Hrvatski Vaterpolski Savez

RAZGOVOR S POVODOM

Hrvatski vaterpolo oduvijek je bio perjanica hrvatskog sporta. Tako je i danas, čvrsto smo uvjereni da će isto vrijediti i za budućnost. Po broju naslova olimpijskih pobjednika, svjetskih i europskih prvaka, ali i kontinentalno vrijednih uspjeha različitih klubova, bez imalo dvojbe vaterpolo svatko može svrstati u sam vrh najtrofejnijih sportova u Hrvata svih vremena.

To između ostalih, vrlo zorno dokazuje i država, Republika Hrvatska. Od 1991. kada je prvi put dodijeljena Državna nagrada za sport Franjo Bučar, pa do zaključno 2020. godine, među laureatima godišnjih nagrada su čak 44 pojedinca, kluba ili udruga iz našeg sporta. Kada je u pitanju ona najuglednija, Nagrada Franjo Bučar za životno djelo, ona je dosad dodijeljena čak osmorici vaterpolskih uglednika. Osmi u tom nizu, dobitnik Nagrade za životno djelo u 2020. je član Kuće slavnih, olimpijski pobjednik, gospodin Ivo Trumbić (85).

Velikan vaterpolskog sporta, od centimetara (197 cm) pa do kolekcije medalja u kojoj najsjajnije svijetle tri olimpijske. Zlatna iz Ciudad de Mexica 1968. i srebrna iz Tokija 1964.; ali i brončana s Igara u Montrealu 1976. no tada u ulozi trenera, točnije nizozemskog izbornika.

– Sada sam zaokružio priču – veli nam šjor Trumba kojeg smo zatekli u njegovom zagrebačkom domu, koji dan nakon što je Ministarstvo turizma i sporta, odnosno Odbor za dodjelu Bučarove nagrade objelodanio ovogodišnje laureate.

– Prije pet godina sam ušao u Kuću slavnih, dobitnik sam i godišnje Bučarove nagrade prije 2 godine. Nekako u to doba sam dobio i veliko priznanje koje mi je također vrlo emotivno, Nagradu za stručnost i službu Nizozemskog saveza. Posebnost je u tomu što tu nagradu dobivaju samo predsjednici saveza, nitko drugi, ali… Samo su kod mene napravili tu iznimku. No, Nagrada Franjo Bučar je ipak kruna. Zaključno priznanje moje domovine – veli ova naša legenda.

Ivo Trumbić je bio velik igrač, ali i veličanstven trener. Nagrađuje ga Hrvatska i Nizozemska, no pamti ga i cijeni i Grčka gdje je vodeći Olympiacos 1971. donio tom klubu prvi naslov prvaka nakon 30 godina, pa Italija… Na koje ste ostvarenje najponosniji?

– Uh, teško mi je za reći. U Italiji sam vodeći Pescaru 1987./88. osvojio četiri trofeja u jednoj sezoni. Prvenstvo i Kup Italije, prvaci Europe i pobjednici Superkupa Europe. Ono s Olympiacosom je posebno. Nedavno su me grčki novinari zvali, prije mjesec dana napravili veliki intervju. Teško mi je zato odrediti koji je uspjeh najveći. Meni je svuda bilo lijepo. Možemo početi i od Jadrana s kojim sam ’50-tih osvojio tri prvenstva.

U redu, to je bio početak, ali nastavak je bio kolosalan u Mladosti gdje ste osvojili čak tri naslova prvaka Europe (’68., ’69. i ’70.).

– E, ali tamo sam te naslove već kombinirano bio igrač i trener. Ja sam 1962. došao u Mladost i odmah smo osvojili prvenstvo države, ali od 1967. sam već postao igrač-trener.

Zar nije trener bio Aleksandar Coše Seifert?

– On je došao ’68. i on bi vodio s klupe, ali smo se mi dogovarali.

Kako ste onda raspodijelili posao, Seifert je bio prvi, vi drugi trener ili…?

– Ne, obojica smo bili u istom rangu. Ja sam bio igrač-trener, radio program, vodio treninge, a Coše bi vodio utakmice. To nam je odlično išlo, a uostalom pokojni Coše je ’68. vodio i reprezentaciju do zlata na Igrama u Meksiku.

Naš sugovornik ima i zanimljivu zgodu, prije nezgodu, s finala Kupa prvaka Europe 1967. Mladost – Steaua.

– Igrale su se dvije utakmice, i na prvoj u Zagrebu sam bio dosta jako ozlijeđen. Puknuo mi je bubnjić minutu prije kraja. Bila su se 3-4 komadića zabila mi u uhu duboko, bio sam na operaciji skoro dva sata. Uzvrat je bio za tjedan dana, u subotu i ja sam potpisao da igram na svoju odgovornost. Začepili su mi uho tako da ništa ja na toj utakmici nisam čuo, ali srećom pa su suci tada još imali zastavice. Samo bi njih gledao pa bi znao po prilici kad je faul ili ne, jel’ lopta za nas ili nije, ha, ha. Blažene zastavice!

Nakon uzvrata u Bukureštu (4:4), Mladost se kao prvak vraća u Zagreb vlakom. Jednom ste izjavili da je momčad na Glavnom kolodvoru dočekalo čak 30.000 gledatelja!? Da je to pisalo i u novinama. Ispričavamo se, ali moramo pitati, je li to moguće? Ta nam se brojka danas čini tako nestvarnom.

