OBLJETNICA ROĐENJA – pok. Vinko Rosić
OBLJETNICA ROĐENJA – pok. Vinko Rosić
Stampedo iz Splita
Godine 1961. naslov vaterpolskog prvaka tadašnje države osvojio je splitski Mornar. Bio je to posljednji naslov prvaka koji je otišao u neki priobalni grad u sljedećih gotovo dva desetljeća. Sve do 1980. i Juga koji je prvi prekinuo nadmoć Mladosti i Partizana. U tom pak, posljednjem naslovu prvaka neke ‘slane’ momčadi ili sastava s mora, Rosić je imao jednu od ključnih uloga. Iako mu je bilo tek 20. ljeta. Rodeo je bio nadimak Vinka Rosića.
Fetivi Splićanin, Vinko Rosić rodio se u gradu podno Marjana 22. svibnja 1941. Mornareva legenda koja je baš te 1961. ulazila u vrhunac svoje kvalitete. Bio je članom reprezentacije od 1960. do 1967. odigravši 81 utakmicu za nacionalnu momčad. Mnogi će se zapitati s pravom, “ako je bio takva legenda i toliko dugo reprezentativac, zašto ima tek jedan klupski trofej?”. Razlog seže u onu priču o gotovo dva desetljeća bez trofeja za klubove s mora. Oni su pak bili posljedica što su upravo tada, koncem ’50-tih i sam početak ’60-tih godina, gradovi u unutrašnjosti konačno počeli dobivati svoje prve natkrivene bazene (Zagreb 1959.). Uz činjenicu da su ti gradovi bili i značajno veći, pa onda bogatiji, da su bili sveučilišna središta, jasno je kako su i lako primamljivali najnadarenije mlade vaterpoliste. Da, zvali su i Rodea, ali Vinko se nije dao. Nije želio iz svog grada i svog Mornara kojem će ostati vjeran do konca igračke karijere, sve do 1972. Štoviše, jedno je vrijeme bio i igrač-trener jer je od 1966. do 1967. ujedno bio i trener prve momčadi. U biti, ako govorimo o vjernosti klubu, Vinko Rosić će ostati dio Mornara i nakon što je skinuo kapicu. Tako je godinu dana bio i predsjednik kluba, od 1977. do 1978. Kratko je, 1975. bio i članom Stručnog savjeta Vaterpolskog saveza Jugoslavije.
Na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. bio je za jedan jedini gol ‘kratak’ u osvajanju zlata. Naime, u predzadnjem kolu su remizirali s Mađarima, da bi u posljednjem kolu olimpijskog turnira (igralo se ligaškim sustavom), tadašnjoj Jugoslaviji bila potrebna pobjeda s dva gola razlike protiv Italije za naslov olimpijskog pobjednika. Vodili su 2:0, a onda… Dosta godina kasnije pričao je sam Vinko Rosić.
– “Bilo je 10 sekundi do kraja utakmice. Nardelli mi je dodao malo snažnije, nisam stigao uhvatiti, odbila se, ali nije otišla u aut. Stvarno nije! Međutim, sudac nije mislio tako, dosudio je aut. Talijani su jurnuli u kontru i 4 sekunde prije kraja nam dali gol. Pobijedili smo 2:1, ali uzalud. Zlato nismo osvojili.”.
Posebna je pak priča ono što se događalo odmah potom, na bazenu. Sveopća tučnjava obje reprezentacije. Igrači, treneri, čak i dužnosnici, pa i novinari iz Jugoslavije i Italije na tribinama. Opći lom!
– “Puno godina kasnije smo se našli u Italiji i pričali, smijali se kao prijatelji” – prisjećao se u kasnijim razgovorima tog ljeta ’64. u Japanu, Vinko Rosić. Uz sportsku karijeru, šjor Rosić je ubilježio i značajnu poslovnu, kao direktor splitskog škvera odnosno brodogradilišta.
Vinko Rosić preminuo je 9. lipnja 2006., ali mi našeg Rodea nismo zaboravili.
IGRAČKI TROFEJI
– srebro na Olimpijskim igrama (Tokio, 1964.)
– srebro na Europskom prvenstvu (Leipzig, 1962.)
– bronca na Europskom prvenstvu (Utrecht, 1966.)
– zlato na Mediteranskim igrama (Bejrut, 1959.)
– prvak države: 1961. (Mornar Split)
Fotografija:
“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.)
