Hrvatski Vaterpolski Savez

U našoj smo rubrici „Prenosimo iz domaćih medija” izabrali veliki intervju koji je novinarka Večernjeg lista, Dea Redžić napravila s izbornikom naše reprezentacije, Ivicom Tuckom.
Intervju je objavljen u tiskanom, kao i elektronskom izdanju Večernjeg lista u nedjelju, 3. ožujka 2024. pod naslovom:
„Životni intervju Ivica Tucak”
Kada je sjeo na klupu Hrvatske nakon Ratka Rudića, kojemu je tri godine bio pomoćnik, Ivicu Tucka dočekali su sa skepsom i pregršt sumnji i pitanja. Dvanaest godina kasnije s karizmatičnim Šibenčaninom popili smo espresso u njegovu omiljenom kafiću Giro. Razgovaramo o njegovu putu do vrha svijeta i silnim preprekama koje je morao preskočiti, o ratu koji mu je uzeo dio života i uništio unosni transfer, povratku iz Beograda u koji je došao napraviti novi iskorak u karijeri, a završio je na šibenskom ratištu u odori Hrvatske vojske, da bi se opet vratio vaterpolu, pa usred rata u bazenu pisao povijest s klubom Solaris, dok danas piše nove retke u puno široj ulozi izbornika Hrvatske. Vaterpolo je obilježio cijeli njegov život, no učinili su to i mladenački život na ulici s najvećim gradskim mangupima, kao i najveća bol koju je uspio preživjeti, tragična smrt njegove kćerkice o kojoj ekskluzivno za Večernji list prvi put otvoreno govori nakon emotivnog dočeka koji su mu zbog svjetskog zlata priuštili njegovi sugrađani.

Šibenske emocije
Mnogi kažu da je upravo šibenski doček bio najemotivniji. Najbliži su vas dočekali i ispred zgrade u kvartu, a doznali smo da vam nisu o tome ništa smjeli govoriti, nitko se nije usudio?
– Moguće da ću sada biti subjektivan, ali svi oko mene, rodbina, prijatelji, igrači i poznanici, znaju da sam ja dijete šibenske ulice, iako to možda malo grubo zvuči. Ali neizbrisivo je to što sam kao klinac od 15 godina počeo izlaziti i družiti se s nekim poznatim šibenskim fakinima poput Fabe, Dubre, Tea, Mile… Oni su i danas moji prijatelji, iako je razlika u godinama između nas ogromna. U njima sam vidio uzore, vidio sam mangupe koji su me u jednom dijelu mog života vodili i na to sam ponosan. Šibenik me izgradio da budem čvrst, da ne trpim nepravdu, po šibenski, onako grubo, ali ljudski iskreno. Jako sam subjektivan dok govorim o Šibeniku i svi mi koji tu živimo znamo da si u životu nešto napravio tek kad ti Šibenik kaže hvala. Istina je da za doček ispred zgrade nisam znao, došao sam kući onako prazan i jako me ganulo kad sam vidio u svom kvartu susjede, silnu djecu koja me čekaju s tortom, fritulama, pjesmom, bakljama… Bilo je to nešto posebno pa, iako su organizirali sve bez mog znanja, ganuli su me do suza. A što se politike tiče i što su oni napravili, o tome ne treba previše govoriti, meni je to manje bitno – govori Ivica Tucak u velikom intervju za Večernji list.

Osvrćete se na vlasti u Zagrebu, koje nisu uspjele organizirati doček prvacima svijeta u hrvatskoj metropoli?
– Ne želim da moji igrači i ja više budemo tema dnevnopolitičkih prepucavanja, ponovit ću da je za mene to sramota. Ne prema meni, nego prema svima koji vole tu reprezentaciju i koji se vole okupiti u zajedništvu kako bi proslavili uspjeh Hrvatske, prema svima koji vole Hrvatsku to je nepošteno. Ali Hrvatsku ne vole svi, to sam prihvatio. Sada dok sam se fotografirao za ovaj intervju prilazili su nam ljudi, evo i jedna bivša gradonačelnica dolazi k nama i zahvaljuje na svemu što smo u zadnjih deset godina napravili i koliko smo razveselili narod. Velika većina u ovoj zemlji voli Hrvatsku i njezinu reprezentaciju, nitko nema pravo oduzeti djeci radost da slave hrvatske medalje i pozdrave svoje heroje. Jako me to žalosti i bio sam strašno ljut taj dan. I ponovit ću, nije to zbog mene, jer ja ionako više volim proslaviti uz muziku, tamburaše, s našim obiteljima, kako smo i proslavili te noći kad smo stigli u Zagreb, ali postoje ta djeca, jako puno njih, koja žele zagrliti Fatovića, Kragića, Bijača ili Lončara. Ne znam tko si može uzeti za pravo da im to onemogući i to je ogromna sramota.

