PRENOSIMO IZ DOMAĆIH MEDIJA -Jerko Marinić Kragić
U našoj rubrici „Prenosimo iz domaćih medija”, donosimo intervju s Jerkom Marinićem Kragićem, kapetanom Jadrana, novog-starog prvaka Hrvatske. Intervju je objavljen u tiskanom i elektronskom izdanju Sportskih novosti iz Zagreba, a razgovor s najboljim igračem finalne serije Prvenstva Hrvatske 2024./25. obavio je novinar Sportskih novosti Dean Bauer.
—
„Naslov prvaka posvećujemo pokojnom Mislavu Bezmalinoviću”
Igrač odluke. Čovjek kojeg nerijetko, a osobito baš finala nadahnjuju. Ujedno i onaj tip sportaša u loptačkim, momčadskim sportovima koje se zna opisivati anglizmom „killer”. Frajer koji preuzima odgovornost kad je to najpotrebnije, kada „bubnja” u ušima, adrenalin luduje po venama. To je Jerko Marinić Kragić.
U finalnoj seriji za naslov prvaka Hrvatske u vaterpolu, bio je najbolji strijelac (3 gola) u drugoj utakmici, u Zagrebu kada je Jadran slavio 9:7. Bio je najbolji strijelac (opet 3 gola) i u trećoj utakmici finala, u Splitu za završni trijumf Jadrana, 11:10. Tako jasno, iako nije to određujuće, da je proglašen najboljim igračem finalne serije. Možda čak ponajviše zbog onog zadnjeg što je učinio, zadnjeg šuta. Upravo je JMK „udario” zadnji pečat finala. Tri sekunde prije kraja, 10:10, zadnji napad, smiješe se peterci, ali Jere sa 6-7 metara, uzima tu loptu kao da kokos i odapinje poput krstarećeg projektila. Desnica njegova. Zarotirao je to desno rame, ono koje ga mori i boli cijelu godinu dana, zbog kojeg će uskoro na operaciju. Šut toliko snažan, opterećenje na ligamentima mora biti takvo da se čovjek zapita – „Ma čekaj, koga ti zafrkavaš? Tebi rame ozlijeđeno?”.
– He, he, je kažu mi neki ljudi da im to nije baš sad jasno – u nedjelju će iz šampionskog Jadrana, Jerko Marinić Kragić.
– Čak mi i liječnici kažu da ne razumiju. Još tamo u siječnju, kad je došao neki stariji nalaz, doktor mi je rekao jasno – „Treba ti hitna operacija, ne znam što čekaš”. Mislim je, boljelo me cijelo vrijeme, nije tajna. No, mogu ja to i istrpjeti, samo malo prilagoditi. Sad, kad smo imali 7 dana između druge i treće finalne, trener Marelja nas je sve odlučio malo odmoriti. Nisam igrao ni onu Ligu prvaka, zadnje kolo. To mi je puno pomoglo. Zapravo, jednu utakmicu tjedno uz određene terapije i vježbe bi čak možda mogao i prolongirati odlazak na operaciju, ali… Mislim da to nije pošteno ni prema meni, klubu, reprezentaciji. Do neke faze „krpati” je dobro, ali ako hoćeš biti pravi…
Da, onda se u ovakvim slučajevima mora „pod nož”.
