Desetljeće od olimpijskog zlata
Danas se, 12. kolovoza navršava točno deset ljeta od najblistavijeg trenutka u prebogatoj draguljarnici hrvatskog vaterpola. Poglavito gledamo od osamostaljenja naše domovine. Imali smo dosad i dva naslova svjetsko prvaka, europski trofej, uspinjanja naših klubova na kontinentalni pijedestal u Kupu, danas Ligi prvaka, ali ipak jedna kolajna, jedan trofej je poseban. Jedinstven i najveći mogući u sportu. Olimpijska lovorika.
Na današnji dan prije 10 godina, 12. kolovoza 2012. na Olimpijskim igrama u Londonu, Hrvatska je u finalu Igara pobijedila Italiju. Ovako je to izgledalo na “semaforu” odnosno bilješkama, tiskovinama prije jednog desetljeća…
Finale OI London 2012.
HRVATSKA – ITALIJA 8:6
(1:2, 2:0, 2:1, 3:3)
LONDON Plivalište Waterpolo Arena. Gledatelja 5.000. Suci: Borell (Španjolska) i Juhasz (Mađarska). Opunomoćenici: Amini (Iran) i Toygarli (Turska).
HRVATSKA: Pavić (8 obrana), Burić, Bošković 2 (1-1), Dobud, Joković 3, Buljubašić 1, Muslim, Bušlje, Sukno 1, Barač 1, Hinić, Obradović, Vićan. IZBORNIK: Ratko Rudić
ITALIJA: Tempesti (9 obrana), Perez, Gitto, Figlioli, Giorgetti 1, Felugo 3, Giacoppo, Gallo 1, Presciutti 1, Fiorentini, Aicardi, Premuš, Pastorino. IZBORNIK: Alessandro Campagna
PETERCI: Hrvatska 1-1, Italija -.
OSOBNE POGREŠKE: Hrvatska 10, Italija 9. TREĆA OSOBNA POGREŠKA: Buljubašić (30). REALIZACIJA IGRAČA VIŠE: Hrvatska 4-6 (66%), Italija 3-9 (33%).
Hrvatska je tog dana postala olimpijski pobjednik. Upotpunjena je riznica. Nakon svjetskog i europskog zlata, stiglo je i ono s 5 krugova, s lovorikama Olimpa. Velik dio igrača s tog kolovoškog turnira uz rijeku Temzu od prije cijelog desetljeća je još uvijek vaterpolski aktivan. Bilo kao igrači, treneri, dužnosnici… Sjećanja na London ne blijede. Neće i ne mogu. Ne zato jer je prošlo “tek” 10 godina, već i stoga što je osvajanje zlata na Igrama ravno ulasku u olimpijski Panteon. Dom vječnih i najvećih. Za sva vremena. Ukoliko pak nekoga muče koje sitnice kako je to izgledalo prije 10 godina, za ovu priliku donosimo izvadak o londonskom turniru iz naše knjige “Zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola 2007. – 2017.”.
—
(odlomak iz knjige “Zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola 2007. – 2017.”)
“- U životu sportaša jedno je vrlo jednostavno. Ne postoji veći cilj, nema većeg natjecanja, nema veće slave i uspjeha od odlaska, nastupa, pa onda još k tome i medalje na olimpijskim igrama. Svaka čast i veliki su uspjesi naslovi europskog i svjetskog prvaka, onog ili ovog kupa, lige, ali Igre… One su vrh. Više od toga u sportu jednostavno ne postoji.
Ovo su riječi koje je izgovorio Ratko Rudić tamo negdje u rano proljeće 2010. Na jednom sastanku u uredu HVS-a. Ne počinjemo slučajno priču o godini 2012. upravo s olimpijskom temom i upravo kroz citat velikog trenera. Najvećeg u ovom sportu, jednog od najvećih uopće. Ništa nije slučajno u prilazu 2012. Godini koju će obilježiti upravo Igre u Londonu i ovaj trener.
Godina i turbulentna, i uzbudljiva, i napeta, i puna velikih, istinski povijesnih trenutaka. Godina koja je doslovno svakim danom i satom bila vaterpolom obilježena. U tom pogledu uopće ne pretjerujemo. Naime, dok se nacija još polusnena budila iz novogodišnjeg slavlja, jedno je društvo, odabrana ekipica u varaždinskoj teretani podizala tone, u tamošnjem bazenu isplivavala kilometre. Za njih nije bilo mjesta slavlju i blagdanskom opuštanju. S razlogom jer već sredinom siječnja valjalo je u obranu naslova iz Zagreba 2010.