Nezabilježen uspjeh
Nekoliko dana nakon što su se emocije slegnule, kako gledate na uspjeh koji ste postigli?
– Osjećaj je izuzetan, sada sam još svjesniji da smo napravili veliku, ogromnu stvar. U dva mjeseca smo osvojili europsku i svjetsku medalju, a treba biti iskren i kazati kako se teško možemo sjetiti sličnog slučaja u bilo kojem sportu, ovo je nezabilježeno. I to smo postigli s jednom novom, nepoznatom skupinom igrača prema kojoj su mnogi gledali i komentirali je sa skepsom. Posebice oni koji prate vaterpolo, pitali su se možemo li sve to izvući. Mislim da svi trebamo biti ponosni na europsko srebro i svjetsko zlato Hrvatske. Za nas u reprezentaciji, međutim, to je prošlost i ostat će jedno lijepo sjećanje. Mi moramo ići dalje, noćas sam se u četiri ujutro probudio i smišljao neki plan za pripreme za Olimpijske Igre u Parizu. To jedini način na koji možeš ići naprijed.

U čemu se točno sastojala skepsa prema reprezentaciji?
– Biološki, otišla je jedna ekipa koja je vukla i zadužila cijeli hrvatski vaterpolo. Igrači koju su vukli i mene i naš tim, igrači koji su znali igrati velike utakmice, igrači kojima je ući u bazen u četvrtfinalu Olimpijskih igara u Riju kao popiti kavu. Tri ciklusa vukli su nas Bušlje, Garcia, Joković i niz vrhunskih igrača koji su nakon Tokija bili potpuno prazni i potrošeni, među njima i Lončar kojeg sam ipak nagovorio da se vrati, bili su prazni i potrošeni, a imaju i svoje obitelji. Možemo izgubiti tu utakmicu, ali ja ih vidim, oni vladaju situacijom kad ulaze u bazen. Došli su neki drugi klinci za koje ljudi možda nikad nisu čuli i koji u tom momentu nemaju ni ime ni tržišnu vrijednost, od Žuvele do Kragića, da ih ne nabrajam redom. Logično je da se pojavila skepsa oko njih, pa iskreno ni ja nisam do kraja vjerovao, ne zbog toga što ne vjerujem tim momcima, već zato što to jednostavno više nije bila ista reprezentacija, nisam znao kako bi reagirali u četvrtfinalu olimpijskih igara, nisam prošao s njima kroz to. A čekalo nas je Europsko prvenstvo u Splitu 2022., u jednoj ludoj, zaista nezaboravnoj atmosferi i naravno da me mučilo hoće li izgorjeti u svojoj želji ili će ih to sputati. Možda skepsa nije do kraja točna dijagnoza, jer puno komentara dolazi od onih koji ne poznaju materiju, ne poznaju vaterpolo i problematiku unutar sportske grupe.

Teški trenuci
Jeste li se ikada našli u situaciji da ste pomislili i sami odustati?
– Pitao sam se, naravno. Nekorektno je biti izbornik deset godina i naći se u poziciji da taj posao odrađuješ. Pitao sam se to 2022. godine kada je ova, tada potpuno redizajnirana reprezentacija igrala prvi svoj zajednički turnir u Podgorici, kada je u momčad ušao ruski igrač Harkov, a tada još nije dobro ni govorio hrvatski jezik… Pitao sam se mogu li ja i nakon deset godina s jednakim žarom odraditi posao. Nikada u svojoj karijeri, od Solarisa, preko Herceg Novog, preko mlade reprezentacije koju sam vodio nisam bio u toj poziciji, uvijek sam sebe davao maksimalno. Sada sam se prvi put zapitao mogu li naći tu snagu. I hvala Bogu, pronašao sam je. Vjerojatno zato što mi u životu, nažalost, nikada ništa nije bio poklonjeno i za sve sam se morao dobro namučiti. I tako, zasukao sam rukave zajedno sa suradnicima i krasnim momcima koji su prihvatili moje ideje. Bilo je proklizivanja, nesporazuma, teških trenutaka, ali pronašli smo kemiju. Mi smo uistinu jedna obitelj.

