Hrvatski Vaterpolski Savez

Desetljeće od naslova europskih prvaka u Zagrebu

Ludo lijepo ljeto 2010. Naporno, vruće, s tri mjeseca priprema, puno putovanja, treninga, turnira. Ljeto Barakuda prije jednog desetljeća. Okupljanje u lipnju, pa bronca u srpnju na jugu Srbije, u Nišu. U Svjetskoj ligi. Tek se zašlo u kolovoz, opet na put. Oradea u Rumunjskoj i sada srebro. Na FINA ili Svjetskom kupu. Nakon Niša i Oradee, slijedio je Zagreb. Nakon bronce i srebra, prizivali smo… Da, naravno. Baš to! I dobili smo ga! Osvojili su, izborili, nadmoćno i divno, hrvatski vaterpolisti. Prije točno 10 godina, 11. rujna 2010. pobjedom u finalu Europskog prvenstva u Zagrebu, Barakude su prvi puta u povijesti osvojile naslov prvaka Europe.

Kontinentalna natjecanja su bila gotovo dotad pa ukleta za Hrvate. Rijetko koja medalja, a zlato nikako. Ne samo od kako je samostalne države, nego čak ni ranije, u onoj bivšoj nije bilo zlata. Iznimka je ljeto 1991. u Ateni, ali tada već nije bilo hrvatskih igrača u toj reprezentaciji. Hrvatski su se igrači povukli uslijed velikosrpske agresije na našu domovinu. No sada, ili možda bolje tada, prije 10 godina u predivno izgrađenoj montažnoj vaterpolskoj areni uz Savu, sve je bilo posloženo za rušenje ‘prokletstva’. Sve je bilo spremno krunidbu Hrvata vodenim kraljevima Europe.

Kad malo promislim, koliko god da je vremena prošlo, sve mi je još dosta ‘friško’ u sjećanju  danas će Maro Joković, trenutačno na pripremama s Bresciom.

Pamtim svu tu atmosferu, očekivanja, one tribine koje su bile svaku utakmicu ispunjene i baš su nas ‘nosile’. Sjećam se još i dosta golova, akcija. Naša igra je tih godina bila na doista takvoj razini da je onda kulminirala dvije godine kasnije na Igrama u Londonu. Bili smo skoro pa nepobjedivi u svakom segmentu, statistički i igrački – veli Joković.

Zagreb 2010. pamtit ćemo po mnoštvu slika iz ta dva tjedna vaterpolskog festivala. Prvog dana pomalo šokantan poraz od Crnogoraca, pa susret po pljusku protiv Turaka, drama posljednjeg peterca protiv Srba u polufinalu, kolosalna izvedba Damira Burića na cijelom Prvenstvu, naš najbolji igrač… Svakako i po činjenici da je tada izbornik Rudić prvi put odlučio turnir odigrati sa samo 1 vratarom od 13 prijavljenih igrača (pravila su to tada još omogućavala, kao i na SP u Šangaju godinu dana kasnije). Tih dva tjedna pomno smo pratili svaki korak tog našeg jedinog vratara, Josipa Pavića, a on se na spomen Zagreba 2010. prvo prisjeti…

Kad’ je Bušlje dao 6 golova! Protiv Rumunjske. Stoenescu je bio branio.

Sjećamo se i Obradovićevog napuknutog bubnjića, s kojim je svejedno igrao polufinale protiv Srbije i dao gol…

A Medo, pa on bi igrao i bez jedne ruke i opet dao gol. No, ono s Bušljom, to mi je bilo iznenađujuće. Da je on dao 6 golova u jednoj utakmici. Pa, u cijeloj karijeri je dao prije toga 5 u svom će zafrkantskom stilu Jozo Pavić. Čovjek koji je u finalu obranio 15 udaraca Talijana.

Lako je bilo braniti kada su ti ispred braniči Bušlje, Burić, Buljubašić. Meni je ipak najupečatljivije da je naš Andro dao 6 golova. Kad igrač da 6 golova, ne može loše završiti veli Pavić.

Slične je riječi, 10 godina ranije, baš nakon te utakmice s Rumunjima izgovorio izbornik Ratko Rudić na konferenciji za novinare rekavši:

“Kada bi svaki naš igrač odigrao kao sada Bušlje, pa mi bi dobili svaku utakmicu!”.

Nije tajna da su igrači tada bili pod silnim pritiskom domaćinstva. U tolikoj mjeri da se nerijetko postavlja pitanje je li igranje pred svojom publikom prednost ili pritisak? Pitanje ponovo za Jokovića.

Pritisak! Naravno da je primarno pritisak. Tako svaki domaćin možda i kaže, ali ima još nešto. Na europskim prvenstvima u vaterpolu, u najvećem broju slučajeva domaćin na kraju biva i prvak. To je nešto čega smo mi prije Zagreba 2010. bili itekako svjesni i onda nam je i to radilo pritisak jer smo se pitali podsvjesno “Pa, nećemo valjda mi prelomiti tu tradiciju”, ha, ha.

