala u četvrtfinalu nakon poraza od strane kasnijih prvaka Mađara, Rudić postaje izbornik SAD-a. Tamošnji savez vidio ga je kao idealnog čovjeka koji će provesti totalnu reformu vaterpola u njihovoj zemlji. Međutim, početak ponovno nije bio idealan.

– Postojao je određen otpor prema meni kao strancu, ja sam prvi strani trener u američkoj povijesti, a počeo sam sa svojim metodama rada. Zaista smo puno radili. Nitko od starijih kvalitetnih igrača nije htio igrati za reprezentaciju. Morao sam ‘izmisliti’ reprezentaciju i to je bio jedan proces.

Njegov prvi pomoćnik u američkoj reprezentaciji, sveučilišni trener Dante Dettamanti, godinama nakon njihove suradnje objavio je članak pod naslovom ‘Rudićev paradoks’ u kojem odaje priznanje njemu kao najuspješnijem treneru svih vremena, ali istovremeno tvrdi da u Rudićevom vertikalnom stilu igre mogu prosperirati jedino fizički dominantne ‘balkanske nacije’ sa svojim ‘ogromnim igračima’. Ratka smo zamolili za komentar ove kritike, koja donekle i granični s kolonijalističkom stereotipizacijom ovdašnjih naroda.

– Argumenti mu ne stoje i to sam mu rekao. Ja sam najbolji period rezultata imao u Italiji, a ne s Balkancima. Nismo mi imali rezultate jer smo bili fizički superjunaci. Dettamanti je očekivao da će igrati veću ulogu kao trener u mom stožeru, to je više bio sukob na nekoj osobnoj razini.

Kasnije je na mjesto njegovog pomoćnika u stožeru američke reprezentacije došao Dan Leyson koji i danas ističe važnost Rudićevog znanja u podizanju njihove reprezentacije, što u početku u zemlji bez profesionalne vaterpolo lige nije bio nimalo lak zadatak.

– Najviše se osjećao nedostatak igračkog iskustva, odnosno broja jačih utakmica. Potreban ti je velik broj. To je recimo baš karakteristično za NBA, to im koristi jer ti sa tim brojem utakmica, s tim opterećenjima, pogotovo mentalnim…Tvoji automatizmi se apsolutno popravljaju i ti kad vidiš neku situaciju reagiraš odmah, ne trebaš je elaborirat. Amerikanci u vaterpolu moraju prvo nešto vidjeti, pa se pitati što sad i to onda sve ide sporo. Zato sam organizirao razne utakmice. Čak sam doveo jednu ekipu odličnih starijih igrača iz Europe, pa smo igrali protiv njih u serijama. Organizirao sam i Premier ligu gdje su igrala četiri kluba”

Leyson danas ističe ‘Project Gold’, strateški dokument koji je Rudić sastavio i koji je iscrtavao sedmogodišnji plan napada na olimpijsko zlato u Pekingu 2008. godine. Njegov nekadašnji pomoćnik poseban naglasak stavlja na zapanjujuću minucioznost tog dokumenta.

“Došao sam u Ameriku 2000. godine, a Project Gold napisao sam negdje 2001. Tu je sve bilo obuhvaćeno, kompletna organizacija saveza, organizacija natjecanja, ali svih selekcija, organizirao sam nova prvenstva za mlade, Premier ligu, American Water Polo ligu, način na koji ćemo uvoditi igrače, sistem selekcije igrača i trenera itd.

Asistente bih uvijek nalazio na licu mjesta, osposobljavao sam ljude da to rade. Svjesno sam to radio. Smatrao sam da su lokalni ljudi jako dobri za pomoćnike, s tim sam uvijek pogodio. Uvijek sam imao mogućnost da učestvujem u kadroviranju, to je bila jedna od stvari koju sam tražio, da ja upravljam kompletnim stožerom. Asistenti su se prilagođavali mojoj metodi i dobivali su zadatke, naravno, moraju imati određenu autonomiju.

Vodio sam ekipu po Europi i igrao bih pripremne utakmice gdje god bi mogli, ali pošto smo bili odlično fizički pripremljeni nisu svi htjeli igrati s nama, bili smo u treningu i uvijek igrali punom snagom.