Uprava kluba je znala što hoće
Osvrnimo se malo na cijelu klupsku sezonu. Kad se prisjetimo da je iz Jadrana u ljeto 2024. otišla skoro pa cijela prva postava… U redu, doveden je najbolji vratar, Marko Bijač, vratio se Zović, ali jako malo ljudi je vjerovalo da Jadran može biti isti, da može ponoviti prvenstvo, obraniti naslov. Naslov prvaka države, pobjeda u finalnoj seriji je dakako kruna, ali cijele sezone je Jadran igrao jako dobar vaterpolo, nije se osjetio taj silan odljev igrača. Osobno, nama se to čini kao najveći domet Jadrana ove sezone. Nije se dalo zamijetiti da nema više Vrlića na 2 metra, Bukića lijevo, Harkova desno, Biljake u braničkom redu…
– Da, ali i Đuro Radović, drugi ljevak uz Harkova. Pa obojica vratara, Marcelić i Anić koji su obojica svjetski prvaci, svak’ u svoje doba, odnosno na različitim prvenstvima. Mi između sebe na početku kada smo pričali, znali smo u nekim momentima reći kako će to biti jedna jako dugačka i teška sezona. Imali smo i manje u rotacijama, barem baš onoj vrhunskoj, iskustvenoj razini. Dakle, znali smo da će pomanjkati i mao svježine u nekim trenucima. U redu, imamo kvalitetu, to nije sporno, ali kad pogledati vrhunsku konkurenciju u jednom Bukiću, Vrliću, Marceliću Harkovu, teško dovesti bolje od toga. Opet, cijeli je klub naš tu pokazao da zna i da se može. Ja bih i upravu spomenuo. Oni su isto znali što hoće i što rade. Jedno smo imali. Zadržali smo neki kostur, ekipu koja je tu skupa 3-4 godine. Nije dovoljno uvijek uložiti jako puno i očekivati uspjehe, iako niti to nije pravilo. Pogledajte Ferencvaros, uložili su strašno puno, ali ih zato danas nitko ne može pobijediti. Naša je želja i kvaliteta došla do izražaja, a zadržani kostur momčadi presudan. Plus razumijevanja našeg kondicijskog trenera Joška Joke Kuhara. Taj ima toliko razumijevanja za nas, točno zna kad nas treba pustiti, kad „stisnuti”, on s nama razgovara. Njegove su zasluge ogromne.
Frustracije nakon izgubljenog Kupa
Je li bilo nervoze i koliko nakon što ste izgubili sad već minule sezone, prvo Superkup, pa finale Kupa, pa finale Premier lige? Jeste li posumnjali da su za vas finala te sezone „ukleta”?
– Superkup je bio na peterce. Bilo je frustracija nakon izgubljenog Kupa, to je. To nas je najviše pogodilo. Zato jer smo bili uvjereni, mislimo to i danas, da smo bolji od Juga. U toj utakmici nismo bili, te nas je to pogodilo. A Premier liga… ha, krivo nam je, ali znate što, nismo baš izgubili od bilo koga već od jakog Radničkog koji ima doslovno pola srpske reprezentacije, olimpijskih pobjednika, koji igra finale Eurokupa. Prvenstvo je zato bilo izuzetno važno, ali zato što se na koncu samo to i pamti. Nitko se ne sjeća kupova, superkupova, regionalnih liga pa da ih ne znam koliko osvojili. Osvojili smo i mi Kup, ali tko se toga sjeća iako nije bilo tako davno. Međutim, prvenstvo države, to je ono što „broji”. Dakle, nije bilo frustracije, ali imali smo motiva. Čitali smo mjesecima i kako je Mladost „mega-momčad”, kako Jadran „nije baš više ono”. Držala nas je želja pokazati koliko možemo, a znali smo da možemo.
Hat-trick nakon 77 godina
Ovaj je Jadran ušao i u povijest cijelog splitskog sporta jer su prvi koji su nakon 77 godina uspjeli treći put uzastopno postati prvaci.
– Taj podatak nisam ni znao dok ga nisam u SN pročitao. Ono što sam znao, sjećam se, samo u samostalnoj Hrvatskoj i kada pogledate popis prvaka… Sve puno Juga i Mladosti, u jednom dijelu i malo Primorja. Nigdje Jadrana. Sad, da smo baš mi ta generacija koja je uspjela, pa ti godine zaredom. To nam vrijedi… Pogotovo što je većina nas potekla u biti u Mornaru, i onda igraš tamo i misliš si da nećeš nikada pobijediti jednu Mladost, a kamoli osvojiti prvenstvo. No, stvorila se baš kohezija uprave, struke, igrača.
Posebna posveta
Tu je Jerko Marinić Kragić želio ipak nešto posebno naglasiti.
