Intervju Perice Bukića u Sportskim novostima

U tzv. uskršnjem trobroju Sportskih novosti (tiskano izdanje), izašao je velik intervju Perice Bukića, izvršnog dopredsjednika i direktora Hrvatskog vaterpolskog saveza. Intervju kojeg je radio novinar Dean Bauer objavljen je i na mrežnoj stranici Sportskih novosti (www.sportske.jutarnji.hr) u subotu, 31. ožujka u večernjim satima. Razgovor koji zbog opsega i sadržaja zaslužuje i svoje mjesto u našoj rubrici „Prenosimo iz domaćih medija”.

—————————————————————————————-

Od Hrvatske je napravio supersilu

Ove se godine navršava iznimno značajna obljetnica za povijest hrvatskog vaterpola. Naime, prije dva desetljeća, godine 2004. na čelo Hrvatskog vaterpolskog saveza je došao jedan čovjek s idejom, vizijom, planom, ali i načinom kako uspjeti, rješenjem za najveći dio problema. Perica Bukić je prije dva desetljeća postao predsjednikom Hrvatskog vaterpolskog saveza i već je prvim potezom izdigao ovaj sport u nas iz sfere marginalnog i prosječnog u popularno i vrhunsko.

Netko će možda zaključiti kako je ovo neprimjereno veličanje pojedinca, ali imamo “debele” argumente koji ispravnost naše teze. Ovaj je novinar imao povlasticu praćenja hrvatskog vaterpola doslovno od nastanka države, prvog velikog natjecanja – EP u Sheffieldu 1993. – i znamo što pišemo. Znamo kako je izgledao Savez i vaterpolo devedesetih, od dva malena mračna sobička bez dovoljno zraka u Domu sportova, do reprezentacije koja se mučila čak i s opremom, te gotovo bez ijednog sponzora. Od 2004. se sve promijenilo, iz korijena. Možemo to malo i statistički dokazati. Od samostalnosti Hrvatske do danas, seniorska je vrsta osvojila 31 medalju, od toga u minulih 20 godina – 26. Čak sedam uzastopnih SP s medaljama, što je svjetski rekord. Ove godine, u mjesec dana dva finala, srebro na EP i zlato na SP.

U prosincu 2023. na Noći vaterpola u Zagrebu, svečanosti kojom HVS zaokružuje kalendarsku godinu i nagrađuje najbolje, u jednom se trenutku, mimo protokola sa stola ustao Ratko Rudić i prišao mikrofonu…

– Osjećam se ponukanim, jednostavno moram jedno spomenuti. Još od prve Noći vaterpola 2007. godine, mi u se u ovakvim prilikama prisjećamo najljepših trenutaka, slavimo pobjednike, čestitamo, nazdravljamo. Podijeljeno je prijašnjih godina, zasluženo i na desetke nagrada, plaketa, priznanja. Međutim, postoji jedna osoba koja je za sve ovo zaslužna, jedna osoba koja je pokrenula hrvatski vaterpolo, podignula naš sport na ovu razinu i ta osoba nije nikad dobila bilo kakvo priznanje, ni najmanju plaketu. To je Perica Bukić. Osjećao sam potrebu mu se javno zahvaliti za sve što je učinio dosad jer u svemu ovome su sudjelovali mnogi, logično, ali sve je to ipak objedinio, pokrenuo samo jedan čovjek – rekao je Rudić i izmamio pljesak.

Ujedinjena Hrvatska

Najtrofejniji trener u povijesti vaterpola ne sipa komplimente baš često, nismo čuli da je o ikome ovako zborio. Ali ako netko poznaje vaterpolo i zna što govori, onda je to RR. Ovo već dostatni argumenti za razgovor s čovjekom koji je pokrenuo ‘zlatnu priču’ hrvatskog vaterpola…

Što je Pericu Bukića ponukalo te 2004. i dvije godine od kraja igračke karijere, tada na čelu Mladosti s kojom ste imali također velike planove, za prihvatiti se posla u daleko većem sustavu kakav je nacionalni savez?