Na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine SAD i Rudić su pobijedili Hrvatsku, ali ih ostatak ždrijeba nije mazio pa nisu prošli skupinu u kojoj su se našli s tri reprezentacije koje su se par tjedana popele na pobjedničko postolje – Rusijom, Srbijom i Crnom Gorom, te Mađarskom.

– Ugovor sam imao do 2008. godine kada smo prema Project Goldu trebali napasti olimpijski zlato, ali kada su me 2004. pozvali iz Hrvatske zamolio sam ih da me puste. Na kraju su Amerikanci u Pekingu osvojili srebrnu medalju, moram kazat, većinu tih igrača sam ja selektirao. Naravno, glavne zasluge ima Terry Schroeder je to vodio kako treba, ali drago mi je što su me igrači tada zvali i zahvaljivali mi, dao sam svoj mali doprinos.

Povratak kući

Kada je Rudić te 2004. preuzeo hrvatsku reprezentaciju ona se nije nalazila u zavidnom položaju. Na proteklim Olimpijskim igrama u Ateni i Sidneyju zauzela je desetu, odnosno sedmu poziciju.

– To je bila velika muka, naišao sam na situaciju koja nije bila dobra u svakom pogledu, igrači na veoma niskoj razini pripremljenosti. Moram kazati da je tu veliku ulogu odigrao Perica Bukić. On je tada postao predsjednik Saveza i zaista je učinio ogroman napor da bi sredio situaciju u Savezu. To je uvijek bitno, opet se vraćamo na taj političko-administrativni dio, Savez mora biti dobro organiziran. Posložili smo pravilnike, način rada, to je pomalo davalo rezultat.

Imao sam dosta problema s igračima, tko će doći, tko neće, neki su mislili da se previše trenira, mogli smo imat dobar rezultat odmah u Montrealu na Svjetskom prvenstvu 2005. godine, ali Smodlaka se ozlijedio, imao sam samo jednog centra i tako… Onda sam počeo uvoditi neke mlađe igrače, oni su imali dovoljno strpljenja, 2007. smo se organizirali, doveli smo još neke igrače koji su me interesirali, recimo Zdeslava Vrdoljaka koji godinama nije igrao za reprezentaciju, bili su tu još Barač, Hinić i drugi. Te 2007. imali smo dobru atmosferu, dobro smo radili i odigrali smo odlično Svjetsko prvenstvo koje smo i osvojili.

Tri godine nakon svjetskog zlata u Melbourneu, osvojeno je i europsko zlato na domaćem terenu u Zagrebu, koje je Rudiću s reprezentacijom Jugoslavije dva puta izmicalo u finalima. Kulminacija uspjeha s Hrvatskom došla je 2012. godine, kada je zlatom na Olimpijskim igrama u Londonu, Rudićevim četvrtim ukupno, kompletiran zbir tri najsjajnija odličja. Rudić danas posebno ističe još jedan detalj iz 2012. koji dodatno ilustrira njegov utjecaj na sport:

– U Londonu je bilo 12 reprezentacija, a šest su vodili moji bivši pomoćnici ili igrači, pola turnira, to je dosta lijepo priznanje.

Iz prve mirovine u Brazil

U tom trenutku Rudiću su bile 64 godine pa ne čudi što je nakon četvrte zlatne olimpijske medalje, ukupno trideset i neke u karijeri, objavio odlazak u trenersku mirovinu. Ipak, zov bazena bio je prejak i iduće godine prihvaća poziv Brazila koji se pripremao za domaćinstvo Olimpijskih igara u Riju.

– Brazil mi je bio neodoljivo zanimljiv, morao sam prihvatiti. To je reprezentacija koja nije postojala na zemljopisnoj karti, nikad nisu imali rezultate. Počeli su sastavljati zanimljivu ekipu, Perrone se vratio, a već se razgovaralo sa Sorom i Vrlićem. Tamo sam naišao na fantastičnu reakciju igrača, zaista fantastičnu. Opet smo puno radili, preko svojih veza sam ih slao da igraju za europske klubove i skupljaju iskustvo.

Iz uloge potpunog autsajdera, Brazil je pod Rudićem stupino na veliku scenu. Prvo je 2015. osvojena bronca u Svjetskoj ligi, a na putu do odličja upisana je i senzacionalna pobjeda rezultatom 17:10 protiv aktualnih olimpijskih pobjednika – Hrvatske. Godinu dana kasnije, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, Rudićev Selecao je nanio prvi poraz Srbiji nakon više od dvije godine nepobjedivosti, te potom ispao nakon hrabre borbe u četvrtfinalu.