Po modelu koji je u nogometu ustrojio Zlatko Dalić?
– Nije to tek obična fraza. Nakon što smo postali svjetski prvaci, ručao sam s izbornikom Dalićem u društvu naših obitelji i tada smo se opet prisjetili koliko je taj pojam važan. Razgovarali smo o njemu i prije Dalićeva SP-a u Kataru. Ako nekog igrača moraš potezati za rukav da dolazi igrati za reprezentaciju, to je osuđeno na propast. Igrači moraju na pripreme dolaziti sretni. Danas sam izuzetno ponosan što sam ja uspio stvoriti jednu takvu grupu igrača koja mi vjeruje, a ja njih volim. To su moja djeca, ja za njih ginem, a oni meni to vraćaju na najljepši mogući način.

Kompleksnost izborničke dužnosti
Dalić je sigurno itekako svjestan da je izbornička funkcija puno šira i kompleksnija od trenerskog posla u klubu, no i vi ste na svojoj koži osjetili da ponekad zbog zajedništva u reprezentaciji moraš maknuti one najbolje…
– Da, bilo je to 2016. godine na našem predokupljanju za turnir u Riju, ona sjajna reprezentacija koja je kasnije igrala finale Olimpijskih igara i iz koje sam isključio Paškvalina, Obradovića i Sukna. Zbog jedne mladenačke želje za nečim drugačijim ogriješili su se o disciplinu, a od Sukna sam tražio da se ispriča cijeloj javnosti i hrvatskom vaterpolu. Legendarni srpski trener Svetislav Pešić izrekao je rečenicu da ekipu ne čini najboljih 15 igrača, već 15 igrača koji najbolje zajedno funkcioniraju. To su stvari na koje morate reagirati. Kada vidite da niti zajedništva pucaju zbog nekih igrača, vodim se Pešićevim riječima, a to mi je i nit vodilja u cijelom životu. Sve je u toj rečenici svedeno. Nije lako biti izbornik kada ti u reprezentaciju dolaze najbolji igrači na svijetu. U početku sa Sandrom Suknom, koji mi je danas poput sina, nisam najbolje funkcionirao niti je on prihvaćao neke moje zamisli. Izbornik mora pronaći ispravan put kako najbolje na svijetu uklopiti u jednu momčad, jer Zlatko Dalić neće naučiti Luku Modrića kako se igra nogomet, niti ću ja to naučiti Lorena Fatovića.  Ali ja mogu, odnosno moram omogućiti da klapa funkcionira, da Loren ne poludi kad Marinić Kragić promaši zicer ili ga Bijač ne obrani. Loren mora kazati – idemo dalje, još jače. Nema zamjerki, kada sam u tome uspio, ja sam uspio, napravio sam veliki posao.

U Splitu smo vidjeli puno emocija kod igrača koji su stigli na doček, Jere Marinić Kragić ispratio je i zadnjeg navijača, pa i radnike koji su montirali pozornicu za doček na Rivi, baš nikoga nije odbio za potpis ili fotografiranje.
– Naravno, to su iznimno skromni momci od kojih velika većina završava fakultete uz to što igraju vrhunski vaterpolo. A budimo iskreni, nema tog sporta koji je toliko naporan kao vaterpolo. Kad je Davor Šuker jednom prilikom bio sa mnom na utakmici u Rijeci, još u ulozi predsjednika HNS-a, kazao mi je: “Dragi prijatelju, ja ne mogu vjerovati što je ovo.”

Najdivnije djetinjstvo
Šteta što nije i televizičniji sport pa da se to može prikazati gledateljima.
– Da, to je veliki problem, kao i neadekvatni bazeni koji su često premali, to nisu prave arene. Iako, kad god igramo završnice velikih natjecanja u velikim arenama, one su do zadnjeg mjesta pune. Ulaznica za finale u Parizu već se teško može pronaći.

