JOSIP VRLIĆ – Sada ću igrati s posebnim emocijama
Jedan je od starijih igrača među Barakudama u Tokiju (25. travnja 1986.), a definitivno najstasitiji (198 cm i 130 kg). Vidjet ćemo kada otpočnu Olimpijske igre, kada izađu svi službeni podaci, ali vrlo vjerojatno se radi i o najtežem igraču na cijelom turniru. Na mnogim prijašnjim turnirima (svjetskim i europskim prvenstvima) je to bio. Naš centar Josip Vrlić.
– Jedva čekam da to konačno počne. Nakon svih priprema koje smo prošli, jedva čekamo početak – veli jedini Riječanin među ovih 13 olimpijskih Barakuda.
Vrlić nije debitant na olimpijskim igrama. Ima on već jedne iza sebe, one prošle u Riju 2016., ali tada je to bilo za Brazil.
– Ispada da sam ipak na neki način debitant, jer debitiram na Igrama za Hrvatsku. Razlika je velika. Razlika je u tomu što sada igram za svoju zemlju, branim boje svoje, moje zemlje. A ono… ono je bilo ja bi rekao kao da sam nastupao za klub. Davao sam sve od sebe, nije upitno, ali je osjećaj drukčiji. Sada ću igrati s posebnim emocijama.
Bolji sam nego u Riju 2016.
Razlika je sigurno i dakako u 5 godina razmaka. Sada je Josipu 35 ljeta. Kada ste bili bolji, sada, 2021. u Tokiju ili tada, 2016. u Rio de Janeiru?
– Rekao bi sada. Iskusniji sam. Sami znate da centar što je stariji, to je zreliji, bolji. Nadalje, puno sam toga prošao u posljednjih pet godina, puno toga osvojio i naučio osvajati – naglašava Vrlić.
Ovo što ste spomenuli da je centar što stariji – to bolji, jest istina. No, činjenica je da se i inače sportski vijek produljio, unatoč tomu da je s vremenom multipliciran broj utakmica u sezoni, natjecanja, liga i kupova, reprezentativnih i klupski. Kako onda pomiriti ta dva pojma, sve više i većih napora, a karijere su sve dugotrajnije?
– Odgovor se krije u rekuperaciji, u obnovi snage, energije, u brzini i kvaliteti oporavka od napora u čemu je i taj oblik sportske znanosti otišao jako daleko, uznapredovao. Poslije svakog treninga se sve više posvećuje pozornost odmoru. Raspolažemo i sa sve novijom, sve boljom tehnologijom koja u tomu pomaže. U što boljem, bržem i kvalitetnijem oporavku – drži Josip Vrlić.
Prema nekim predviđanjima pojedinih mrežnih stranica, portala, pa različitih sportskih agencija, u najavi tokijskog olimpijskog turnira u vaterpolu, Hrvatska stoji kao favorit br. 1. Što bi vi rekli na to?
– Sigurno da jesmo favoriti za medalju, neku medalju. Možda i jedni od glavnih, ali nismo jedini. Zlato je jedna stepenica više, iznad svega. Normalno da se mi svi u hrvatskoj reprezentaciji tomu nadamo, za to smo se spremali, ali ima tu još jako puno dobrih momčadi. Recimo, Mađarska, Srbija, Italija, Španjolska, Crna Gora… Bit će to jedno od olimpijskih igara s najvećom konkurencijom.
Postoji li neka momčad koja vama, Barakudama, više ili manje odgovara?
– Ne postoji takvo što. Sve je do nas i naše igre. Ako taj dan kada je utakmica, odigramo na svojem maksimumu, svakog ćemo pobijediti.
Najveća hrvatska snaga
Što bi Josip rekao, što bi ste naveli kao najveću snagu hrvatske reprezentacije?
– Sigurno je to naša obrana na čelu s Bijačem. Odigramo li kako znamo, iz toga se rađa naš protunapad i tu smo vrlo jaki.
