Hrvatski Vaterpolski Savez

Zanimanje: vaterpolski trener; dipl. ing. brodskog prometa

Igračka karijera:
Primorje Rijeka (1968. – 1985).; Canottieri Napulj (1985. – 1990.); Caserta, Italija (1990. – 1992.) i Volturno (1992. – 1993.)

Reprezentativna karijera:
– za reprezentaciju bivše države igrao je od 1976. do 1984.

Trenerska karijera:
Primorje (1993. – 2010.); hrvatska reprezentacija (2003. – 2004.).

Sportsko-dužnosnička karijera:
– sportski direktor VK Primorje (2010. – 2017.)

Reprezentativni trofeji – igrački:
– zlato na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984.
– srebro na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980.
– srebro na Europskom prvenstvu u Jönköpingu 1977.
– bronca na Svjetskom prvenstvu u Zapadnom Berlinu 1978.
– zlato na Mediteranskim igrama u Splitu 1979.
– zlato na Mediteranskim igrama u Casablanci 1983.

Reprezentativni trofeji – trenerski:
– srebro na Europskom prvenstvu u Kranju 2003.

Klupski trofeji – igrački:
– Kup bivše države: 1979. (Primorje)

Klupski trofeji – trenerski:
– Hrvatski kup: 1995. (Primorje)

Vječno staložen, miran gospodin s Kvarnera za kojeg je gotovo nemoguće pronaći osobu kojoj se zamjerio. S izrazito istančanim smislom za sportsko ponašanje, kao i za samokritiku. Takav je Zoran Roje danas kao pedagog, uspješan sportski trener, ali takav je bio i za igračke karijere.

Podrijetlom Dalmatinac, ali zaljubljen, beskrajno odan Rijeci, Kvarneru i svom Primorju. U konačnici, tom klubu nije samo poklonio najveći dio igračke, već i cjelokupnu trenersku karijeru, da bi potom bio i upravljačkim strukturama kluba s Kantride.

Otac je bio vojni časnik koji je, kad je Zoranu bilo 12-13 godina, premješten iz Splita u Rijeku. Upravo u to doba ljetopisi kluba s Kantride bilježe Zoranovo prve treninge u Primorju. Malo je tko mogao i pomisliti kako će te, 1968. godine riječki klub koji je tada trenirao Frano Nonković, u Zoranu dobiti jednog od svojih najboljih, najpoznatijih igrača. Igrača kojeg se može staviti uz bok velikana poput Jobe Kurtinija. Zoranu Roji Primorje nije samo matični klub ili početna točka, tek jedna od niza klupskih sredina u kojima će zaraditi novac, steći slavu, graditi karijeru. U njegovu slučaju, a ovdje to nije tek floskula, riječki je klub dio njegova života, obitelji, dio njega samog.

Kao igrač primorjašima je bio odan sve do 1985. Tijekom 70-ih godina igrama je privukao veliku pozornost na sebe, te je bilo nemoguće složiti reprezentaciju bez Roje, jedinog Riječanina. U to vrijeme i u tadašnjoj ligi, u konkurenciji jakih splitskih klubova, kao i Juga, KPK, te beogradskog Partizana, probiti se do reprezentacije iz Primorja doista je bio pothvat. Već i to bjelodani je dokaz Rojine kvalitete. On je bio i ključni čovjek u osvajanju jedinog trofeja Riječana iz vremena Jugoslavije, Kupa 1979.; te jedini Riječanin koji je osvajao olimpijsku srebrnu (Moskva) i zlatnu medalju (Los Angeles).

U vodi i izvan nje činio je neraskidiv kvartet s Milivojem Bebićem, Veselinom Đuhom i Goranom Suknom. Nakon OI u Los Angelesu podignuo je sidro iz riječke luke i prešao u napuljski Canottieri, jedan od najuglednijih i vrlo trofejnih talijanskih klubova. Na Apeninima je proveo osam godina, od toga u Seriji A šest, ali i to će se relativno kratko vrijeme pokazati sasvim dovoljnim da ga Talijani dan-danas i medijski tretiraju kao jednog od najboljih stranaca koji su ikada igrali u ponajboljoj ligi svijeta. U dobi od 38, okončao je igračku karijeru 1993. godine u Volturnu gdje mu je trener bio ponajbolji prijatelj, Milivoj Bebić.

Čim je skinuo kapicu, prva želja bila mu je povratak u Rijeku gdje se odmah prihvatio vođenja prve momčadi. S Primorjem će samo dvije godine kasnije osvojiti i hrvatski Kup, te tako ostati zabilježen kao jedina osoba koja je sudjelovala u osvajanju jedina dva trofeja vaterpolista Primorja od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 2013. kada je krenula serija tada stvorenog, iznova moćnog riječkog kluba.

U dva navrata je Roje proglašen trenerom godine u Rijeci, 1995. i 1997. Možda će se još i više istaknuti afirmiranjem plejade mladih igrača koje je on dobrim dijelom bio pronašao ili igrački etablirao (Hinić, Barač, Burić, Benić, Glavan, Franković, Premuš, Car…).

Odanost Rijeci i Primorju dokazao je u više navrata odbijajući znatno izdašnije trenerske ponude Mladosti i talijanskih klubova. Samo jednom pozivu nije rekao ne. Onom kada je 2003. godine, preuzeo kormilo hrvatske seniorske reprezentacije. Bilo je to samo tri tjedna uoči Europskog prvenstva u Kranju, te je preuzimanje odgovornosti u tako kratkom vremenu za uigravanje momčadi bio dokaz nemalene odvažnosti, ali i samopouzdanja. U Sloveniji je Rojina Hrvatska zadivila Europu, osvojila srebro iako bi samo tri tjedna ranije toj momčadi malo tko davao šanse da se uopće može probiti dalje od četvrtfinala. S reprezentativnog je kormila odstupio nakon neuspjeha na Olimpijskim igrama u Ateni godinu kasnije, kada je opet svojstveno samo njemu, svu odgovornost preuzeo isključivo na sebe.

Zoran Roje je velik igrač, vrhunski trener i nenadmašan džentlmen s bazena.