U Hrvatskoj se često može čuti podcjenjivanje, kao da vaterpolo igraju samo tri ili četiri zemlje.
– To je krenulo od jednog visokog sportskog dužnosnika, koji u životu nije potrčao, on je to izjavljivao. Naši vaterpolisti su veliki profesionalci i svjetske zvijezde.

Koliko vas je život na ulici u Šibeniku izgradio kao trenera?
– Jako puno. Dolazim iz skromne obitelji u kojoj za mene i sestru nikad nije bilo ničega previše, ali bili smo sretni. Otac je bio vatrogasac u tvornici TEF, majka je bila domaćica koja nas je budno čekala da dođemo iz škole. Imao sam najdivnije djetinjstvo na svijetu. Trenirao sam svakodnevno, tukao se na ulici, a onda bi me otac još remenom istukao kada bih se vratio kući. Strašno sam ponosan na taj dio svog života koji me izgradio. Po cijele dane bili smo na ulici, igrali smo graničara ili košarku, bio je tu i moj Miro Jurić, košarkaš Šibenke, uživali smo u svakom trenutku na ulici, izletjeli bismo iz kuće čim bismo napisali domaći rad. Na treninge u Solaris hodao sam pješke, to je nekih pet-šest kilometara, i to je bilo najnormalnije u to vrijeme, a danas je nezamislivo. Nismo imali automobil i ja sam pješačio, na temperaturi od 40 stupnjeva dva put dnevno do bazena u Crnici, nije mi bilo teško. Otac bi me čekao kraj bazena sa sendvičem od mortadele i Narom, tako se zvao svaki sok koji je bio žute boje. Kad sam imao 16 godina, kupio sam si prvi motor, i to je bio spektakl.

Kasno proplivao
Kako je uopće počela priča s vaterpolom?
– Proplivao sam najkasnije od sviju vršnjaka, poput Vlaja sam se strašno bojao mora. Sjećam se da sam imao oko šest godina kada sam prvi put zaplivao, bio sam s ocem u Solarisu. Već s osam i pol godina počeo sam igrati vaterpolo. Kriv je moj prijatelj Pero Šarić, jedan od najvećih talenata tog doba, najbolja lijeva ruka. Htio sam biti kao on. Nevjerojatno sam brzo napredovao, već s 12 godina igrao sam na turniru koji dse tada zvao „Bratstvo i jedinstvo” za hrvatsku republičku reprezentaciju. S 15 sam priključen prvoj ekipi Solarisa, bio sam dvostruki europski prvak s mladom reprezentacijom, onda i svjetski prvak, sve se odvilo jako brzo, iako sam u dobi od 17 godina upoznao i drugu stranu života. Izlaske, cigarete, bilo je tu gluposti. No uvijek sam bio predan vaterpolu i uvijek sam ga neopisivo volio. Trening je bio svetinja, nikada u životu nisam propustio trening, ja ne znam što to znači. Posebno se sjećam predivne ekipe mog Solarisa iz 1993. godine, bili smo strašna klapa: Toni Šupe, Denis Šupe, pokojni Renato Vrbičić, pa mlađi igrači poput Komadine… Borili smo se za prvaka Hrvatske s puno manjim budžetom od Mladosti, na bazenu koji prima 600 ljudi natiskalo bi se uz bazen i po tisuću i pol gledatelja. Lolo Knežević bio je predsjednik, imali smo osigurane i premije za pobjedu, ali nitko od igrača nije ih uzimao, već bismo sve potrošili u druženju sa ženama i curama, u restoranu Uzorita kod našeg Tonija. Po tri-četiri tisuće maraka potrošili bismo u cijelu noć.

Ratna 1991. godina
Prije toga, nesretne 1991. godine, dobili ste poziv iz Crvene zvezde i napravili za to vrijeme basnoslovni transfer. Možete Ii se prisjetiti tog doba u Beogradu?
– Bio je to zaista veliki transfer i u nogometnim okvirima, ali nažalost dogodio se rat. Nije se ugodno vraćati u to vrijeme, već se sve dobro zakuhalo i nisam ni sekunde dvojio. U Šibeniku u bili moji roditelji i moje sve. Nije bilo nikakve šanse da se taj angažman nastavi iako moram kazati da mi je u Beogradu dotad bilo predivno. Imao sam te i danas u toj svjetskoj metropoli imam prijatelje i odlazim rado, ali u ono vrijeme, kad sam imao 20 godina i tek sam kretao u život te sam zaradio prvi novac, bio je to za mene veliki šok. Ljudi u Upravi Zvezde nisu mi zamjerili kada sam otišao. Čekali su me u srpnju 1991. godine na pripremama na Kopaoniku, a ja sam ih pitao: “Ljudi, jeste li normalni, u Skradinu su već padale bombe, već se dogodilo i Borovo Selo…”