Cijeli se i svaki loptački kolektivni sport sve više zasniva na što je moguće većem broju višenamjenskih igrača. Josip Vrlić je nedvojbeno vrhunski sidraš, jedan od najboljih na planetu, ali što je ono drugo što Vrla može odigrati? Koliko ste dobri kao branič?
– To je apsolutno nužnost da svaki igrač može pokriti uz neku svoju specijalnost, još barem jednu poziciju, na minimalno korektnoj razini. Naša kompozicija igre u reprezentaciji je također takva da ćemo Lončar ili ja, ali ne i samo mi, morati ponekad i u određenoj situaciji ‘pokriti’ i neko drugo mjesto. To se jasno odnosi na mjesto beka. Svi igrači će u nekom trenutku morati stati na tu bekovsku poziciju i odigrati napad-dva, odigrati dobro i ako treba, ‘pokupiti’ koju osobnu također.
U momčadi imamo veći broj igrača iznad 32-33 godine. Je to prednost, nedostatak ili nešto treće?
– Po meni je to prednost. Zato jer svi igramo s velikim žarom, htijenjem, spremni jesmo i s fizičke strane, godine nisu vidljive. Ali zato imamo ono što sam već napominjao u nekoliko navrata, imamo iskustvo. Ono je od neprocjenjive važnosti u teškim trenucima.
Onda niti tokijski turnir s utakmicama svaki drugi dan nije nikakav problem?
– Pa, ako smo u Rotterdamu mogli odigrati 6 ili 7 utakmica uzastopno, u isto toliko dana, pod stresom i pritiskom, onda će ovo biti dosta, dosta lakše.
Tokiju se radujem, ali malo i bojim
Radujete li se OI u Tokiju? Jasno, Igre su vrhunsko, najveće sportsko natjecanje na svijetu, ali ove u Japanu će biti bitno drukčije. Tribine prazne, ograničeno kretanje i za vas sportaše…
– Radujem se sigurno, ali ih se istovremeno i plašim. Jer čitam u novinama i drugdje o tomu da ima dosta tih, rekao bih neugodnih događaja za sportaše koji žive 4, sada 5 godina za ovo natjecanje, pa se izjalovi u trenu zbog nekih problema koji i nisu povezani sa sportom. To plaši.
Koliko znamo, Josip Vrlić je prebolio koronavirus i to u ne baš lakom obliku?
– Točno, jesam i ne bi želio nikome da ga takvo što ‘pogodi’. U mojem je slučaju bio malo teži oblik i velim, samo da se ne ponovi. Osjećao sam posljedice još mjesec-dva dana, ali prošlo je od tada jako puno, 6-7 mjeseci tako da je sve u redu. Svi smo se i cijepili, tako da smo učinili sve.
Jeste li bili u Japanu?
– Bio sam dvaput, u Tokiju. Vidio sam ga dovoljno, tako da me neće ovo teško pogoditi što nećemo moći i smjeti iz Sela.
Volim sushi, ali ja sam za meso
Što vam se svidjelo, a što ne u glavnom japanskom gradu?
– Svidjela mi se njihova hrana koja je sasvim drukčija nego kod nas. Mislim, imamo i mi u Hrvatskoj i mogućnost japanske kuhinje, ali nije to to. Nije ista razina. A promet je ono što mi se nikako nije svidjelo. Gužva pregolema.
Može malo pobliže o hrani, što je to s čime vas je pridobila japanska kuhinja?
– Sushi. Klasika, ali tamo ga ima silno puno vrsta. Nisam ja ni uspio pohvatati sve.
Je li se čovjek može doista onako… najesti od sushija?
– Sushi mi se sviđa, ali ruku na srce ja sam više za puno mesa. Ono, naša kuhinja. Ja sam više ‘mesni tip’ – za kraj će Josip Vrlić, naša gromada na 2 metra koju kada vidite, odmah morate i sami shvatiti; ‘ovakvo što ne može biti od sushija’!