I nismo. Tradicija je nastavljena, zlato iskovano u finalu dakako, ali finale prije finala je bio sraz protiv Srbije u poluzavršnici. ‘Sudar’ dvije najmoćnije reprezentacije tog doba. Sraz koji je odigrala sjajno cijela momčad, ali ostaje upečatljiv trenutak pobjedonosnog gola iz peterca, 5 sekundi prije. Pet sa pet za ocjenu 5! Strijelac, prof. Miho Bošković.

 Jako mi draga sjećanja. Odlična organizacija, navijači, igramo doma. Mi smo se malo ‘tražili’ kroz prvi dio prvenstva, kroz grupu, a onda kada je došlo najteže zaista smo odigrali fantastično. Posebno to sa Srbijom, utakmica koja ulazi u anale, u možda neke od najtežih, a najslađih pobjeda – misli Miho Bošković, naš prvi strijelac na tom EP. Koji uz to otkriva, desetljeće kasnije, kako smo zapravo postigli taj gol iz peterca, za pobjedu, za finale…

Postojalo je pravilo među nama tada, da nas 2-3 igrača, Karač, Sukno i ja izvodimo peterce i to naizmjence. Bez obzira kako igrali, kako smo ranije neki izveli. Ja sam u toj utakmici već dao jedan iz peterca i sad je red u biti bio na Sukna. Sandro se već i namjestio, ali je bilo i reakcija, budući da je Sandro još malo ipak mlad, ja iskusniji i da skratim, otišao sam ja. Ispostavilo se da je to bio i dobar trik jer se Sandro već pripremio za izvesti, onda dolazim ja kao drugi izvođač i tu smo mislim zbunili srpskog vratara (Slobodan Soro, op. a.). Nije više znao čovjek kome brani. Nije ni izvesti peterac baš lako jer ako daš gol, to se očekuje, a ako fališ onda si ‘papak’. Psihološki težak trenutak. Trik je u tome da jasno svaki golman ‘snima’ kako tko od igrača puca, a u ovoj situaciji smo mi u zadnji trenutak promijenili izvođača – veli Bošković.

U finalu smo ‘pomeli’ Talijane koji međutim nisu uopće bili potišteni porazom jer je za tadašnju generaciju talijanskih vaterpolista ulazak u finale bio senzacionalan uspjeh. To im je naime bilo prvo finale EP nakon 2001. i prvo uopće veliko finale nakon 2003. (Svjetsko prvenstvo u Barceloni).

Apropos nepisane tradicije po kojoj uglavnom u vaterpolu domaćini europskih prvenstava i osvajaju naslov, ne možemo ne spomenuti sljedeće prvenstvo. U Splitu 2022.

To je neopisiv događaj igrati doma – napominje Miho Bošković i nastavlja.

Često me pitaju koje mi je natjecanje, medalja najdraža? Olimpijska je najvrednija. Svjetsko u Melbourneu je bilo naše prvo zlato uopće, ali ono u Zagrebu, prije 10 godina u onoj atmosferi, pred domaćom publikom, u situaciji koje generacije i generacije nisu doživjele… Svaka je posebna, ali ova nosi malo posebnu emociju – zaključio je prof. Bošković.

Emociju koja nije ugasla ni desetljeće kasnije. Dapače!

—

Plov do zlatnog trona

1. kolo – 29. kolovoza:

Hrvatska – Crna Gora 9:11 (3:1, 2:6, 3:1, 1:3) – Bošković 2 (1), Bušlje 2, Burić 1, Joković 1, Karač 1, Barač 1, Obradović 1/Pavić 7 obrana

Otvaranje koje nije baš dobro počelo, posebno se to odnosi na drugu četvrtinu. Obrana još nije bila najbolje posložena.

2. kolo – 30. kolovoza:

Hrvatska – Turska 16:3 (3:2, 4:1, 6:0, 3:0) – Dobud 4, Muslim 3 (1), Joković 2, Sukno 2 (1), Bošković 1, Barač 1, Obradović 1, Buljubašić 1/Pavić 8 obrana

Utakmica zapamćena po pravom prolomu oblaka, hladnom vremenu, ali svemu unatoč, kao i činjenici da je s druge strane bitno slabiji suparnik, 500 gledatelja se nije micalo s mjesta, te je bučno bodrila Barakude.

3. kolo – 1. rujna:

Hrvatska – Rumunjska 13:7 (3:4, 3:1, 4:1, 3:1) – Bušlje 6, Bošković 2 (1), Burić 1, Dobud 1, Joković 1, Muslim 1, Karač 1/Pavić 7 obrana

Posljednja utakmica u kojoj smo, ali samo još u prvoj četvrtini iskazali blagu dozu nervoze. I da, susret upamćen po Bušljinom osobnom rekordu pod kapicom reprezentacije. Nikad više, barem ne dosad, nije postigao toliko u jednoj utakmici za Hrvatsku.

