Hrvatski Vaterpolski Savez

Zanimanje:
dipl. kineziolog (Kineziološki fakultet u Zagrebu); doktorski studij pri Kineziološkom fakultetu u Splitu

Igračka karijera:
POŠK Split (1969. – 1976.); Biograd (1976. – 1986.)

Trenerska karijera:
POŠK Split (1986. – 1989.); Jadran Split (1989. – 1992.); POŠK (1992. – 1994.); Jug Dubrovnik i juniorska reprezentacija Hrvatske (1994. – 1997.); izbornik Hrvatske (1998. – 2001.); POŠK (2002. – 2003.); Mladost Zagreb (2004.); Šibenik (2005.); izbornik Irana (2005. – 2010.);

Reprezentativni trofeji:
– srebro na Europskom prvenstvu u Firenci 1999. (Hrvatska)
– zlato na Svjetskim vojnim igrama u Zagrebu 1999. (Hrvatska)
– zlato na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Havani 1997. (Hrvatska)
– srebro na Azijskom kupu 2005. i 2007. (Iran)
– bronca na 1. FINA Development Trophy u Kuvajtu 2008. (Iran)

Klupski trofeji:
– prvak Europe: 1992. (Jadran)
– COMEN kup: POŠK 1986. i 1987.
– prvak bivše Jugoslavije: 1991. (Jadran)
– Hrvatski kup: 1995. i 1997. (Jug)

Za mnoge u hrvatskom vaterpolu on je jednostavno Kova, iako ga velik dio igrača, mlađeg naraštaja, zove i Profesor. To je u jednoj rečenici Neven Kovačević, a opet kroz tu jednu rečenicu nikako nismo, niti je moguće opisati i jednog čovjeka. Posebno ne ovog trenera koji je ostavio velik trag u hrvatskom vaterpolu. Ne samo u medaljama, nego još i više u stručno-pedagoškom radu, znanstvenom pristupu, vrlo konciznom, pedantnom i maksimalno mu predan.

Igračka karijera Nevena Kovačevića je nažalost stala skoro prije negoli je i počela. S 12-13 godina je krenuo u POŠK-u, imao je tek 15 godina kada je sudjelovao u tada za taj klub povijesnoj pobjedi nad Partizanom. Mali je Kova bio nadaren, s 18 godina je bio u Šibeniku na pripremama juniorske reprezentacije i onda… Prijelom navikularne kosti zgloba šake desne ruke, i to na malom nogometu, koji je tada aktivno igrao i koji mu je i do danas uz tenis ostao velika ljubav. Terapija je bila dugotrajna i tu je zapravo završila karijera malog igrača Kove, ali i počela karijera velikog trenera Kove. Još je igrao malo za Biograd koji su tada vodili dobri treneri Miljenko Gaćina, Zlatko Šimenc i Mile Nakić, od kojih je učio trenerski zanat.

Prošao je sve rangove natjecanja, od Treće hrvatske lige, pa preko Druge do ulaska u Prvu ligu, a u razdoblju 1983. – 1985. bio je i igrač i trener seniora POŠK-a. Momo Ćurković je zaslužan za njegovu trenersku karijeru jer ga je pred kraj studija 1984. angažirao kao asistenta za kondicijsku pripremu. Vodio je i školu vaterpola POŠK-a od 1986., naslijedivši Mišu Asića na mjestu prvog trenera kluba.

Godine 1989. je izabran za trenera splitskog Jadrana s kojim na posljednjem prvenstvu bivše države (1990./91.) osvaja naslov prvaka u nadmetanju s Mladosti, te vraća naslov u Split, prvi nakon 1954. godine. Slijedila je izrazito emotivna sezona, u ratno doba odnosno sam začetak Domovinskog rata, kada je Kova s jadranašima predstavljao mladu hrvatsku državu u Kupu prvaka. Bili su ratni prognanici iz svojeg grada, domaće utakmice igrali u Trstu, trenirali i živjeli u Zagrebu, ali slavlje koje su Hrvatskoj priskrbili pobjedom u finalu nad Savonom ostalo je vječno zapamćeno.

Taj je europski naslov prvi međunarodni klupski trofej za Hrvatsku kao samostalnu državu.

Nakon Jadrana vraća se u POŠK, od 1992. do 1994. Oživio je i rad s mlađim uzrastima. Poziv u Dubrovnik 1994. doživljava kao iznimnu čast. U suradnji s pokojnim Đurom Kolićem, ali i tadašnjim predsjednikom kluba, Brankom Bazdanom osnažio je temelje vaterpolske škole, izradio male golove za 12-godišnjake, pozvali su djecu, okupili trenere… Poklopilo se to i s povratkom u klub Gorana Sukna kao sportskog direktora. Jug je tada u finalu osvojio Hrvatski kup protiv dotad nedodirljive Mladosti. U Europi je Jug igrao dvaput i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova.

Istodobno, s juniorskom reprezentacijom Hrvatske nakon mjesec dana priprema, Neven Kovačević osvaja u Bratislavi na EP 1994. srebrnu medalju, a dvije godine kasnije na EP u Istanbulu i broncu.

Ipak, sigurno najveći uspjeh iz razdoblja vođenja mladih hrvatskih vaterpolista bilo je svjetsko juniorsko zlato u Havani 1997. Uspjeh koji ga je u konačnici lansirao i do mjesta šefa struke Barakuda. Godine 1998. preuzeo je vođenje hrvatske seniorske reprezentacije i na prvom velikom natjecanju, Europskom prvenstvu u talijanskoj Firenci 1999. osvojena je srebrna medalja u finalu protiv Mađara. Nažalost, kasnije nije bilo uspjeha s reprezentacijom čije je kormilo napustio 2001. godine nakon Svjetskog prvenstva u Fukuoki.

Vratio se na klupe klubova, pa je tako od 2002. do 2005. bio u POŠK-u, Mladosti, Šibeniku odnosno današnjem Solarisu, odakle ga je put vodio u vaterpolsku egzotiku u to doba, Iran.
Ondje je bio zadužen za sve uzraste nacionalne momčadi, te je požnjeo lijepe rezultate. S iranskom juniorskom momčadi je čak triput bio prvak Azije (2005., 2007. i 2010.), dok je jednom osvojio srebro (2009.). Sa seniorima je bio dvaput srebrni na Azijskom kupu (2005. i 2007.) godine.

Povratkom iz Irana, prof. Neven Kovačević posvetio sa kako i svojem vlastitom, stručno-znanstvenom usavršavanju, tako i educiranju trenera, kao i mladih igrača. Stalno u kontaktu s trenerima mlađih uzrasta, formirao je i vodi godinama već iznimno uspješne kampove Hrvatskog vaterpolskog saveza.