– Dakle, tih godina su rezultati naše reprezentacije bili daleko od željenoga. Na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama gotovo cijelo desetljeće nismo došli ni blizu borbe za medalje. Nakon još jednog neuspjeha na Igrama 2004. na inicijativu nekoliko mojih kolega bivših suigrača, pristao sam se kandidirati za predsjednika Saveza. Naravno, znao sam da je za svaki sportski uspjeh važna kvalitetna organizacija, vrhunska struka i jaka momčad. Igrači nikad nisu bili upitni ni sporni, ni u tim vremenima kad smo u pravilu ispadali u četvrtfinalima ili još ranije. Ono što je tada bilo ključno je posložiti struku, tj. dovesti vrhunskog izbornika i posložiti kvalitetan Upravni odbor i Stručni savjet. Nije tajna da sam još u razdoblju kandidature uložio maksimalan napor za dovođenje Ratka Rudića, koji je u tom trenutku tek potpisao novi četverogodišnji ugovor s Amerikancima. Presudila je njegova želja za povratkom doma i naša upornost, kao i korektnost tadašnjeg prvog čovjeka Američkog vaterpolskog saveza, Richarda Fostera.

Nas Hrvate baš ponekad i nije lako ujediniti, ali što ste vi učinili, na koji način ste uspjeli okupili za isti stol i na istom projektu ljude iz Dubrovnika, Šibenika, Splita, Zagreba, Rijeke? Jer baš tako je i oformljena ta jezgra koja u biti do danas čini osnovicu djelovanja HVS.

– Najveći dio tadašnjih članova Upravnog odbora je aktivan i danas, koncept je svih ovih godina bio isti, maksimalno uvažavanje svake sredine i zajednička briga da svi naši klubovi, još i važnije sve naše reprezentacije imaju maksimalne uvjete za postizanje velikih rezultata. U svih ovih 20 godina imali smo samo trojicu predsjednika Saveza. I dvojicu izbornika. Mladen Drnasin je predsjednik Jadrana i ujedno predsjednik Saveza, njegov je doprinos uspjesima i rezultatima ogroman. Prije njega je Savez također uspješno vodio Predrag Sloboda, tada i predsjednik u to doba iznimno uspješnog Primorja. U najužem timu ljudi koji donose sve odluke u Savezu su i čelni ljudi Jadrana, Juga, Mladosti, Solarisa, Primorja i Mornara. Uz Ratka Rudića i Milivoja Bebića, dvije legende svjetskog vaterpola. Ta sinergija i zajedništvo svih sredina i klubova je u temeljima svih naših uspjeha.

Triput svjetski prvaci

Ono nešto što ste na početku sanjali, planirali, vidjeli kao nekakvu ideju, je li to nakon 20 godina ostvareno, premašeno ili ima još nedovršenog posla?

– Moj je cilj 2004. bio, to ćete pronaći i u mojim javnim istupima iz tog vremena, vratiti Hrvatsku na krov svijeta i tamo i ostati. Trajno. Naravno da to nije jednostavno. Pogotovo iz perspektive kad Savez nije imao niti jednog sponzora, kad smo svakih godinu ili dvije mijenjali izbornike, kad nam se najbolji igrači nisu više htjeli odazvati na pripreme reprezentacije… Sve to preokrenuti zaista nije bilo lako. U ovih evo skoro pa punih 20 godina hrvatski vaterpolo je osvojio 14 medalja s najvećih europskih i svjetskih natjecanja. Mi smo jedini ekipni sport koji je u navedenom razdoblju od 2005. do danas osvajao velika zlata. U čak šest navrata. Tri puta svjetski prvaci, dva puta europski prvaci i jednom olimpijski pobjednici. Na čak devet svjetskih prvenstava u nizu smo igrali polufinala i osvojili sedam medalja u nizu na svjetskim prvenstvima. Tu ni ne računam ovo posljednje zlato iz Dohe. Uspjeh je naravno i uređen Savez u kojem se zna tko što radi. Veliki dobitak su novi glavni operativci, naš glavni tajnik Ivan Milaković i voditelj Ureda Saveza Marko Erak. Naravno i ostali djelatnici Ureda. Ogroman je uspjeh i financijska stabilnost Saveza, gdje osim sustavnog povećanja sredstava za programe svih naših nacionalnih selekcija, za honorare trenera svih selekcija, te stipendije igračima koje smo uveli pred 2-3 godine, značajno financijski pomažemo i klubove.

Nedvojbeno ključni trenutak vođenja vaterpola u Hrvatskoj je vaša odluka i prije nego ste postali predsjednikom Saveza, dovođenje Ratka Rudića u Hrvatsku. Je li bilo otpora toj ideji i od koga? Naime, koliko smo upoznati najviše je otpora dolazilo sa začudo, lijevog političkog spektra jer dovođenje Rudića se postavilo donekle i kao političko pitanje, iako je u svojoj biti isključivo sportsko.

