Hrvatski Vaterpolski Savez

Ovog je tjedna u Zagrebu, u prostorijama Hrvatske gospodarske komore održana konferencija na temu „Upravljanje sportskim sustavima u eri digitalizacije i profesionalizacije”, a u organizaciji Sportskog saveza Grada Zagreba i Hrvatske gospodarske komore.
Između mnogih istaknutih sportskih dužnosnika iz cijele države, vrlo je zapažen i britak istup na panel raspravi imao Perica Bukić, izvršni dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza. Po završetku konferencije, Perica Bukić je dao zanimljiv intervju novinaru Lovorku Magdiću u emisiji „Sport i glazba” Hrvatskog radija. Za ovu vam priliku donosimo naglaske iz intervjua kojeg je moguće pronaći i na mrežnim stranicama Hrvatskog radija, 2. program, „Sport i glazba”.

Šest hrvatskih zlata ekipnih sportova su sva vaterpolska
– Imam već određene traume iz ovog što radim evo već 20 godina koliko operativno vodim Hrvatski vaterpolski savez i koliko sudjelujem u strukturi sporta u nas. U tih 20 godina, hrvatska država je osvojila 6 tzv. velikih zlatnih medalja, govorim za ekipne sportove. Kad kažem velikih, mislim na europska i svjetska prvenstva, te olimpijske igre. Svih tih 6 zlatnih medalja je osvojio vaterpolo – u početku će Perica Bukić.
– Duboko sam involviran u problematiku kako rada saveza, tako i klubova, jer sam uključen i u rad barem 5-6 klubova. Znam dakle s kakvim se problemima suočavamo i vrijeme je da se ozbiljno posvetimo stvaranju sustava u sportu. Kao što sam rekao na konferenciji, kada politika donosi neke smjernice, ciljeve za gospodarstvo, obranu i ostale djelatnosti, oni su vrlo konkretni… donesu se ciljevi i naravno planovi kako te ciljeve ostvariti. Vrijeme je da se to isto uradi i za sport. Mora doći do ozbiljnije komunikacije ljudi koji odlučuju o tome i u vrhu Vlade, kao i u HOO-u, pa i u lokalnim zajednicama, kako bi odgovorili na pitanja – što uopće želimo od sporta, što od pojedinih sportova, što od klupskog sporta? Ako želimo uspjeh, moramo to jasno reći i odlučiti kako to ostvariti. Ako nam nije rezultat prioritet, već nešto drugo, a sportski rezultat da nam nije važan, onda to treba iskreno i jasno reći. Ne možete plakati zašto Hrvatska nema prvaka Europe u klupskom rukometu ili vaterpolu, a s druge strane, nismo napravili baš ništa da ga dobijemo. Možda malo grubo rečeno, ali ovo kako mi funkcioniramo nije profesionalno, pa ni ozbiljno. Ja sam već pomalo i frustriran da nakon 20 godina i svih ovih uspjeha vaterpola, mi ni danas nemamo ozbiljno riješeno pitanje financiranje ni klubova, ni trenera, a posebno ne igrača… Pogotovo što je sve više novca u igri. Ali valja sjesti s odgovornima i vidjeti na koji način optimalno iskoristiti sredstva koja imamo. Umjesto da nam se pomogne, imam osjećaj kao da nam netko otežava situaciju… i uglavnom se osjećamo sami u toj priči. Svi slave tvoje uspjehe, ali kad treba posložiti sustav da on zaista funkcionira, ne ide. Ja se zaista bojim vremena kada će ovi entuzijasti koji rade po klubovima i ‘vuku’ sve otići, a ima nas primjerice u vaterpolu za na prste ruku nabrojati… i nije puno drukčije ni u drugim sportovima. Kad ovi ljudi prestanu, što će ostati od sporta? Mi na žalost i dalje nemamo sustav! Prevelika je improvizacija, uglavnom je sve prepušteno pojedincima na snalaženje i to sam imao potrebu javno reći. Dugo to držim u sebi. Sjećam se svojih izlaganja u Hrvatskom saboru 2004. i 2005. koji su identični ovome što danas pričam. Razlika jest u iznosima koji se danas izdvajaju za sport, ali morate znati da su razlike i u cijenama koštanja sveg ostalog. U zadnjih samo nekoliko godina, cijene hotela, prijevoza, plaća, troškova su otišle 300-400% gore. Kad ti lokalna zajednica digne proračun za 50%, rekli bi na prvu, „to je sjajno”, ali trošak je narastao 300%. To je realno stanje na terenu.