– Ovaj trofej, ne samo ja, već cijela momčad, klub posvećujemo pokojnom Mislavu Bezmalinoviću koji nam je otišao u kolovozu prošle godine. On je dio naše ekipe, stvarao ju je od samog početka. Bezma je bio jedan od najvažnijih kotačića sveg ovoga. Ne samo financijski, već njegova volje, energija, želja da Jadran bude to što je. Ovo prvenstvo je posvećeno isključivo njemu jer bez njega ne bi bilo ni nas. On je prvi i sa mnom pregovarao da dođem prije koliko već godina. Njemu je Jadran bio sve a svijetu, velika mu je želja da se igra na otvorenom, na Zvončacu što nismo sad mogli zbog vremena, ali barem smo eto za njega, za našeg Mislava osvojili naslov prvaka.
Kako smo dobili Mladost
Sad kad je finale odigrano, može se možda i slobodnije pričati. Kako ste dobili Mladost?
– Najveći dogovor je bio da obranom svedemo suparnika na što manje golova. OK, to je cilj sviju, ali onda smo gledali koje je najjače oružje Mladosti. To su krila, Bukić lijevo i Harkov desno, ali i Franko Lazić koji je igrao stvarno sjajnu sezonu. Onda smo pokušali njih trojicu limitirati, pa i „izbaciti”. Nije to sad neka „svemirska taktika”, ali ako već ovi igrači pucaju, da to bude preko 2-3 bloka, pa da Bijač zna gdje bi ta lopta mogla proći. Mislim da smo uspjeli jer u 3 utakmice, dvaput je Harkov dobio treću osobnu, a po jednom Lazić i Bukić. Pucali su neki njihovi igrači za koje smo htjeli da pucaju. Za Bašića nismo imali rješenja, to moram priznati. Uhvatio nas je u nekim našim trenucima zbunjenosti. Dobro, za jednog igrača nema taktike. Josip Vrlić, on je takva gromada na centru, ne možete njega pomaknuti ni milimetra.
Operacija u Zagrebu
Ono prvo što sada slijedi svim vaterpolistima je zaslužen odmor, predah i napajanje energijom za ljeto koje opet donosi jedno SP, Singapur u srpnju. Ne doduše i Jerku. Kapetan Jadrana će uskoro na kirurški stol.
– To je ono što moram, 2. lipnja u Zagrebu, kod dr. Nikole Čička. Već sam, 3. lipnja doma, onda 2-4 tjedna mirovanja, ali i tada manje vježbe. Nakon mjesec dana malo više vježbi, nakon mjesec i pol plivanje prsno, nakon 2 mjeseca kraul itd. Liječnik mi je rekao da sam za 6 mjeseci spreman, ali to je u biti 4-6 mjeseci. Ma, vraćam se ja već u prvom dijelu nove sezone – veli JMK
Povratak Jadranu, ali i Barakudama.
– Iskreno se nadam, ali to izbornik odlučuje. Reprezentacija je vrh. Svoju sam priliku dugo čekao, krvavo se borio za nju, izborio. Mislim da mogu reprezentaciji još pomoći. Fizički sam dobar, spreman, mislim da u meni ima još 3-4 vrhunske sezone. To mi je motiv više da se vratim nakon operacije što prije i što bolji. Želim to više nego išta. Želim osvajati medalje s klubom i reprezentacijom. Ne igram ja da bi sjela lova na račun, već želim igrati, osvajati, pobjeđivati. Želim biti pravi, želim biti… „taj”, ha, ha.
„Taj” ili „killer” kao u subotu u Poljudu.
– Ma, ne moram ja odlučivati. Imamo mi u klubu jednog Fatovića koji drži Jadran cijelu sezonu uz Butića, Bijača, Zovića. Imamo mi u reprezentaciji i Bukića i Harkova, Žuvelu, Burića. Ne, ne trebam i ne gledam ja na to kao da reprezentacije bez mene ne može. Može! Ali, ja želju imam – zaključio je Jerko Marinić Kragić.