– Ne bih htio ponovo otvarati tu temu, bilo je jako puno otpora i sumnji vezano na tadašnji dolazak Ratka u Hrvatsku, ali ni ja, niti najbliži suradnici nismo niti u jednom trenutku bili u dilemi kako je upravo Ratko Rudić taj kojeg želimo i s kojim možemo postići vrhunske sportske rezultate.

Financijska pomoć klubovima

Lako je vjerojatno odabrati najljepše trenutke iz minula dva desetljeća. No, koji je bio najteži, možda čak i kritičan trenutak u vođenju Saveza? Je li bilo takvog i je li to možda EP u Beogradu 2006. kada je bilo jako puno kritika i zahtjeva za smjenom Rudića s izborničke dužnosti?

– Ni danas si ne mogu objasniti tu količinu kritike dijela javnosti koja je bila usmjerena prema Ratku. Naprosto nevjerojatno ako znamo da govorimo o čovjeku koji je i prije dolaska u Hrvatsku bio jedan od najuspješnijih trenera na svijetu, računajući sve sportove. Te 2006. je zaista bio jedan posebno težak trenutak, druga Ratkova godina i još uvijek bez medalje. Međutim, bilo je neupitno gledajući njegov rad, njegovu želju i naravno njegovo znanje da je pitanje trenutka kad će Hrvatska završiti na postolju. To se dogodilo već 2007. u Melbourneu i taj naslov svjetskih prvaka je možda i naš najvažniji uspjeh, koji je trasirao put svim ostalim velikim rezultatima. Ali ni nakon tog uspjeha Ratko nije imao zasluženi kredit… Sjetimo se napisa nakon Pekinga, da i ne spominjem nakon devetog mjesta na EP u Eindhovenu. Ipak, Ratko je još jednom dokazao svoju genijalnost i samo nekoliko mjeseci nakon tog neuspjeha osvojio olimpijsko zlato u Londonu.

Još početkom 2012. godine, čak i prije EP u Eindhovenu u siječnju, već je bilo znano da će Rudića na mjestu izbornika nakon OI u Londonu zamijeniti Ivica Tucak. Očito ste u njemu vidjeli “ono nešto”, svi rezultati kasnije potvrđuju točnost odluke. Imate li takvo što i sada, odnosno Hrvatska nakon OI u Parizu?

– Istine radi, Rudić je nakon EP u Eindhovenu meni došao s prijedlogom da je po njegovom mišljenju London kraj, kako god to natjecanje završilo. Naravno da smo tada mi u Stručnom savjetu sjeli i definirali njegovog nasljednika. Jednoglasno smo se odlučili za Ivicu Tucka. Nije baš da se izbornici pronalaze na placu, pa ti samo odabereš. Ti treneri imaju klubove u kojima rade, imaju svoje sportske i životne planove. To je sve zajedno ozbiljan posao i tako smo mu pristupili tada, tako će biti i ubuduće.

Trebamo li novog izbornika tražiti negdje u krugu Sukno –Kobešćak – Fatović – Marelja – Hinić?

– Hrvatska ima kvalitetnih trenera i naravno da nas to raduje. Svi koje ste nabrojali su ako mene pitate uistinu sjajni treneri. Ali kandidata ima i izvan toga kruga. Ipak, s obzirom na to da sam nakon EP u Splitu 2022. dužnost predsjednika Stručnog savjeta prepustio Ratku Rudiću, on je taj koji će sazvati Stručni savjet i prvi dati svoje viđenje izborničke dužnosti seniorske muške reprezentacije nakon Igara u Parizu.

Klubovi su nam u teškom stanju, tako je u cijelom sportu. No, ono što je manje znano, što se još nije objavljivalo, HVS izravno financijski pomaže povremeno klubovima, u okviru mogućnosti dakako. O kojim brojkama govorimo?

– Klubovi i treneri su ti koji stvaraju igrače. To i jest najvažniji razlog inicijative nas pet ekipnih sportova koja traje već nekoliko godina, temeljem koje smo uspjeli klubovima posljednjih 3-4 godine osigurati rekao bih značajna financijska sredstva za njihov rad i funkcioniranje. I ono što je važno je da ta sredstva iz godine u godinu rastu. Naravno da još nismo ni blizu optimuma, ali da su pomaci vidni, to je činjenica. I tu najveće zasluge idu premijeru Andreju Plenkoviću. Zaista mislim da sport treba biti nadstranački i zajednička briga svih političkih dionika. Nadam se da ćemo se ubrzo moći zahvaliti i nekim lokalnim zajednicama, mislim na čelnike gradskih uprava na iskoraku u segmentu sporta. U tom smo segmentu financiranja sporta od gradova i općina najslabiji i mislim da tu treba napraviti najveći pomak.

