Godina Barakuda
Srećom i Bogu hvala, više je posebnih, značajnih godina u povijesti hrvatskog vaterpola od osamostaljenja naše domovine. Od 1996. i našeg prvog olimpijskog finala, pa preko 2007. kada smo prvi put postali svjetski prvaci. Nemoguće je ne spomenuti godinu 2010. kada smo na sva tri nadmetanja te godine osvojili medalju – bronca u Svjetskoj ligi, srebro na FINA kupu i dakako, od najvećeg značaja, prvi naslov prvaka Europe i to na prvenstvu kojem smo bili organizatori, u Zagrebu. Dvije godine potom, 2012. u Londonu smo se popeli na najvišu stepenicu olimpijskog postolja. Godine 2017. smo i drugi put postali svjetski prvaci. Samo dvije godine kasnije, 2019. Hrvatska je bila jedina momčad na svijetu koja je te godine osvojila medalje na svim natjecanjima (srebro na Europa kupu u Zagrebu, srebro u Svjetskoj ligi u Beogradu i bronca na Svjetskom prvenstvu u Gwangjuu). Godine 2022. smo slavili i novo europsko zlato, u našem Splitu.
Za povijest
Sve su to bile trijumfalne postaje našeg vaterpolskog plova. Međutim, godina od koje se rastajemo, godina koja je lagano iza nas je posebna, povijesna. Godine 2024. Hrvatska je u vaterpolu učinila nešto što nitko nikad prije nije, a teško da će itko ikada, odnosno u budućnosti.
Ove godine su Barakude na sva tri natjecanja, a to su bila tri apsolutno najveća (EP, SP i OI) ne samo osvojile medalje, već na sva tri najveća turnira igrala finale. U iznimno teškim okolnostima jer se sve to vremenski sabilo u tek 8 mjeseci, a prva dva natjecanja u samo mjesec i pol dana, izabranici Ivice Tucka nadmašili su sva, pa i najoptimističnija navijačka očekivanja. Redom, europski doprvaci, pa svjetski prvaci i na koncu olimpijski finalisti ili srebro oko vrata na najvećem sportskom natjecanju.
Čudesno, fenomenalno, spektakularno. Ponestaje čak u rječniku dovoljno jakih, preciznih epiteta koji bi opisali godinu koju možemo nazvati samo i jedino kao – Godina Barakuda. Letimično ćemo samo, ‘preletjeti vremeplovom’ kroz zlatnu 2024.
Dvije hrvatske medalje na EP
Počelo je u siječnju u Dubrovniku i Zagrebu. Medalja je zapravo osvojena već i ranije. Ona organizacijska. Samo mi, samo Hrvatska i Hrvatski vaterpolski savez može u 48 dana (33 radna) organizirati kontinentalnu smotru najboljih u vaterpolu. Ukupno 16 momčadi u 2 grada istodobno! I puni bazeni, sjajne atmosfere, čestitke iz cijele Europe za učinjen kolosalan posao. Nama najveću nagradu ipak su podarili sami igrači i njihov stručni stožer.
Španjolska je dobivena petercima, Francuska je pala ‘šaptom’, tek smo malo pokleknuli od Crnogoraca. Tako je bilo u Dubrovniku. U Zagrebu su redom svladani Grčka, pa Mađarska u polufinalu, a onda finale. Imali smo Španjolce na konopcima do zadnjih nekoliko minuta. Nije se tada uspjelo uspeti na najvišu stepenicu, sekunde su nas do zlata dijelile, a opet… Možda čak i bolje jer nas je to nagnalo otići u Dohu s najjačom momčadi, najsnažnijom postavom jer se ‘hvatala’ olimpijska viza. Jest, nije baš bilo lako jer je emocionalno i psihičko pražnjenje bilo silno, a uz sve smo ostali bez Luke Bukića i Tonija Popadića koji su morali na operaciju. I da, Doha je počinjala već za 2-3 tjedna.
Treći put svjetski prvaci
Kad smo sletjeli u Katar, opet su neki drugi bili favoriti za medalju; Španjolska, Mađarska, Italija… Hrvatska? Je, neki su i nas malo spominjali, ali ne u prvom planu. Tucak i svi njegovi ljudi su mislili drukčije, imali drugi plan.
Skupinu smo okončali kao drugi, ispred Australije i Južne Afrike, tek su Španjolci bili bolji od nas. U eliminacijskom dijelu smo bili najbolji. Kina za uigravanje, pa onda Srbija u četvrtfinalu, a zatim dvije utakmice za one s najboljim živcima, najhladnijom glavom i najmirnijom rukom. Polufinale s Francuskom, iznenađenjem turnira, riješeno je petercima. Jednako kao finale protiv sjajne Italije koja je vodila još koju sekundu prije kraja 32. minute. U raspucavanju peteraca bila je Italija u prednosti, kada je Del Lungo obranio Fatoviću, ali sve se preokrenulo nakon što je Echenique uzdrmao gredu, a potom šut Di Fulvija obranio Anić kojeg je izbornik ubacio među vratnice umjesto Bijača. Kakav potez! Točku na i postavio je najmlađi u našim redovima – Marko Žuvela za pobjedu, za zlato, za novi, već treći naslov svjetskog prvaka.