Kišovita i hladna, no, istodobno prelijepa i sjajno uređena Nizozemska, još preciznije Eindhoven, u drugoj su polovici siječnja udomaćili najbolje momčadi Europe na novoj kontinentalnoj smotri. Rudić nije ništa mijenjao u odnosu na Šangaj glede postave. Eindhoven su vidjeli: Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim, Frano Karač, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barač, Fran Paškvalin, Paulo Obradović i Ivan Buljubašić. I nije bilo dobro. Okončali smo taj turnir na tek 9. mjestu. Nikada niže i lošije, a bio je konac siječnja 2012.
Olimpijske igre će za šest mjeseci, a ponos nacije, najbolja momčad Hrvatske prijašnje dvije godine ne nalikuje sebi. Tmasti su se oblaci, baš poput onih u Nizozemskoj, nadvili nad naš vaterpolski brod. Srećom, ne i nad kormilare.
Još u Eindhovenu posljednjeg dana siječnja izbornik Ratko Rudić dogovorno s čelništvom HVS-a (Sloboda, Bukić…) osmislio je plan za London. Momčad će se osvježiti ili možda bismo prije rekli, vratiti korijenima, vratiti iskusnima. Po povratku u Hrvatsku Rudić smjesta kreće u akciju povratka tandema Vićan i Hinić.
Svaki od njih je imao svoju ulogu. Prvi vratar ostaje dakako Pavić, ali Rudić više ne kani riskirati sa samo jednim čuvarom mreže. Uz to, u Franu ne dobiva samo drugog vratara, već izrazito mirnog, ozbiljnog, stabilnog igrača više u svlačionici. Isto vrijedi za Igora Hinića, koji nam nasušno treba na dva metra, za uskočiti da Dobud dođe do daha, a da rezultat ne trpi. Njih obojica staju uz bok kapetanu i vođi Samiru Baraču, kao trenerove tri desne ruke.
Izmjene je pretrpio i stručni stožer pa je tako Pero Kuterovac postao kondicijski trener, koji je već u ožujku izradio individualizirani plan priprema za svakog igrača. To će se pokazati ključnim odlukama cijele vaterpolske godine. Ništa, niti najmanji detalj više nije prepušten slučaju.
Rudić je kao zapeta puška čekao kraj klupske sezone ne bi li počeo s brušenjem. Prvo su odrađene sjajne pripreme u Kaliforniji s pobjedama nad Mađarskom i SAD. Potom je slijedio završni turnir Svjetske lige u Kazahstanu, u Almatiju. Od 12. do 17. lipnja Hrvatska je pobijedila Australiju (14:11), Španjolsku (7:6), Brazil (20:3), Kazahstan (13:6), pa u polufinalu SAD (11:10) i zaključno u drami peteraca opet Španjolsku (18:17). Hrvatska opet na postolju, opet prva, naša zastava na najvišem jarbolu. Smiješak se vraća na lice.
Početkom srpnja 2012. medijski manje praćen, ali daleko jači, kvalitetniji bio je nastup na Dublin kupu u Irskoj. Ondje je Hrvatska briljirala – Crna Gora (12:7), Rumunjska (12:7), Velika Britanija (17:5), Mađarska (11:8). Još jedan trofej, novčana nagrada i čak i ove riječi trenera.
– Iskreno, iznenadili su me. Nisam očekivao da će baš onako dobro igrati i biti toliko svježi – reći će koji tjedan nakon Dublina izbornik Rudić.
Ostao je još za tu godinu “samo” jedan turnir. “Samo” jedno natjecanje. Ostao je London. Olimpijske igre. To je onaj vrhunac sportaša s početka sage o godini 2012. Znali smo da pucaju od snage. Znali smo da cijelo ljeto utakmicu nisu izgubili. O njihovoj kvaliteti, znanju i umijeću bespredmetno je i raspravljati. Znali smo čak i sastav: Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim, Ivan Buljubašić, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barač, Igor Hinić, Paulo Obradović i Frano Vićan. Sve smo znali, a opet iste smo spoznaje imali i o suparnicima. Ne misli valjda itko da su Talijani, Mađari, Crnogorci, Amerikanci, Španjolci ili Srbi spavali sve vrijeme.