Nakon igračke karijere ste bili i direktor kluba, i predsjednik HVS, sada izvršni dopredsjednik, koordinator svih nacionalnih selekcija, dopredsjednik Stručnog savjeta. Nerijetko znate sudjelovati u radu s trenerima, imate i neke sasvim određene taktičke i igračke ideje, zamisli, znano je da svaki tjedna gledate barem 2-3 utakmice s velikim guštom. Nikada niste pomislili izabrati i trenersku karijeru?

– Trenerski je poziv iznimno zahtjevan i u čitavom sustavu možda i najvažniji. Ali posebno je važno imati i osobe koje su sposobne kvalitetno evaluirati rad tih trenera. Ukazati im na moguću grešku, otvoriti im možda neke dodatne opcije, vidike, ali ih i zaštititi kad je to potrebno. Na žalost, premalo nas je profesionalno angažiranih u tome, po meni iznimno važnom segmentu rada svakog sportskog kolektiva. Čest je slučaj da Upravni odbori klubova, gdje sjede osobe koje vole i pomažu sport, ali ga ne žive 24 sata dnevno, sedam dana tjedno… Dakle, da oni donose sud o kvaliteti rada trenera. Da skratim i odgovorim, iako će možda zvučati pretenciozno; kada bih znao da će Perica Bukić trener imati nekog takvog za direktora… Vjerojatno bih sa zadovoljstvom bio trener.

Perica Bukić je imao prije 20 godina, jednako kao i prije deset, pet… uvijek neke ciljeve, aseve koje bi povlačio iz rukava za boljitak hrvatskog vaterpola. Ne može se osporiti kakav je bio njihov učinak. Kakav je plan za budućnost?

– Na međunarodnoj razini, i European i World Aquatics imaju prostora biti dodatna kvaliteta vodenim sportovima. Vaterpolo je dokazao da gdje god se igralo, zanimanje postoji i ono je vrlo veliko. Dapače, sve veće i sve je veća konkurencija. Ono što treba najviše unaprijediti je infrastruktura. Ta plivališta moraju biti ipak puno, puno primjerenija nego što su to danas.

U smislu kapaciteta…

– U svakom, i kapaciteta, i komfora, i svega ostalog. Budimo realni, ako se uspoređujemo s rukometom, košarkom, odbojkom koji igraju u arenama, mi smo tu stvarno zakinuti, a nije da nema atrakcije i želje. Sjetite se Spaladium Arene 2022. u Splitu. Krcata od prvog do posljednjeg dana! Tu je bitan Josip Varvodić, kao prvi dopredsjednik European Aquaticsa koji dijeli moje mišljenje da vaterpolo može biti bolji i u tom pogledu. Druga je stvar kalendar natjecanja; kad se igra, što se igra, zašto se igra… Što se hrvatskog vaterpola tiče, od početaka se nadam da ćemo doći u situaciju imati opet jake, europski konkurentne klubove koji su nekad harali Europom. Mi u odnosu na najjače nismo kompetitivni. To je nešto na čemu kolege u Savezu i ja radimo. Imamo uvažavanje i od Vlade RH, od HOO, čak i od kolega iz ostalih sportova. Što još dalje? Uvijek isto, biti najbolji na svijetu! To je misija, moja i svih ljudi u Savezu. To nam je Ratko Rudić usadio od malena, napravi sve da budeš najbolji na svijetu. Hoće li to biti nekad dovoljno za zlato ili ne, pitanje je niza okolnosti. Takav stav nosi rezultat. Nije to samo po sebi dovoljno jer tu postoji niz osnova koje treba odraditi, truda, znoja, ali na kraju se isplati. Onda, kad završi finale, kad ti dižu zastavu na najviši jarbol, to je nešto… Neprocjenjivo – zaključio je Perica Bukić.

—

Ime kotorskog bazena

Uz naš nacionalni vaterpolski savez, Bukić je ujedno i čelnik Jadranske lige koja se danas zove drukčije, regionalna je i postoje dvije čak lige (Premier i A1). U početku ona je i opravdala svrhu postojanja, podignula kvalitetu, ali posljednjih godina uočavamo velike nedostatke. Mislimo prvo da je preglomazna, da se izgubila ideja elitnog natjecanja, odnosno dostatna bi bila samo sadašnja Premier liga. No, puno veći nam je problem što se i nakon pandemije ona igra po nekoliko skupina, etapa, javnosti, pa i samim klubovima je teško shvatljiva.