Došli ste iz Beograda i obukli vojnu odoru, postali ste umjesto Zvezdina napadača – hrvatski branitelj. Je li vam bilo teško prekinuti karijeru?
– Da, bilo je izuzetno teško, grozno vrijeme. Prijavio sam se dragovoljno s legendarnim Cukijem i ostao do 11. mjeseca. Potom sam otišao u Švicarsku i nastavio karijeru, jednostavno sam shvatio da je vaterpolo moj život i da od njega moram živjeti. Ludo sam obožavao taj sport, bio je moj cijeli život. Ali zbog rata se sve preokrenulo u sekundi, propali su mi veliki transferi i završio sam u Švicarskoj, zemlji u kojoj vaterpolo praktički ne postoji. Izdržao sam dvije godine, ne znam kako, prošao sam opet kroz pakao, trenirao sam sâm. Nisu me mogli plaćati, morao sam nešto sa strane raditi. Nisam imao izbora i ’93. vratio sam se u svoj Solaris, tako je krenula ova priča koju smo spominjali. Žena me pitala jesam li normalan i zašto se vraćamo opet u rat, a ja sam joj rekao: “Da, idemo kući, idemo u rat, idemo u Solaris.” Rat još traje, sviraju sirene, ali mi igramo, unatoč bombama. Putujemo autobusom do Zagreba po devet, deset sati. Nije bilo tog novca za koji bih ostao u Švicarskoj.

Najljepša država na svijetu
Dobili smo u to vrijeme prvi put i svoju državu. Kako danas vidite Hrvatsku?
– Imamo najljepšu zemlju na svijetu, onaj tko mi ne vjeruje, neka otiđe i proba živjeti vani. Nije to lagan put, znaju oni koji ga prolaze. Moramo biti manje kritični prema svojoj zemlji iako je politika ta koja je sukreator našeg života, a događaju joj se stvari koje su nenormalne. Ja ne mogu biti ravnatelj knjižnice ili predsjednik uprave vodovoda jer ne znam ništa o tome. I to me bode, nekompetentni ljudi na pozicijama na kojima ne znaju raditi. Pitam se tko su ljudi koji se danas uopće žele baviti politikom i zašto.

Vas politika ne zanima?
– Ne, nisam čovjek koji će kimati glavom. Mene zanima sport, još se vidim u trenerskom poslu. Iako svaki posao cijenim, pa i posao političara koji sigurno nije lagan.

Imate li ponuda da napustite Hrvatsku?
– Da, ima ponuda. Ubrzo ću sjesti s ljudima iz Saveza pa ćemo odlučiti što i kako dalje, ali ne bojim se za svoj posao, toliko o tome. Trenutačno su mi u fokusu samo Olimpijske igre i hrvatski sport na njima. A stanje u momčadskim sportovima nije dobro, sve je manje hrvatskih momčadi koje su se plasirale. Dok ne popravimo stanje u klubovima, u svim sportovima, medalje reprezentacije bit će samo uspjesi temeljeni na entuzijazmu pojedinaca. Dok ne platimo trenere koji odgajaju našu djecu i koji uz trening moraju konobariti da prežive, dok ne bude hijerarhije u svim klubovima, neće biti dobro. Hrvatski vaterpolo bez Mladosti ne može biti jak, a taj slavni klub je na konopcima, a mladi nisu uzeli medalju od 2017. godine jer nemaju motiviranih trenera.

