Hrvatski Vaterpolski Savez

Biografija

Zanimanje:
diplomirani ekonomist

Igračka karijera:
vaterpolom se počeo baviti 1971. u splitskom POŠK-u, a završio 1993. u Nerviju (Italija).

Klupska karijera:
POŠK (1971 – 1986), Volturno (1986 – 1991), Nervi (1991 – 1993).

Reprezentativna karijera:
za seniorsku reprezentaciju SFRJ odigrao 300 utakmica (1977 – 1986).

Sportsko dužnosnička karijera:

– od 1996. do 2001. sportski direktor VK POŠK

– od 1996. do 1999. i od 2001. do danas član Upravnog odbora Hrvatskog vaterpolskog saveza

– od 1998. do 2001. član Poglavarstva Grada Splita

– od 2001. do 2008. direktor Ustanove za upravljanje sportskim objektima Grada Splita

– od 2001. do 2007. član Upravnog odbora HNK Hajduk Split

– od 2017. član FINA TWPC, Tehničkog vaterpolskog odbora FINA

– od 2004. do 2016. i od 2020. član LEN TWPC, Tehničkog vaterpolskog odbora LEN

Trenerska karijera:
Volturno (1993-1995); Solaris (1995-1996)

Reprezentativni trofeji:

zlato na OI u Los Angelesu 1984,

zlato na MI u Splitu 1979,

zlato na MI u Casablanci 1983,

srebro na OI u Moskvi 1980,

srebro na EP u Sofiji 1985,

srebro na Kupu FINA u Long Beachu 1981,

srebro na Univerzijadi u Kobeu 1985;

bronca na Kupu FINA u Rijeci i Beogradu 1979.

bronca na Univerzijadi u Ciudad de Méxicu 1979.

Klupski trofeji:

2 puta osvajač Kupa pobjednika kupova Europe, 1981. i 1983 (POŠK),

1 Superkup Europe 1983 (POŠK),

2 puta osvajač Kupa SFRJ 1980. i 1982. (POŠK)

2 puta osvajač Mediteranskog kupa 1983. i 1985. (POŠK)

 

Hall of Fame: godine 2013. primljen u Kuću slavnih u Fort Lauderdaleu (SAD, Florida)

 

Zanimljivosti: rekorder po broju zgoditaka za Jugoslaviju (620) i svjetski rekorder u broju zgoditaka za reprezentaciju na jednoj utakmici (28)

 

Vaterpolski stroj za golove. Svjetski rekorder i najbolji strijelac u povijesti hrvatskoga vaterpola. Takvoga poput Bebića Hrvatska nije imala, a nema ni danas; bojimo se da takvoga još dugo nećemo imati…

Godine 1985. u japanskom gradu Kobeu, na Univerzijadi, Milivoj Bebić je posramio japansku elektroniku. Semafor na vaterpolskim utakmicama »dopuštao« je (bio je naime tako programiran) da jedan igrač može postići najviše 20 zgoditaka. Kad je Bebić postigao 21. pogodak, kompjutor je na sekundu-dvije »mozgao«, a onda preko cijele površine semafora ispisao englesku riječ – Impossible (Nemoguće). O da, moguće je! Moguće je to bilo u Bebićevu vaterpolu. Nikada se više Japanci nisu tako obrukali. Tog je dana naš igrač postavio do danas nedostignut svjetski rekord u broju postignutih pogodaka u vaterpolskoj utakmici – 28! S druge je strane bila Gvatemala, a konačan rezultat 62:0.

Bebić drži i jugoslavenski rekord od čak 620 pogodaka postignutih u samo sedam godina (1979–86) koliko je igrao pod reprezentativnom kapicom. U prosjeku stotinu zgoditaka godišnje! I još nešto povrh toga: bio je prvi strijelac OI u Los Angelesu 1984, SP 1982 u Ecuadoru, EP u Sofiji 1985, Svjetskom kupu u Long Beachu, jasno i na spomenutoj Univerzijadi u Japanu, nizu drugih turnira i službenih natjecanja.

