Hrvatski Vaterpolski Savez

 

Zanimanje:
dipl. ekonomist

Vaterpolo počeo igrati 1979. u Šibeniku, a završio 2001. u Mladosti

 

Reprezentativna karijera:
Za seniorsku reprezentaciju SFRJ (1984. – 1991.), za hrvatsku reprezentaciju (1992. – 1998.). Ukupno odigrao oko 450 reprezentativnih utakmica. Odigrao tri utakmice za reprezentaciju Svijeta.

Od 2008. član  “The International Swimming Hall of Fame“ – Fort Lauderdale, Florida (USA).

 

 

Klupska karijera:

Solaris Šibenik (1979. -1987.), Mladost Zagreb (1987. – 1991.), Jadran Split (1991. – 1992.), Mladost Zagreb (1992. – 2001.).

 

Dužnosnička karijera:

– 2001. do 2008. – direktor HAVK Mladost

– 2002. do 2004. – član Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora

– 2003. do 2011. – zastupnik (HDZ) u Hrvatskom saboru

– 2004. do 2008. – predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca

– 2004. do 2010. – predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza

– 2010. – predsjednik Organizacijskog odbora Europskog vaterpolskog prvenstva u Zagrebu

– 2014. do 2016. – predsjednik VK Solaris, Šibenik

– 2004. do 2022. – predsjednik Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolskog saveza

– 2010. do 2022. – izvršni direktor Hrvatskog vaterpolskog saveza

– 2010. do 2022. – dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza

– 2008. do danas – član Upravnog odbora Hrvatskog kluba olimpijaca

– 2022. do danas – član Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolskog saveza

– 2010. do danas – predsjednik Upravnog odbora Regionalne vaterpolske lige

– 2012. do danas – predsjednik Saveza vodenih sportova Hrvatske

– 2019. do danas – član Nacionalnog Vijeća za sport

– 2020. do danas – predsjednik Zagrebačkog vaterpolskog saveza

– 2022. do danas – izvršni dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza

– 2022. do danas – koordinator nacionalnih selekcija Hrvatskog vaterpolskog saveza

 

 

Trofeji – s reprezentacijom:

– zlato na OI u Los Angelesu 1984.

– zlato na OI u Seoulu 1988.

– zlato na SP u Madridu 1986.

– zlato na SP u Perthu 1991.

– zlato na Svjetskom kupu u Solunu 1987.

– zlato na Svjetskom kupu u Berlinu 1989.

– zlato na Igrama dobre volje u Seattleu 1990.

– srebro na OI u Atlanti 1996.

– srebro na EP u Sofiji 1985.

– srebro na EP u Strasbourgu 1987.

– srebro na EP u Bonnu 1989.

– srebro na Svjetskom kupu u Barceloni 1991.

– srebro na Mediteranskim igrama u Canetu 1991.

– srebro na Mediteranskim igrama u Ateni 1993.

– srebro na Univerzijadi u Kobeu 1985.

– bronca na Univerzijadi u Zagrebu 1987.

 

 

Trofeji – s klubovima:

– 4 puta prvak Europe: 1989., 1990. i 1996 (Mladost); 1992. (Jadran Split)

– 1 Kup pobjednika kupova Europe: 1999. (Mladost)

– 1 Kup LEN: 2001. (Mladost)

– 2 Europska Superkupa: 1989. i 1996. (Mladost)

– 2 Mediteranska kupa: 1988. i 1991. (Mladost)

– 9 državnih prvaka: 1989., 1990., 1991., 1992., 1993., 1994., 1995., 1996., 1997. i 1999. (Mladost)

– 5 nacionalnih kupova: 1989., 1993., 1994., 1998. i 1999. (Mladost)

 

 

 

Državne i sportske nagrade i priznanja:

– godišnja nagrada športa “Dr. Franjo Bučar”: 1991. osobno; 1996. s momčadi

– odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara: 1995. i 1996.

– odlikovan Spomenicom domovinskog rata: 1996.

– odlikovan Redom hrvatskog pletera: 2008. i 2016.

– nositelj hrvatske zastave na otvaranju OI u Atlanti 1996.

– Sportaš grada Šibenika: 1984., 1985. i 1986.

– Sportaš grada Zagreba: 1996.

– Vaterpolist godine: Večernji list – 1991., 1992. i 1998.; Radio Cibona – 1994., 1995. i 1996.;

– Sportske novosti – 1984., 1987. i 1988. (član Momčadi godine)

– Nagrada grada Zagreba: 2008.

– izabran među najbolje hrvatske sportaše 20. stoljeća u izboru HTV-a, Jutarnjeg i Večernjeg lista

 

Simbol, gotovo pa personalizirani zaštitni znak hrvatskog vaterpola. Mogli bi doduše i malo šire, ne ograničiti se samo državnim međama. Čak 40 seniorskih ‘velikih’ medalja još ga i danas, u poplavi natjecanja čini jednim od najtrofejnijih vaterpolista na svijetu. Posebice kada dometnemo da se u njegovo igračko doba, svjetsko prvenstvo igralo svake četiri godine, da nije postojala Svjetska liga, Europa kup…

Imao je samo 18 godina kada ga je trener Ratko Rudić poveo u Los Angeles na Olimpijske igre, skrivajući pritom od novinara podatak da je slomio prst. Taj je prst, svih 10 u biti, u dva kalifornijska tjedna ‘učvrstio’ zlatom. Sa svakom daljnjom godinom, igrao je sve važniju ulogu. Preuzimao je odgovornost, bio produžena ruka trenera. Istodobno kreator i realizator, motivator, ali kada treba i onaj koji smiruje. Hladne glave, a srca vruća, kako veli stih jedne pjesme. Primjer sportaša kojeg bi u momčadskom loptačkom sportu poželio baš svaki trener. Uostalom, nije baš velik broj sportaša u svijetu svih momčadskih sportova koji mogu reći da su triput nastupili na Igrama, i sva tri puta igrali veliko finale!

Izašao je iz bazena 2001., ali nikada se od njega nije udaljio, što se za hrvatski vaterpolo i njegove reprezentativne uspjehe pokazalo iznimno bitnim. Usporedno s u biti nikad prekinutom karijerom rada i doprinosa sportu, ‘zaplivao’ je i u političkim vodama, te je dvaput biran za zastupnika u nacionalnom parlamentu odnosno Hrvatskom saboru, iskazujući time i širu društvenu odgovornost rada na dobrobit šire zajednice.

Vrlo brzo nakon preuzimanja predsjedničke, ali i dužnosti prvog operativca u Hrvatskom vaterpolskom savezu, naš se vaterpolo vratio ondje gdje mu oduvijek i mjesto. U planetarni vrh. Čak sedam medalja u nizu na svjetskim prvenstvima od čega dva naslova svjetskih prvaka, jedan naslov prvaka Europe na prvenstvu koje je organizirano u našem glavnom gradu, te apsolutni dragulji u kruni – olimpijsko zlato iz Londona i srebro iz Rio de Janeira.