Ručak sa Serenom William i Usainom Boltom

Smatrate li da obični promatrači nisu svjesni kakvi ste čudotvorci vi koji u Hrvatsku donosite svjetske medalje?
– Većina nije svjesna. Ne volim da nas se naziva čudotvorcima, hrvatski vaterpolo nije Ivica Tucak iako je hrvatski vaterpolo cijeli moj život. Došlo je neko vrijeme koje nije moje vrijeme, sve te društvene mreže, ne snalazim se u tome. Strašno mi je žao što sve manje djece vidim na ulici, ne vidim ni klince koji se ponekad vole potući, sve je to bio dio našeg odrastanja na Njegoševu trgu i na šibenskim Bualama. Djeca danas nisu gladna, pod navodnicima. Mi smo bili uistinu „gladni”, ja sam znao da mogu birati samo između vaterpola i ulice.

Sada vas čekaju treće Igre nakon Rio de Janeira i Tokija, u kojima ste osvojili srebro i jedno peto mjesto. Jesu li i za vas Igre ipak nešto posebnije natjecanje od svih drugih?
– Da, to je iznad svega. Ništa se ne može mjeriti s osjećajem kad uđeš u olimpijsko selo, ručaš sa Serenom Williams, Usainom Boltom i Novakom Đokovićem ili kad slušaš uz bazen kako kreće hrvatska himna. Kažete da smo osvojili peto mjesto u Tokiju i činjenica jest da smo se poskliznuli u četvrtfinalu. Bilo je i tada puno kritika, ali mi smo upravo tako – osvojili peto mjesto – i na tom putu pobijedili Srbiju, olimpijske prvake, Crnu Goru, Ameriku… I to nije mali rezultat kako su ga neki kod nas prikazivali. Smeta mi taj naš hrvatski nerv od tragedije do euforije, mislim da bi sve skupa trebalo biti normalnije i da imamo razloga biti ponosni na naše sportaše i njihove uspjehe. Ne znam u kojem to segmentu društva imamo uspjehe kao u sportu. Ponosan sam na činjenicu da sam veliki prijatelj sa Zlatkom Dalićem, Stipom Pletikosom i Marijanom Kustićem, mi svakodnevno komuniciramo. Nikad više ne smije se ponoviti ovo što se dogodilo našoj reprezentaciji, kao što se nikada više ne može ponoviti da pljujemo po reprezentaciji nakon prvog neuspjeha, a bili smo drugi i treći na svijetu. Ako zaboravimo što su Dalić i ti momci napravili za Hrvatsku i ovo što su napravili moji dečki, onda kao narod ne vrijedimo ništa. Nećemo uvijek biti prvi, ali ne znam što se mora dogoditi da sutra budem kritičan prema jednom Luki Modriću, pa da je najgori na terenu. On će uvijek ostati moj heroj kojem ću se nakloniti. Mi tek moramo shvatiti veličinu tog momka i sportaša koji je i svojim ponašanjem izvan terena zadužio cijelu zemlju. Jednom sam u Srbiji u jednom sportskom društvu objašnjavao zašto naša reprezentacija postiže uspjehe, a oni to ne mogu. Pa iako imaju strašne igrače koji jako puno koštaju, oni nikad nisu bili prvaci Europe, nisu možda bili ni prvaci države, dok Modrić ne može ni pobrojati svoje trofeje i taj je pobjednički duh, zajedno s izbornikom i suigračima poput Ivana Perišića i ostalih, prenio na reprezentaciju.

Samostalne odluke
Koliko je u tome ipak presudna uloga izbornika, jer Modrić je osvajao trofeje u klubu i prije dolaska Dalića.
– To sam upravo maloprije objasnio, igrač u izborniku mora prepoznati zaštitnika, ali i onog koji donosi teške odluke. A najteže je za izbornika kada nekoga mora otpisati. Za Pariz se pripremamo s 20 igrača, a vodimo ih 13. Sjećam se kakav sam pakao prošao kada sam prije Rija otpisao Buljubašića i Muslima, ali netko mora otpasti. Bio mi je toliko teško, kako reći jednom prvaku svijeta da ti više ne treba. I u Savezu su mi govorili da sam lud, jedva sam se branio od poziva, ali nema tu starih zasluga, igraju oni koji su najbolji u tom momentu.