– Podigli smo reprezentaciju do razin koji nitko nije očekivao, dobio sam priznanje koje mi je možda najdraže od svih, a dobio sam ih puno, proglasili su me najboljim trenerom ekipnih sportova u Brazilu. Možete zamisliti, pored nogometa, odbojke u kojoj su sila, košarke, a žene su im u rukometu bile prvakinje svijeta. Nisam to dobio zbog nekog rezultata, već zbog toga što sam tu reprezentaciju koja je bila na dnu doveo do statusa potencijalnog kandidata za medalju i napravio jedan takav pomak u njihovom rankingu da je to za njih bilo nevjerojatno, stvarno jako drago priznanje.

I u Brazilu je, uz podršku tamošnjeg Olimpijskog odbora, radio na daljnjem razvoju metodologije.

– Vaterpolo se kao i svaki sport razvija, ja sam uvijek pratio istraživanja što sa fiziološko-energetske strane, do taktičko-tehničkih dijelova. Imali smo određene programe video-analiza koje su oni financirali, odmah su se mogli montirati dijelovi utakmica koji su me zanimali.

Konkurentan do samog kraja

Nakon Rija, proglasio je još jedan odlazak u mirovinu koji se ponovno pokazao kao tek privremeni. Prije tri godine stigao je novi poziv, ovoga puta od najtrofejnijeg vaterpolskog kluba svih vremena, talijanskog Pro Recca.

Rudić u 71. godini života prihvaća novi izazov i jasno postavlja najviši cilj: Osvajanje naslova europskog klupskog prvaka, kojom se u dva navrata okitio kao igrač Partizana. Očekivano je osvojen Scudetto i talijanski Kup, ali u Ligi prvaka je u polufinalu grčki Olympiacos bio bolji za jedan pogodak. Ratka smo upitali radi li se o jednom od bolnijih poraza u karijeri?

– Pa je, splet okolnosti je doveo do toga, nikad nisam prebacivao krivicu na igrače, rekao sam da je krivica moja, ja sam izabrao igrače i taktiku, rekao sam to je to, i da imaju moju ostavku. Ipak smo pokušali opet iduće sezone, došli smo do trećeg mjeseca, u petom je trebalo biti Final Eight u Reccu, ali onda je pandemija prekinula natjecanja pa sam otišao.

U svibnju prošle godine Ratko Rudić je treći put objavio odlazak u trenersku mirovinu. Zahvaljujući Waterpolo Develpmentu i HaBaWaBi to nije označilo njegovo povlačenje iz sporta bez kojeg očigledno ne može, a i sam sport bi bez ljudi poput Rudića bio ozbiljno zakinut. Za kraj smo ga zamolili jednu završnu misao kojom smatra da bi se trebale rukovoditi današnje generacije trenera, kao i one koje tek dolaze.

– Kad smo već spominjali SOFK-u i Jugoslaviju, moram kazat kako su treneri nekada bili centralne figure u sportu, ne samo u smislu direktnog rada s ekipama, nego je trener generalno bio centralna figura oko kojeg se sve vrti. Naravno, trebaš upravu, igrače, pomoćnike, ali trener je taj koji je spona u svim pravcima, ukoliko trener ima sposobnost da ostvari komunikaciju više elemenata kolektiva na dobar način, onda je pola rezultata već tu.

Danas ima tendencija da se treneru ulazi u posao. Ja sam čitavog života imao apsolutnu autonomiju, nisam dozvoljavao bilo kome da utiče ili mi se upliće u rad, naravno tražio sam kritike i informacije, ali ne može mi neko kazat ‘e trebao bi igrat Petar, a ne Jure.’

Trener naravno griješi ko i svi, zato sam na završetku sezone radio detaljnu analizu, uvijek sam se popravljao i usavršavao cijeli život, nisam nikad stao i rekao sad imam svoj način rada i to je to, ja znam sve. Ne, uvijek sam išao dalje.

Bartul Čović/germanijak.hr

FOTOGRAFIJE – Arhiva Hrvatskog vaterpolskog saveza i privatni album