– Vjerujte je. Postoje i živi svjedoci. Nosili su nas ljudi na ramenima. Slušajte, druga vremena. Mi smo svi bili amateri, nismo igrali za novac. Imali bi malo za preživljavanje, studirali smo svi i igrali od srca. Ljudi su to cijenili. Znate, u to doba smo mi u travnju počeli trenirali, na otvorenom u vodi s 15-16 stupnjeva. Kad se danas netko od igrača požali da je hladno, ja samo pogledam onu moju generaciju i oni znaju što mislim, ha, ha. Druga vremena. Ali i još nešto. Od ’67. do ’69. mi smo odigrali nekih 150 utakmica, a mislim da smo izgubili samo jednu! Igrali smo i na turnirima nekim u Tallinu, tada SSSR. Sedam-osam tada sovjetskih momčadi i jedini mi sa strane. Uvijek bi mi sve dobivali, da bi im na kraju rekli da moraju oni naučiti hrvatski jezik, nećemo mi ništa pokušavati ruski pričati kada redovito sve gube od nas. Uvijek neka zafrkancija, ali ljudi su znali za te naše rezultate i silno to cijenili. Zato je toliko mnoštvo došlo na Glavni kolodvor.

Je li vam najveći izazov bilo ipak preuzimanje Nizozemske? Država koja nema baš toliku tradiciju, posebno ne uspješnu zadnjih desetljeća u vaterpolu?

– Nizozemska ima silnu tradiciju. Ja velim, od 4 Nizozemca, 2 igraju vaterpolo, a 3 plivaju. Svjesno karikiram kako bi naglasio. E, to je tako bilo u moje vrijeme, kada sam tamo došao 1973.

Olimpijska bronca 1976. iz Montreala pod vašim vodstvom je međutim zadnja njihova medalja uopće. Zašto?

– Zato jer je njihovih 5-6 najboljih igrača moralo obećati ženama i curama da neće više igrati. Nisu ih više puštale na putovanja, pripreme dugo od doma, he, he. To je tako bilo. Makar, još sam u kontaktu sa svim tim igračima, još ih je 10. Povremeno odem kada zovu, družimo se, odemo malo na more.

Ako se ne varamo, vi ste u vaterpolu kada govorimo o igračkim danima, počeli karijeru kao vratar, da bi završili kao branič. Je li to točno i od kuda ta promjena pozicija?

– Ja sam u biti počeo kao plivač. Plivao bi u rodnom Splitu od doma, negdje u visini Vile Dalmacija do Zvončaca. Ima nekih 2.5 kilometra, i to bi plivao s trozupcem ili strelicom. Lovio ribu usput. E, onda bi bilo 2 sata plivačkog treninga, pa bi se 2 sata pekla ona riba koju bi uhvatio, a onda vaterpolo. Na vaterpolu me trener stavio na gol jer sam jako dobro radio ‘škare’. Dobro sam ja branio dok… dok mi nije dosadilo biti na mjestu, ha, ha. Nije mi to pasalo ‘stajati’ među vratnicama.

Baš kao što danas šjor Trumbi najteže pada puno biti doma, čuvati se. Iako, kada je god neka veća utakmica, eto Ive Trumbića na bazenu. Ta strast, ljubav, izvrsnost medaljama optočena prepoznata je i u vidu Bučarove nagrade za životno djelo.

– Meni ova nagrada silno znači, razveselila me. Ponosan sam na sebe, ali i na moje suigrače, moju generaciju. Čast mi je ove godine biti i u društvu s takvim kolegama kao što su Ante Kostelić i Pero Skansi koji su također dobitnici za životno djelo. Mislim da je ovo dobro i za vaterpolski sport jer svako malo netko od nas zasluži ovu nagradu. Zahvaljujem Hrvatskom vaterpolskom savezu i Mladosti na prijedlogu, jednako kao i Odboru za dodjelu nagrade što me prepoznao.

—

Dosadašnji dobitnici Bučarove nagrade za životno djelo – iz vaterpola:

– Zlatko Šimenc (2001.)

– Miro Mihovilović (2004.)

– Ivo Cipci (2008.)

– Ratko Rudić (2012.)

– Gojko Arneri (2015.)

– Zdravko Hebel (2017.)

– Duško Antunović (2019.)

– Ivo Trumbić (2020.)

Dosadašnji dobitnici godišnje Bučarove nagrade – iz vaterpola:

– Perica Bukić (1991.)

– VK Jadran Split (1992.)

– Renco Posinković (1993.)

– Nikola Grabić (1995.)

– Siniša Školneković (1996.)

– hrvatska vaterpolska reprezentacija, olimpijsko srebro iz Atlante (1996.)

– Zlatko Šimenc (1998.)

– Neven Kovačević (1999.)

– Milivoj Bebić (2000.)

– VK Jug Dubrovnik (2000.)

– Dubravko Šimenc (2002.)

– VK Solaris (2004.)

– Mile Smodlaka (2005.)

– Elvis Fatović (2006.)

– Goran Sukno (2006.)

– Hrvatski vaterpolski savez (2007.)

– Ivo Cipci (2007.)

– Tomislav Paškvalin (2007.)

– Ratko Rudić (2007.)

– Zdeslav Vrdoljak (2007.)

– Boško Lozica (2008.)

– Duško Klisović (2009.)

– Samir Barač (2010.)

– KPK Korčula (2010.)

– Igor Hinić (2010.)

– Ozren Bonačić (2011.)

– Damir Burić (2012.)

– Josip Pavić (2012.)

– Nikša Dobud (2013.)

– Sandro Sukno (2013.)

– Frano Vićan (2015.)

– Ronald Lopatny (2015.)

– Andro Bušlje (2016.)

– Veselin Đuho (2016.)

– Deni Lušić (2017.)

– Ivica Tucak (2017.)

– Luka Lončar (2017.)

– Ivo Trumbić (2018.)

– Miho Bošković (2018.)

– Vlaho-Mišo Asić (2019.)

– Zoran Roje (2019.)

– Željan Konsuo (2020.)

– Paulo Obradović (2020.)

– Pero Kuterovac (2020.)