Razložno ga je FINA u tri navrata počastila naslovom najboljeg igrača globusa – 1982, 1984. i 1985. Čovjek s neutaživom gladi za golovima, s teško shvatljivom lakoćom njihova postizanja. Nešto je tu u genetskom kodu, jer način na koji je zabijao zgoditke Milivoj Bebić ipak se ni uz najbolju moguću volju ne uči, ne trenira. S tim se rađa.

– Mene, koji sam s njim trenirao, znao ga u dušu, bio prijatelj i izvan bazena, i mene je znao iznenaditi golovima koje je postizao – riječi su Bebićeva suigrača Zorana Roje, koje najbolje oslikavaju kakav je to vaterpolski bojni brod iznjedrio njegov rodni Split. Grad inficiran nogometom, sportom koji je i malom Milivoju bio prvi izbor. Hajduk dakako, kao »splitski mulac« od 8-9 godina. Naganjanje bubamare potrajalo je međutim samo 2-3 godine. Zašto?

Znate kako je, u tim godinama ideš onamo gdje ti je društvo – prisjeća će Bebić.

Njegovo je pak društvo za sportsko stanište odabralo bazen. Milivoj priznaje kako ga nije privlačio toliko bazen koliko društvo, samo što se u dodiru s vodom – stopio s njom.

Prvi trener u njegovoj najvećoj i jedinoj klupskoj ljubavi POŠK-u bio mu je Momo Ćurković. Sa samo 16 ljeta, godine 1976, kod trenera Miše Asića debitirat će u Prvoj ligi, a samo godinu dana kasnije standardni je član prve postave kluba iz tada najjače lige na svijetu. Strašan podatak!

Hvar i godina 1977. bili su mjesto i vrijeme početka velike priče. Na oproštajnoj utakmici živuće legende Ozrena Bonačića od reprezentacije, prvi je put za izabranu vrstu zaigrao Milivoj Bebić. Nitko tada nije ni slutio simboliku. Div odlazi, a novi upravo stiže! Godinu i pol kasnije, u Kuparima na završnom turniru kupa ukupno u tri utakmice POŠK je postigao 15 zgoditaka, od čega Bebić 13! Počeo je zvjezdani plov veličanstvenog strijelca. Samo… ova je priča trebala biti puno, puno duža od osam godina. Zašto je takva bila, odgovor je dala godina 1986. Neposredno uoči SP-a u Madridu Bebić je slomio kost lijeve šake i otpao s popisa putnika za španjolsku prijestolnicu. Istog ljeta otpada definitivno i iz reprezentacije budući da odlazi u inozemstvo. Nepisana pravila su tada tako glasila – tko igra vani, ne može i za reprezentaciju.

To »van« značilo je odlazak u talijanski Volturno na četiri godine i to za spektakularnih tadašnjih milijun DM! Prvi vaterpolski milijunaš na svijetu. U biti, vjerojatno i najbolje plaćeni vaterpolist do današnjih dana. Apenini su mu donijeli zaradu, tri uzastopna naslova prvog strijelca Serije A, još malo slave, ali – ne više i trofeja. Barem ne igračkih, do 1993. kad je okončao taj dio sportske priče.

Kraće se vrijeme uspješno okušao kao trener, opet u Volturnu, ali i u Šibeniku s kojim je dospio do polufinala Kupa LEN, no povratak u POŠK 1995. u ulozi sportskog direktora nudi novi uzlet. On je izravno »skrojio« momčad koja će pod ravnanjem Dragana Matutinovića biti prvak Hrvatske (1998), prvak Europe (1999), pobjednik domaćeg kupa (2000). Istodobno je član UO HVS-a neprekidno od 1996, a od 2004. i član Tehničkog vaterpolskog odbora LEN-a. I da, vratio se u Hajduk, klub iz djetinjstva, u kojem je bio član Uprave od 2000. do 2008.

Ipak, jasno da mu je primarno jato ono vaterpolsko. Od 2001. godine je član Upravnog odbora HVS-a, povjerenik je za natjecanje Hrvatskog vaterpolskog saveza, ali i regionalnih natjecanja, Premier lige i A1 lige. Višestruki je dobitnik najviših sportskih priznanja u Hrvatskoj, kako na gradskoj, tako i na nacionalnoj razini.

Ako je neka ruka hrvatskog vaterpola bila zlatna, onda je to ruka Milivoja Bebića.