U mjesec i pol dana, dva finala, srebro i zlato. Mislili smo, to je to! Ne može više, ne može bolje. O, može…
Olimpijsko srebro
To još, ostavljeno je za Pariz i za Olimpijske igre. U veličanstvenom ambijentu dupkom ispunjenih bazena (onaj ‘manji’ u skupini za 4.800, a veći bazen za 13.100 gledatelja). I uvijek sve krcato! U Pariz smo stigli u kompletnom sastavu. Vratili su se dakako i Bukić i Popadić, ali i još jedno veličanstveno ime, Maro Joković. Skupina izjednačena, jaka, neizvjesna pa su takvi bili i rezultati. Pobjede nad Crnom Gorom, Rumunjskom i Grčkom, a porazi od Italije i SAD koja će kasnije inače osvojiti broncu. U eliminacijskom dijelu smo išli težim, najtežim putem. Na to su Barakude već naviknule, ali tu su prikazane i najbolje igre. U četvrtfinalu smo uzvratili Španjolcima za zagrebački poraz, a u polufinalu slavili protiv izvrsne Mađarske koja se cijelu godinu spremala samo za Pariz. Novo olimpijsko finale. Na posljednjih 4 OI, već treće hrvatsko finale, nakon Londona 2012. Rija 2016., sada i Pariz 2024.
U utakmici za zlato nismo ruku na srce bili u najboljem izdanju, ali to neće, niti može utjecati na konačnu ocjenu godine 2024. A ona je, ocjena – čista petica. Ne odličan, nego izvrstan!
Europsko zlato mladih
Nisu blistali samo seniori. Ove godine su nas razgalili i mladići koji su naša budućnost. Reprezentacija do 19 godina pod vodstvom izbornika Zorana Bajića, osvojila je naslov prvaka Europe u bugarskom Burgasu.
Razbijeno ili probijeno svojevrsno ‘prokletstvo’ neuspjeha naših mlađih uzrasta koji prethodnih 7 godina nisu osvojili niti jednu medalju na SP i EP. Poraženi samo u 1. kolu (Mađarska), da bi potom slijedio pobjednički ples nad Španjolskom i Crnom Gorom u skupini, pa potom nad Turskom, Grčkom u četvrtfinalu, Španjolskom u polufinalu i za konac Crnom Gorom u finalu, petercima. Solidan dio tih mladića upravo je sada na širem popisu seniorske vrste (Čubranić, Tončinić, Pavlić, Cuzzi, Šušić, Burđelez…). Doslovno, zlatna mladež. Zaboravljeno je 8. mjesto momčadi do 18 godina na SP u Buenos Airesu, nešto ranije. Ili pak 7. mjesto dečki do 16 godina na SP na Malti.
Žene za povijest
Nisu nas razveseljavali ove godine samo vaterpolisti. Isto su učinile i naše djevojke, hrvatske vaterpolistice. Ne, nije osvojena medalja (ne još), ali došle su vrlo blizu, nadomak. Prvi put u povijesti naša ženska reprezentacija u bilo kojem uzrastu, dospjela je do polufinala i borbe za medalju na nekom velikom natjecanju. Dapače, ne jedna, već su to učinile čak dvije reprezentacije!
Na Svjetskom prvenstvu do 16 godina u turskoj Manisi, naše su djevojke pod vodstvom izbornika Hrvoja Kundida u četvrtfinalu svladale Nizozemsku koja je velesila u ovom sportu, u ženskoj konkurenciji. Najbolje 4 reprezentacije u Manisi, najbolje 4 na svijetu su – Španjolska, Mađarska, Australija i Hrvatska! Kao iz snova.
Međutim, sanjali smo još jednom, s tim da se ne radi o snovima. Java je to. U Zagrebu smo, pred kraj ljeta, bili domaćini Europskog prvenstva do 19 godina i ponovo polufinale.
Djevojke koje je s klupe vodila Mia Šimunić, već su u skupini navijestile nešto veliko pobjedom nad Grkinjama, da bi u četvrtzavršnici svladale Nizozemke. U polufinalu su Španjolke ‘na mišiće’ pobijedile, prošle u finale. Za broncu su Grkinje bile puno bolje, ali dojam je ostao svejedno veličanstven. Hrvatska u ženskom vaterpolu je u 10-15 godina prešla put od sastava protiv kojih su druge popravljale gol-razliku, do reprezentacije koja pripada europskom, svjetskom vrhu. Silan skok.
Ponosni i sretni na Silvestrovo
Bilo je još nastupa dakako hrvatskih vrsta (seniorke na EP u Eindhovenu, ženski sastav do 18 godina na SP u kineskom Chengduu…), ali izdvojili smo one najdojmljivije nastupe. Dakako, u središtu pozornosti i najviše s Barakudama jer oni su ipak najveći predstavnik hrvatskog vaterpola u cijelosti. U konačnici, pa zaključili smo već da je 2024. bila godina Barakuda. Baš stoga, svi mi koji radimo, stvaramo, doprinosimo u hrvatskom vaterpolu, svatko na svoj način, od igrača preko trenera do čelnih ljudi klubova, saveza, možemo na ovo Silvestrovo biti dodatno ponosni i sretni.
Podignimo zajedno čašu pjenušca, nazdravljamo godini iza nas, ali i onoj u koju ulazimo. Za Hrvatsku, za hrvatski vaterpolo!
