OBLJETNICA ROĐENJA – Bruno Silić
Sila od vaterpola
Sila! Jedna riječ, četiri slova, a u njegovom slučaju s njima je sve baš rečeno. Nadimak, ali i vrst definicije predanosti poslu, projektu kojeg se prihvatio ili pokrenuo. Ujedno i odrednica životne snage, energije, ljubavi i humora koju je svim svojim bićem nesebično dijelio sa svima koje je poznavao, sa svima oko sebe. Do posljednjeg dana, do posljednjeg daha. To je bio Bruno Silić, naš jedini i neponovljivi Sila.
Rodio se 10. prosinca 1958. u Splitu i ondje, kao Jadranovo dijete započeo svoj sportski put. Za razliku od mnogih, pa i najvećih vaterpolskih zvijezda u povijesti koji su se nerijetko zbog određenih zdravstvenih tegoba baš i počeli baviti plivanjem, vaterpolom, poradi blagotvornosti koju voda pruža na opće zdravlje pojedinca, Bruno je vrlo rano morao prekinuti igračku karijeru koja gotovo pa da nije ni počela. U 19. godini liječnici su mu utvrdili postojanje neke bakterije koja mu je inficirala oko. Puno ozbiljnije od konjuktivisa, preporuka je bila – nikako ne u bazen. Bruno je poslušao, uz kompromis koji je medicinski bio prihvatljiv. Neće u bazen, ali će ostati uz bazen. Tako je mladac od 20 ljeta otišao u trenere. Te 1978. povjerili su mu vođenje kadeta Jadrana, klinaca tek 4-5 godina mlađih od njega. Bruno je međutim uz očitu nadarenost, stalno željan učenja i napredovanja, ‘snimanja’ kako rade drugi, stariji, iskusniji, konstantno napredovao.
Uostalom, treba li veće potvrde njegove kvalitete od podatka da mu je uoči Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984., izbornik Ratko Rudić povjerio zadatak voditi brigu o trenažnom procesu reprezentativaca koji su služili vojni rok. Bio mu je jedan od pomoćnika. Najmlađi, ali bio je. Dvije godine potom, u dobi od 28, postao je trenerom prve momčadi Jadrana. Jedan od najmlađih trenera u povijesti stogodišnjeg kluba iznimne tradicije i povijesti. Godine 1989. bit će prvim trenerom juniorske reprezentacije tadašnje države koja je u francuskom Narbonneu osvojila zlatnu medalju! Iste je godine preselio u Sloveniju, za kormilo Triglava kojeg je upravo Bruno uveo u Prvu slovensku ligu. Kasnije je slijedila Grčka prva liga, Glyfada u Ateni. Klub i grad u kojem je uživao, ondje stekao jednog od najvećih prijatelja, Stojka Vrankovića koji je u to doba igrao u Panathinaikosu.
U Hrvatsku će se Silić vratiti u ljeto 1993., postavši trenerom Mladosti kada trener s imaginacijom konačno počinje ubirati opipljive, trofejne plodove svojeg rada, truda, znanja, svojih strateških ideja i zamisli. Prvi dan 1994. je poseban trenutak u Silinom životopisu. S Novom godinom ’94. počeo je naime teći njegov izbornički mandat koji će kulminaciju doživjeti na američkom jugu, u Atlanti. Upravo je Sila odveo Barakude u naše prvo olimpijsko finale. Znano je već kako je Hrvatsku od zlata na tim Igrama odvojilo ponajviše odsustvo izbornika s klupe. Silić je naime dobio crveni karton u polufinalu s Italijom, te je finalnu utakmicu morao promatrati s tribina, a igrači su iako svjesni da je trener na tribini, automatski, iz vode pogledom tražili svojeg ‘admirala flote’ na klupi. Takav je Sila imao utjecaj na svoje igrače. Bespogovorno su ga slijedili, slušali, njemu vjerovali. Uostalom, jednom davno je jedan od njegovih igrača iz tog doba, Ratko Štritof o Siliću ispričao jednu zgodu.
– Bili smo u Americi na nekom turniru, kod nas je još bio rat. Igramo protiv Jugoslavije, očajni smo, gubimo, a naši ljudi na tribinama ljuti i na njih i na nas. Sila zove time-out, dolazimo do ruba bazena spremni na ‘jezikovu juhu’, kad on pogleda na sat i veli: “OK, daj idemo ovo brzo završiti, shopping mall nam je otvoren još samo sat vremena”. I tko ne bi za takvog trenera ‘ginuo’.
Ova mala, tek jedna sličica o Bruni govori i o specifičnom Silinom duhu. Vedar, stalno nasmijan, uvijek pripravan na šalu, vic. Za kormilom reprezentacije je ostao do iza SP u Perthu 1998., da bi se potom vratio u Mladost i ondje ostao do kraja tako kratke karijere, a još više života. Upravo je Sila sa Žapcima potpisao zasad posljednji euro-trofej, tadašnji Kup LEN 2001., a godinu potom i posljednju dvostruku krunu zagrebačkog kluba. S napredovanjem zloćudne bolesti, povukao se s klupe, te postao izvršnim direktorom Mladosti i ostao na bazenu sve do odlaska u bolnicu.
Bruno Silić fizički nas je napustio u Zagrebu, 18. siječnja 2004. No, samo fizički. Svojim duhom, nasmijanim lice, ali i prisjećanjem na prvo hrvatsko olimpijsko finale iz Atlante ’96., Bruno je svakog dana uz nas, s nama.
Sila, hrvatski te vaterpolo nikada neće zaboraviti!
—
TROFEJI I MEDALJE
Reprezentativni:
- srebro na Olimpijskim igrama (Atlanta, 1996.)
- srebro na Mediteranskim igrama (Bari, 1997.)
Klupski:
- Kup LEN: 2001. (Mladost)
- prvak Hrvatske: 1994., 1995. i 2002. (Mladost)
- Hrvatski kup: 2002. (Mladost)
FOTOGRAFIJA
“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.)