Logično je onda postaviti pitanje, ima li ona više svrhu i hoćete li inzistirati na njoj i dalje?

– Ne bih se složio da ta liga posljednjih godina gubi svoju primarnu svrhu, to je povećani broj izjednačenih utakmica, posebno našim klubovima koji ne igraju europska natjecanja. Dapače, osim Jadrana i Juga koji imaju zaista ogroman broj utakmica, svim ostalim hrvatskim klubovima je natjecanje i u Premier i u A1 ligi iznimno važno. Tu dolazimo do potrebnog broja utakmica klubova približne kvalitete i tu se razvijaju i napreduju naši mladi igrači. To je neupitno i to je jednoglasan stav cijelog i Stručnog savjeta i Upravnog odbora. Ono što nas posljednjih godina opterećuje, to su one 2-3 godine pandemije i toliko zgusnut kalendar da ni uz najbolju volju nismo tu RVL mogli odigrati na kvalitetniji način.

Sljedeće sezone bi u Premier ligu trebao ući Primorac iz Kotora i tu se sad postavlja ozbiljno pitanje. Bazen u Kotoru nosi ime Zorana Gopčevića, poznatog vaterpolista, ali i čuvara u logoru Morinj 1991. gdje su završili mnogi hrvatski branitelji i civili s dubrovačkog područja. Hrvatska diplomacija je to oštro kritizirala i u biti postoji neslužbeni naputak da ondje ne igraju hrvatske momčadi.

– To je ozbiljan problem i u Premier ligi u kojoj će nastupiti Primorac i u A1, gdje igra Cattaro. Evo već tri godine hrvatski klubovi ne igraju u Kotoru, te je to razlog zašto umjesto lige igramo turnire koji su kako vi kažete većini onih koji prate vaterpolo nerazumljivi ili manje zanimljivi. Ipak, uz sve naše razumijevanje situacije i modificiranje Regionalne lige kako bi izbjegli nastup hrvatskih klubova u Kotoru, prije ili kasnije će se dogoditi da će ždrijeb nekog europskog natjecanja odrediti za suparnika nekoj našoj momčadi Primorac iz Kotora i tada će se dogoditi ozbiljan problem. Mi sami ovu situaciju riješiti ne možemo. Jedan od problema je i upravo vaša konstatacija kako je naputak da u Kotoru ne igramo, neformalan. To je svakako jedan od problema koji opterećuju kvalitetnu organizaciju Regionalne lige, ali i neovisno o njoj, nije realno da nam ždrijeb europskog natjecanja toliko dugo bude sklon. Osobno, ne vidim neko sretno rješenje tog problema u sadašnjim okolnostima – ističe Bukić.

Ženski vaterpolo

Možda je manje poznato da je upravo Perica Bukić bio taj koji je pokrenuo brigu, skrb o razvoju ženskog vaterpola u Hrvatskoj. Nakon dugo vremena i ne malenog ulaganja, u Hrvatskoj cijelo vrijeme nemamo više od 5-6 ženskih klubova; seniorki je jako malo jer djevojke s vremenom krenu na fakultet, zaposle se i ostavljaju se vaterpola; realno se ne možemo pomaknuti više od osmog mjesta u Europi i to sada dok je Rusija pod sankcijama… Kakva je realno budućnost ženskog vaterpola u Hrvatskoj?

– S obzirom na dužnosti koje sam obnašao i po prirodi mog posla između svega ostalog bio sam zadužen ili bolje reći inicijator unaprijeđenja i ženskog vaterpola. Meni je uistinu žao što je skrb o ženama u gotovo svim segmentima današnjeg društva gotovo deklarativna. Ali mi u vaterpolu nećemo odustati. Manje je poznato da se primjerice u SAD više sveučilišnih stipendija dodjeljuje za ženski vaterpolo, nego za mušku košarku. I u Australiji, Rusiji, Kini, Nizozemskoj… i da ne nabrajam, ženski je vaterpolo uspješniji i bolje praćen i financiran, nego muški. Ne bih se složio da su pomaci kod nas mali. Mi smo prije 7-8 godina na natjecanjima mlađih dobnih ženskih selekcija bili između 12. i 16. mjesta. Danas smo, uz sve nabrojane probleme i ograničenja, u pravilu među osam najboljih u Europi, čak i u seniorskoj konkurenciji, iako igramo uglavnom s juniorkama i još mlađim curama, dok smo vrlo blizu tog osmog mjesta i na svjetskim prvenstvima mlađih selekcija.