Raskorak između rezultata i uvjeta
Drugim riječima postoji raskorak između rezultata koji su vrhunski i ‘patnji’ koje su ostale ili su još čak i veće, izraženije.

– Apsolutno! Osobno tomu svjedočim 20 godina u vaterpolu, ali slično je i s ostalim sportovima. Nogomet ima svoje specifičnosti, rukomet i vaterpolo također, košarka nažalost možda i najviše problema, pa odbojka… Govorimo o 5 loptačkih sportova. Mislim da bi se i u našem resornom ministarstvu, u HOO-u, pa i u lokalnim zajednicama, trebala oformiti tijela izravno nadležna baš za funkcioniranje tih ekipnih sportova. Naravno, zasebno bi isto trebalo i za pojedinačne sportove. Oni su jednako važni, ali su potpuno drukčijeg karaktera. Gledajte, npr. jedan vaterpolski klub ima 7 selekcija, uzrasta. Pa još skoro toliko i ženskih. Svaka ta selekcija, momčad, ekipa, tjedno igra nekoliko utakmica. Pa sad vi pogledajte koliko je to klubova, natjecanja, putovanja… to su uistinu ozbiljni troškovi. Velik pogon jer svaki takav klub mora imati barem 10-12 trenera. Istodobno, malo koji vaterpolski klub u Hrvatskoj ima zaposlenog primjerice direktora, sportskog direktora, čovjeka zaduženog za financije,  marketing, pa jednog koji se bavi odnosima s medijima itd. Dakle, vi biste morali imati bar 5-6 ljudi u administraciji, da ne kažem da vani pa i kod nas u drugim sportovima postoje klubovi i s 20 ili više zaposlenih u administraciji. Gdje smo mi od toga? Mi smo danas ispod onog vremena kada sam ja igrao.

Da, povećavaju se sredstva, ali na svakom koraku prepreke, jer ne možeš pravdati jedno ili drugo ili treće. A najčešće nemaš ni s čim. Neka mi netko objasni tko je uopće donio takve odluke i zašto? Sve je u magli. Konkretno, mi možemo pravdati plaću direktora ili tajnika kluba, ali ne i plaću glavnog trenera ili još važnije igrača. Pa, dajte neka mi netko objasni koja je pozadina toga. Recimo, netko ima 75 zaposlenih i svi su oni prihvatljiv trošak. U HVS-u imate 8 zaposlenih, ljudi koji su nadležni za cijeli hrvatski vaterpolo, dijelom su sufinancirani, ali ne možemo pravdati npr. cijelu plaću našeg glavnog tajnika ili voditelja Ureda Saveza. To nije prihvatljiv trošak. Kome nije prihvatljiv? Zašto? Kada netko vodi svoje sponzore na putovanja, to je prihvatljiv trošak, ali ako HVS vodi svojeg člana Upravnog odbora ili Stručnog savjeta, to nije prihvatljiv trošak. Idemo napokon postaviti neke kriterije. Mi hoćemo platiti trenera i igrača zato jer je to srce svega, ali ne. Kažu, ne možeš. Trenera možeš ograničeno (mlađe selekcije da, seniorski pogon ne). Igrača nikako. Što mi uopće hoćemo od hrvatskog sporta – emotivno je i odrješito zvučao Perica Bukić.

Samoodrživost u sportu
– Trebamo sjesti nas recimo, po 2 čovjeka iz ministarstva, 2 iz HOO-a, i ljudi iz ovih 5 saveza i vidjeti, dogovoriti što mi hoćemo. Što hoćemo od košarke, recimo? Da imamo prvaka Europe ili da imamo puno djece. Ili da razvijamo mlade talentirane igrače. Od vaterpola hoćemo da smo prvaci svijeta? Ili možda to i nećemo. Samo neka netko kaže, odluči. Prvaci smo svijeta, ali se postavlja pitanje „kako si izgubio olimpijsko finale”. Nitko ne pita kako smo došli do olimpijskog finala? U zadnje dvije i pol godine, hrvatski je vaterpolo igrao 4 najveća moguća finala, osvojio dva zlata i dva srebra, ali je glavno pitanje ‘kako si izgubio olimpijsko finale’. To su te neke frustracije, jer nakon 20 godina očekuješ da netko kaže „čekaj, pa ti ljudi stvarno rade nešto dobro, idemo vidjeti kako ćemo im pomoći”. Niti jedno kazalište nije samoodrživo. Logično, ali kako će jedan rukometni ili vaterpolski klub biti samoodrživ? Od čega? Pa, to nisu ni Real i Barcelona u nogometu. Tko će vam iz gospodarstva dati novac u sport ako nije povezan rodbinski ili prijateljski. Na osnovu tržišne orijentacije to u nas, na ovako malom tržištu… pa to ne postoji. Onaj spektakl od Europskog prvenstva u Splitu 2022. u Spaladium Areni je, osim pomoći Vlade na čemu se iskreno zahvaljujem, u solidnoj mjeri financiran tako da sam ja nazvao svoja dva prijatelja, predsjednik Saveza Mladen Drnasin svoja dva. Malo karikiram, ali to je tako. Ne samo u vaterpolu. Ma, nije poanta u prvaku svijeta ili da si zlatni na EP ili OI, već je poanta da to što si prvak svijeta ‘nosi’ 1.000 ili 2.000 nove djece u sport. Na tomu se valja ozbiljno poraditi. Znate, nije ni Hrvatska baš slučajno prvak svijeta u vaterpolu, već iza toga postoji nečiji dugogodišnji rad i trud.

