Osvrt na mušku seniorsku godinu 2019./20.
Sezona na kojoj nam Europa zavidi
Naslovom smo se ograničili samo na naš kontinent, iako ne bi puno, ne bi nimalo pogriješili i da smo naveli svijet. Vaterpolski svijet dakako. Subotnjim finalom u Gružu između Jug Adriatic osiguranja i Mladosti završila je 29. sezona muškog seniorskog nadmetanja u Hrvatskoj. No, ne bilo koja, bilo kakva. Najduža ikad, počela je u rujnu 2019., a okončana koncem srpnja 2020. Sezona neobična, neuobičajena kao i današnjica kojom svjedočimo posljednjih mjeseci i koju ne treba posebno pojašnjavati.
No, istodobno je ovo sezona iz koje bi ‘sutra’ hrvatski vaterpolo trebao, ako ne i morao, steći određenu prednost. Možda ne vječnu jer je to suludo zamišljati, ali početno vrlo veliku. Naime, tek s pokojim danom, tjednom odmaka od sezone za nama postat ćemo još svjesniji čemu smo svjedočili zadnja okvirno dva mjeseca, kakav je veliki pothvat hrvatski vaterpolo ostvario i kolika je to poticajna snaga. Za budućnost.
Sredinom ožujka, proglašenjem pandemije doslovno je stao sav, ali baš sav vaterpolo u Europi, svijetu. Nakon 6 tjedana prvi koji se vratio u bazen bio je naš vaterpolo. Od ožujka na ovamo samo su još Grci odigrali svoju sezonu do kraja, ali riječ je bila o tek 2-3 kola. Mađari su prošli tjedan počeli s kup natjecanjem, ali za sezonu 2020./21., ali svi ostali… Nema ih! Doma su. Nemaju natjecanja, ne igraju ništa, čak ni prijateljske utakmice. Tek treninzi, ako i kako tko. Osim nas… Hrvata. Mi smo odigrali i završni turnir Regionalne lige i cjelokupno doigravanje. U tome su sadržane dvije pobjede.
Prva – sve utakmice su odigrane s gledateljima na tribini, ali i bez ijednog, jedinog slučaja pojave, širenja virusa. To je dakle značilo da su svi baš dionici natjecanja (igrači, treneri, stručno osoblje, suci, službeno osoblje utakmica, gledatelji, novinari…) svi do jednog bili disciplinirani, odgovorni, savjesni i ozbiljni. Organizacija natjecanja, svih utakmica zadovoljila je sve stroge epidemiološke mjere i preporuke, te na tomu valja čestitati svim klubovima, svima u našem vaterpolu.
Druga – igrane su utakmice, od kojih mnoge vrlo, vrlo jake, kvalitetne, napete. Sa sportskog stajališta to je neprocjenjivo bogatstvo. Lijepo je i dobro trenirati, ali ako nemate baš niti jednu utakmicu… Mi smo ih imali na desetke. U Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Splitu, Zadru, Šibeniku, po cijeloj domovini. Dok su drugi stajali, mi smo u Hrvatskoj igrali. Odnosno, svijet je mogao gledati na TV kako se u Hrvatskoj igra!
Uz sve, to su bile redom sjajne, veličanstvene utakmice. Pune dramatike, obrata, dojmljive kvalitete. Od regionalnog Final Foura preko domaćeg četvrtfinala do finala. To bi danas-sutra, kada se i ostatak svijeta vrati bazenu i vaterpolu, moralo dati određenu kompetitivnu vrijednost našim igračima i klubovima. Pitajte sportaša, u bilo kojem sportu, što znači ne nastupati 2 tjedna, mjesec ili kao sada već četiri? U takvom su stanju vaterpolisti u jednoj Italiji, Španjolskoj, ma konačno donedavno i Mađarskoj, da ne govorimo tek Njemačkoj, Crnoj Gori, Srbiji… Konačno, iako se zadržavamo na našoj Prvoj ligi, ali vaterpolska nadmetanja u Hrvatskoj se nastavljaju i sada, utakmicama Druge i Treće lige. U punom smo pogonu!
To je ono što smatramo velikim uspjehom, zalogom za budućnost našeg vaterpola, pojedinaca i klubova. To su razlozi zbog kojih mislimo da nam vaterpolska Europa zavidi. A sad, pokoja i o samom Prvenstvu Hrvatske.
Kruna je pripala ne slučajno dubrovačkom Jugu Adriatic osiguranju. Momčadi koja je u presudnim trenucima (takvi su i najbitniji) znala pronaći unutarnju snagu i mirnoću. Kvalitetu i stručnost imaju od ranije, to nikada i nije bilo sporno. Najtrofejniji su u Hrvatskoj, pet uzastopnih godina prvi u vrlo jakoj ligi i iz godine u godinu sve jačoj konkurenciji. Od pojedinaca izdvojili bi vratara Tonija Popadića koji se učvrstio na popisu reprezentativnih kandidata, te silno raduje ojačanje konkurencije na toj nama uvijek sjajno ‘pokrivenoj’ poziciji. Isto vrijedi i za Hrvoja Benića, najopasnijeg napadača među braničima. Loren Fatović je pak odigrao briljantnu cijelu sezonu, ne samo finalnu seriju. ‘Vukao’ je i ranije, u Ligi prvaka. Stršljen s lijevog krila koji ubada i ubada, stalno prijeti, vječno opasan, a teško zaustavljiv. Svjetska klasa.
Drugoplasirana Mladost se najviše u zadnjih desetak godina uopće primaknula naslovu. Svojom igračkom izvedbom i rezultatima tijekom sezone. Po pozicijama vrlo ujednačeni, sjajno izbalansirani, nakon dugo su vremena predstavljali i vrijednost na europskoj razini. Ne treba ih suditi po jednoj utakmici, već po učinku i iskazanom u cijeloj godini, a to je bilo… dojmljivo. Vrlo.
Jadran je u svojoj stotoj godini imao silnog peha. U prvom dijelu s velikim brojem ozljeda ključnih igrača, tijekom stanke zbog korone su ostali bez dvojice startera (Power i Zović), promijenili su i trenera u siječnju. Jedini su se mogli donekle suprotstaviti vodećem dvojcu, te su zasluženo treći.
Četvrtoplasirani Solaris je čak i najugodnije iznenađenje. Sa skromnim proračunom, a velikim srcem dogurali su, zasluženo izborili polufinale, ušli u krug najbolja 4 u državi. Toliko o vodećem kvartetu. Riječko Primorje EB je odmah do, trener Igor Hinić radi vrlo dobar posao s mladim igračima, te nisu slučajno ispred splitskog Mornara BS. Jako ugodno iznenađenje je i visok plasman entuzijastičnog makarskog Galeba MR na sedmom mjestu. Trećem splitskom klubu, POŠK-u želimo uzlet, baš kao i Medveščaku. Klubovi su to s velikom tradicijom, posebno Splićani. Krug prvoligaša zatvaraju Zadrani.
Sve u svemu, ako na nešto mi u hrvatskom vaterpolu možemo biti ponosni, onda je to uspješno odigrana, završena, vrlo dinamična i kvalitetna sezona 2019./20. Na njoj čestitke pripadaju ponavljamo baš svima, svakom klubu, pojedincu, od igrača preko trenera i sudaca do dužnosnika.