Odluke donosite samostalno?
– Da, ali tek nakon dogovora sa svojim suradnicima, od Pere Kuterovca koji nema veze s taktikom, do mog Jure Marelje i drugih, svakog pitam za mišljenje, a odluku donosim ja i to je lako provjerljivo. Sreća je da u Savezu imamo čovjeka poput Perice Bukića, on je 2004. godine dovukao Ratka Rudića u hrvatski vaterpolo, nekoliko godina tražili smo put, a onda je stvoren sustav, te od 2007. godine kreće razdoblje osvajanja medalja. To je plod sustava. I dotad smo imali vrhunske trenere, zar ćete kazati da Veselin Đuho ili moj prijatelj Zoran Roje nisu vrhunski? No nije bilo medalja, a sada ih imamo u puno žešćoj konkurenciji. Imamo sustav zahvaljujući Perici. Ima dana kada se posvađamo i ne razgovaramo, ali to obično završi onom: “Što si tvrdoglav, p… ti materina, kao da si iz Šibenika.” Sve to radimo u interesu hrvatskog vaterpola.

Nasljeđivanje Rudića I radite dobro, očito. Kako je bilo doći na poziciju Ratka Rudića?
– Tri godine bio sam njegov suradnik, od 2009. do 2012. godine. Paralelno sam radio u Jadran Herceg Novom, bio sam prvak s mladom reprezentacijom, ali školu sam odradio s Ratkom. I sada ću prvi put to javno reći – bilo je mnogo situacija kada bi me prije velikog turnira, nakon priprema, ostavio kod kuće. Radili bismo mjesecima, a onda bi mi Ratko prije puta kazao: “Ti ostaješ doma.” I nikada mu to nisam zamjerio, a nije mi bilo lako. Ide se na SP u Šangaju 2011., a ja ne idem, ide Kobešćak ili tko je već sve bio. Europsko u Zagrebu 2010., a meni Rudić kaže: “Ti ideš doma.” Shvatio sam to kao ulaganje u sebe, iako su to zbilja teški trenuci. Dođe ti da sve potjeraš u neku stvar. Mnogi bi odustali, ali ja nisam. Danas Ratku mogu samo zahvaliti na svemu što me naučio. Moja je odluka da s Hrvatskom u hotel mogu ući samo Ratko i Perica, mislim da sam vam time sve kazao. Ja sutra mogu i otići, ali dok imam svoje igrače koji me grle, ne treba mi nitko, ni Ratko, ni vi, ni svi ovi majstori koji nas kritiziraju. Nemojte me krivo shvatiti…

Igrači su vam poput vlastite djece, a posebno emotivna bila je fotografija s dočeka u Šibeniku gdje se dječak drži za vašu medalju, a vi ga gledate sretni i ispunjeni. No prepoznat će oni koji vas poznaju i uvijek bol u vašem pogledu jer tragično ste izgubili Tenu, vašu malenu kćerkicu koja je stradala u tragediji koju je i danas teško objasniti. Kako ste izdržali?
– To znaju samo oni koji su to doživjeli. Ne postoji ništa što se može mjeriti s tim. Ostao sam bez oca i majke, ali to je nešto prirodno. Ubilo me kad su umrli, ali opet je prirodno. No kada ti netko oduzme dijete na jedan tragičan način, kad se ne stigneš pripremiti, kad nema bolesti ni hvatanja za zadnju slamku spasa, što je također svoja vrsta tragedije… A nama se dogodilo da u jednom momentu imamo kćer, a u drugom momentu nje više nema. Pa kažeš životu: p… ti materina… Ajde ti to prihvati i ostani normalan. Dogodilo se nakon te tragedije još niz gadarija s ljudima koji su u tom činu sudjelovali. Ne kažem da je bilo namjerno, ali sudjelovali su, krivi su za ubojstvo, postoje i sudske presude, a onda doživiš da taj čovjek za godinu dana šeta rivom uz svoje dijete. Ali moraš ići dalje, proći pokraj tog mjesta gdje je tvoje dijete stradalo kao da se nikad ništa nije dogodilo. Neka je njihovo dijete živo i zdravo, od srca to želim, ali na ovom svijetu postoje i ljudi koji su u biti čiste zvijeri. Bilo je užasno teško, preispitivali smo se zašto se to dogodilo baš nama. Vaterpolo me spasio, po deset sati dnevno bio sam na bazenu. Upravo zbog toga danas ne mogu vidjeti nepravdu prema djeci, ne daj Bože da vidim neke roditelje kako viču ili tuku dijete, to ne mogu izdržati, ne mogu čuti dječji plač – završio je Ivica Tucak u velikom intervju novinarki Dei Redžić za Večernji list.