4. kolo – 3. rujna:

Hrvatska – Španjolska 8:6 (2:1, 1:0, 1:2, 4:3) – Muslim 2, Barač 2, Burić 1, Bošković 1 (1) Joković 1, Karač 1/Pavić 5+1 obrana

Susret u kojem je obrana radila poput švicarske ure. Španjolska je imala 5 napada s igračem više, niti jednom ga nisu uspjeli i realizirati. U našem su napadu šutevi sijevali sa svih strana. Nažalost, u toj se utakmici ozlijedio Paulo Obradović (napuknut bubnjić), te ga nismo imali u kadru za sljedeću utakmicu.

5. kolo – 5. rujna:

Hrvatska – Italija 8:5 (3:2, 1:2, 4:1, 0:0) – Sukno 3, Muslim 2, Bošković 1, Dobud 1, Joković 1/Pavić 11+1 obrana

Kolosalna izvedba, posebno u obrani. Burić igra maestralno, Pavić brani i peterce, izluđuje Talijane, a napadu se pridružuje i Sukno. Talijanski igrač više je 1-7. Sve je rečeno. I da, odigrali smo s 12 igrača, bez Obradovića. Budući da su Rumunji predvođeni Iosepom i Raduom remizirali s Crnogorcima, Hrvatska je osvojila prvo mjesto u skupini, ušla izravno u polufinale.

Polufinale – 9. rujna:

Hrvatska – Srbija 10:9 (2:1, 4:4, 2:2, 2:2) – Burić 3, Bošković 3 (2), Joković 2, Muslim 1, Obradović 1/Pavić 10 obrana

Suparnik sjajan, ali Hrvatska fanatično fantastična! Suparniku nije pripomogla ni sjajna realizacija igrača više (7-9), naspram naše skromnije (3-8). Damir Burić je odigrao možda i najbolju utakmicu za Barakude. Obrambeno sve pokrio, a još stigao triput torpedirati suparnika. Pogodak odluke, za pobjedu i finale postigao je Bošković iz peterca samo 5 sekundi prije kraja.

Finale – 11. rujna 2010.

HRVATSKA – ITALIJA 7:3 (2:2, 1:0, 2:0, 2:1)

ZAGREB – Plivalište uz Savu. Gledatelja 5.500. Suci: Stavridis (Grčka) i Tulga (Turska). Opunomoćenici: Toygarli (Turska) i Vater (Njemačka).

HRVATSKA: Pavić (15 obrana), Burić, Bošković 2, Dobud, Joković 1, Muslim 1, Karač, Bušlje 2, Sukno, Barač 1, Hinić, Obradović, Buljubašić. IZBORNIK: Ratko Rudić.

ITALIJA: Tempesti (7 obrana), Luongo 1, Gitto, Figlioli 1, Bertoli, Giacoppo, Gallo 1, Presciutti, Fiorentini, Aicardi, Deserti, Pastorino. IZBORNIK: Alessandro Campagna.

OSOBNE POGREŠKE: Hrvatska 8, Italija 8.

REALIZACIJA IGRAČA VIŠE: Hrvatska 3-8 (38%), Italija 0-8.

Obratite pozornost na broj Pavićevih obrana, kao i na talijansku realizaciju igrača više. Više od pola utakmice bez primljenog gola, odnosno tri četvrtine sa samo jednim primljenim pogotkom. Tako se osvajaju zlata!

—

Gdje su i što rade danas?

1. Josip Pavić – završio karijeru u ljeto 2019.

2. Damir Burić – igra za turskog prvoligaša ENKA

3. Miho Bošković – profesor glazbe na Gimnaziji u Dubrovniku

4. Nikša Dobud – centar Pro Recca

5. Maro Joković – od ljetos igrač Brescie, zamjenik kapetana Barakuda

6. Petar Muslim – prije dva dana s Waspo 98 Hannoverom osvojio Bundesligu

7. Frano Karač – od 2017. u Upravi gradske tvrtke Sanitat Dubrovnik

8. Andro Bušlje – kapetan Barakuda, od ljetos u Mladosti

9. Sandro Sukno – od ljetos trener Primorca iz Kotora

10. Samir Barač – predsjednik VK Primorje EB i Riječkog saveza sportova

11. Igor Hinić – trener Primorja EB

12. Paulo Obradović – igrač Juga AO

13. Ivan Buljubašić – od ljetos član talijanskog Triestea

Izbornik Ratko Rudić – ove godine okončao trenersku karijeru

—

Sve hrvatske medalje na Europskim prvenstvima

1999. Firenca – SREBRO – izbornik Neven Kovačević

2003. Kranj – SREBRO – izbornik Zoran Roje

2010. Zagreb – ZLATO – izbornik Ratko Rudić

2018. Barcelona – BRONCA – izbornik Ivica Tucak

FOTOGRAFIJE:

Snimio: Robert Valai/”Zlatno desetljeće 2007. – 2017.” – Monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2018.)