Sportska infrastruktura
Perica Bukić je iznio i sljedeće mišljenje…
– Grad Zagreb može imati u rukometu i vaterpolu klubove koji će se boriti za naslov prvaka Europe, a s proračunom koji je možda na 50% od konkurencije. No, ako sam ja na 30% od jednog Ferencvarosa ili Pro Recca u vaterpolu recimo, ne ide. Sad, jel’ nam to treba ili ne, to je pitanje za onog tko vodi grad, državu… što se hoće? Slično se pitanje može postaviti i u Splitu ili u Dubrovniku. Masa novca postoji, ali idemo vidjeti što se radi s tim novcem. Sportska infrastruktura je ozbiljan problem, posebno nama u vodenim sportovima. U Hrvatskoj imate 5 velikih, suvremenih arena koje su za rukomet, košarku, koriste je i odbojka, gimnastika, borilački sportovi… Arene su ozbiljan temelj, ali su one osim sportske, puno više koncertne i kongresne arene. Komercijalne dakle. No, kada napravite bazen, onda je on samo za plivanje, vaterpolo i umjetničko plivanje. Ali kao što radimo svu potrebnu infrastrukturu, idemo napraviti u Hrvatskoj i vodenu Arenu. Ne 10 njih, već jednu za početak.

Pa drugu nakon toga. I ne za 18 tisuća ljudi već za 4-5 tisuća gledatelja. To bi trebala biti dominantna tema za ljude koji vode hrvatski sport, a tu mislim na Ministarstvo turizma i sporta, na HOO, kao i gradske pročelnike za sport u najvećim gradovima. Zagreb je realno lokomotiva hrvatskog sporta. Hajde zamislite hrvatski sport bez Dinama, RK Zagreba, Mladosti u vaterpolu i odbojci? Vidimo gdje nam je košarka danas s ovakvom Cibonom. Ne ide bez klubova. Gdje će igrač nastati i stasati nego u klubovima. Zašto se mi u vaterpolu trudimo sve naše reprezentativce dovesti u hrvatske klubove, a ne da su u Francuskoj, Italiji, Grčkoj ili Njemačkoj. To je prevažna stavka, jer kad vrhunski igrač ode van, pa nikoga tamo nije briga jel’ on zdrav, u kakvoj će formi završiti sezonu, gdje živi, što jede… Igrač kada je u Jugu, Jadranu, Mladosti, Solarisu, Primorju… onda se o tom igraču brine, vodi računa. Brine se ne da bi ga iskoristili, već da bi mu dali. E, zato je Hrvatska prvak svijeta! Zato mi imamo 4 finala na zadnja 4 velika natjecanja. Nemaju to ni Mađari, ni Talijani, ni Španjolci, ni Grci, ni Srbi…

takav kontinuitet veličanstvenih uspjeha zadnjih 20 godina ima samo Hrvatska. A potvrda tomu je i trenutačni renking World Aquaticsa –

svjetski broj jedan u muškoj konkurenciji je hrvatska vaterpolska reprezentacija. U čemu smo to mi još formalno i službeno najbolji na svijetu ?

Moguće rješenje
Koji je onda pravi izlaz iz problema, put do rješenja?
– Pravi put je da ozbiljno sjednemo, rekao sam tko i koliko ljudi otprilike. Sjednemo, i raspravimo koji nam je cilj i kako do njega doći. Ja sam uvjeren da ćemo nakon 2-3 sata doći do rješenja – rekao je u eteru Hrvatskog radija, 2. program, u emisiji „Sport i glazba”, izvršni dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza, Perica Bukić.