Znali smo kako ponekad samo jedna lopta, nesretno-nespretno skrenuta upropaštava tri mjeseca priprema. Znali smo da jedna gripa može u dan-dva odagnati olimpijske snove. Ili ozljeda na doslovno posljednjem treningu uoči Igara. Sve su to bile slike iz Sydneya, Atene, Pekinga. Slike s prijašnjih Igara koje su nas proganjale, upozoravale.
Valjalo je biti pakleno strpljiv do tog 29. srpnja kada je sve počelo. U londonskoj Waterpolo Areni pred nikad u povijesti više gledatelja na Igrama (5.000 na svakoj utakmici). Čast otvaranja cijelog vaterpolskog turnira pripala je baš nama. I Grcima. Tada smo im zaželjeli da nakon što otvore, budu i oni koji će zatvoriti olimpijski turnir. Mislili smo na Hrvatsku dakako, s druge strane nam je svejedno tko bude. Ni slutili nismo mogli da će se nama, njima, cijeloj Hrvatskoj ta želja i ostvariti dva tjedna kasnije.
U prvom je kolu pobijeđena Grčka (8:6). Nije bilo lako. Grci su dvaput i vodili, na koncu treće četvrtine bilo je 5:5, a slomili smo ih tek u posljednjoj. Iako, obrana je bila sjajna, a onaj čovjek na golu dao je naslutiti da će ovo biti njegova “dva tjedna za sjećanje” – Pavić s 14 obrana. Španjolska je bila sljedeći suparnik. Opet egal nakon treće dionice (7:7), iako smo to sami dopustili jer Hrvatska je vodila i tri razlike (6:3 i 7:4). U posljednjoj četvrtini samo jedan gol, ali u pravoj mreži, onoj Furije za drugu pobjedu (8:7).
Tada to nismo znali, ali to je bila posljednja neizvjesna utakmica uz Temzu tog olimpijskog ljeta. Slijedio hrvatski tornado. Torpediran je svjetski prvak Italija (11:6). Obrana perfektna, Talijani s igračem više imaju realizaciju 5-14. Jasno da je u 4. kolu svladana i Australija (11:6). Pavić deset obrana, naš igrač više 7-10, a igrač manje 2-8. Kazahstan nije prošao ništa bolje (12:4), ali to je bilo i za očekivati.
Slijedila je nokaut-faza, ona u kojoj nemate prava na pogrešku, prilike za ispravku. Amerikanci su u Londonu branili srebro iz Pekinga, ali u Londonu nisu nikako mogli obraniti svoj gol, a još manje pogoditi naš. Uostalom, sve će reći podatak da je Pavić prvi put kapitulirao nakon 18 i pol minuta igre, a tada je već bilo 5:0. Naša obrana s igračem manje ući će u anale, 0-14! Hrvati su učinili vaterpolo dosadnim! Odlično!
Polufinale je ponudilo presliku četvrtzavršnice. S druge strane izvrsna Crna Gora, ali kakva korist kada Jozo Pavić “spusti roletu” (14 obrana), kada maestralno hitra i pokretljiva obrana podigne zid pred golom. Pa od suparnikovih 11 napada s igračem više, samo dvije lopte to uspiju probiti. U poluvremenu 5:1, nakon treće četvrtine 7:3, a onda pustismo suparniku da on dobije koju četvrtinu. Završilo je 7:5, Hrvatska je u olimpijskom finalu. Drugi put u povijesti samostalne nam Domovine. Točno 16 godina nakon Igara u Atlanti.
Bila je nedjelja, 12. kolovoza 2012. Bilo je 5.000 ljudi na tribinama. Bilo je to onda kada je 4 i pol milijuna Hrvata u domovini i vjerojatno još toliko po svijetu kucalo kao jedno. Kao jedno srce. U ritmu koje su im davali besmrtnici iz bazena. Doista, oni koji su tog dana u vodi Waterpolo Arene svladali svjetskog prvaka Italiju (8:6) za olimpijsko zlato ušli su kao takvi među olimpijske besmrtnike. Utakmica u kojoj je suparnik čak poveo 2:0, na trenutak nas tek zabrinuo, iako… Ne, na tom se turniru nismo trebali brinuti”.
