Hrvatski Vaterpolski Savez

Sudac za anale vaterpola

Krajem ovog mjeseca, u pravilu na dan ili najbliže obljetnici rođenja (25. studenoga) Franje Bučara, oca hrvatskog sporta, naša domovina, Republika Hrvatske dodjeljuje najvišu državnu nagradu za sport, pojedincima, klubovima, udrugama. Nagrada dakako nosi ime Franje Bučara, a dodjeljuje se za osobite rezultate, kao i sveukupni doprinos razvoju sporta u zemlji i hrvatskog sportskog ugleda u svijetu.

Jedan od ovogodišnjih dobitnika Bučarove nagrade, štoviše jedan od troje dobitnika ove nagrade najvišeg ranga, za životno djelo, je – Željko Klarić (75). Osoba koju ne treba posebno predstavljati nikome iz svijeta vaterpola, pa čak i sporta općenito. Željko Klarić ili Žele, kako ga svi zovu, ušao je u anale sportskog arbitriranja. Rijetko koji sudac u svijetu bilo kojeg sporta se može pohvaliti s dijeljenjem pravde na čak 5 olimpijskih igara, isto toliko svjetskih prvenstava, 9 europskih prvenstava… Ukupno je čak 34 godine bio uz bazen, kao čovjek u bijelom, od toga točno 30 godina kao međunarodni sudac. Bez ikakve dvojbe, jedan od najboljih vaterpolskih sudaca na svijetu svih vremena. Sasvim dostatan razlog za ugostiti legendarnog Željka Klarića u ovomjesečnom izdanju naše rubrike “U 2 metra”.

Debi u Kotoru ’71.

Sportaši se svi do jednog sjećaju svojeg prvog nastupa, utakmice, gola… Sjeća li se Žele svoje prve utakmice sa zviždaljkom u ustima?

– Prvo suđenje mi je bilo na juniorskom Prvenstvu tadašnje Jugoslavije, 1971. u Kotoru. Utakmica je bila između kotorskog Primorca i Jadrana iz Herceg Novog. Dakle, lokalni derbi odmah – iz prve se sjetio sudačkog debija, Željko Klarić.

Debija koji je odmah krenuo s priznanjima, nagradama…

– Tada sam proglašen najboljim sucem na turniru. Pokojni Miro Trifun Ćirković, tada trener Primorca, mi je prišao, čestitao i rekao “Žele bravo, bit ćeš dobar sudac”.

Bio je itekako u pravo. Što je Željka Klarića uopće privuklo suđenju? Vi niste bili vaterpolist.

– Ja sam bio plivač, leđni stil, u Mornaru. Poslije naših plivačkih treninga bi slijedili treninzi vaterpola, Mornara. Ja sam ostajao gledati utakmice jer mi je vaterpolo bio stvarno atraktivan, a u Splitu ste imali tri kluba i ne znate koji je jači, bolji. Na utakmicama bi tribine bile krcate. I onda, u nekom mi je trenutku tako na treningu vaterpola, netko prišao i pitao “Čuj, bi li ti nama malo odsudio jedan trening?”. Ja velim kako ne znam ni pravila, odnosno znam samo osnove, onako kao gledatelj. Vele mi oni – “Ma ništa ne brini, samo ti odsudi da imamo osjećaj utakmice”. I ništa, uzeo sam zastavicu jer tada su još itekako suci imali zastavice u vaterpolu, netko mi je dao zviždaljku, ne sjećam se više tko i tako je počelo. Poslije neka 2-3 mjeseca je bio seminar za vaterpolske suce, vodio ga je poznati trener i sudac, Renato Vučetić. Polagalo se usmeno i pismeno, ja sam položio i tako sam krenuo. Makar, čudnovato me i munjevito krenulo. Toliko brzo da sam već u sezoni 1972./73. sudio Mladost – Partizan, što je u ono doba bio vrh vrhova, dva najbolja kluba u tadašnjoj državi. S tim da ne zaboravite da je onda vaterpolsku utakmicu sudio samo jedan sudac.

Najteža je bila u Atlanti

Utakmice s dva suca su bila značajno olakšanje pretpostavljamo jer voditi, suditi utakmicu, ‘pokrivati’ cijeli bazen, samo jedan čovjek… doista nam se čini danas nestvarnim.

– Drugi sudac je uveden na Europskom prvenstvu u Jönköpingu 1977. To je olakšalo puno čak i u fizičkom pogledu jer je jedan sudac imao strašno puno kretanja. Pa, taj bi stalno trčao uz rub bazena, od prostora 2 metra jednog gola do 2 metra drugog gola, to je 24-26 metara u jednom smjeru i tako onda cijelu utakmicu. Tu govorimo o kilometrima. Osim toga, pa znate koliko je tu bilo i padova jer pločice na bazenu su skliske, tako da su klizanja bila stalna, a ni padovi ne baš rijetkost. Uz sve, valja je sve dobro, točno i u pravom trenutku vidjeti i dosuditi.

Koja vam je utakmica bila najteža, koja vam je ostala u sjećanju? Jesu li to finala?

– U načelu, finalne utakmice svih natjecanja skoro pa nikada nisu bile teške, neovisno što su sa sobom nosile veliki značaj igranja za trofej, prvo mjesto, zlato. Zato jer su igrači, ali i treneri, pomoćni treneri uvijek bili korektni. Kad je netko u finalu, to je ipak vrh u svakom pogledu. No, meni je daleko i bez konkurencije najteža utakmica bila Italija – Mađarska, za broncu na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. Ja sam gotovo pa tradicionalno uvijek sudio te utakmice Mađara i Talijana. U Rimu 1994., Svjetsko prvenstvo, isto oni… Ajme, bilo je problema, gužve, svi su skakali u bazen, tučnjava…, ali vratimo se Atlanti. Tada se dogodio raritet. Talijane je vodio naš Rudić, a Mađare čini mi se Horkai. Mađari su vodili 2-3 razlike, da bi dvije i pol minute prije kraja, Italija sve preokrenula i povela je sad Italija 1 razlike i onda… Zadnji napad Mađara, ne uspijevaju dati gol, ističe im vrijeme napada, te se čula sirena. To je bila sirena za kraj napada, ali ne i za kraj utakmice, no Talijani su mislili da je sirena za kraj, svi poskakali u vodu, raduju se, a na semaforu zaustavljeno vrijeme i lijepo se vid, kao danas se sjećam, 2 stotinke sekunde je još ostalo vremena! I što sad mogu, po pravilima je kazna momčadi koja je uskočila u bazen, dakle četverac tada za Mađarsku koja je uspjela izjednačiti i osigurati produžetak. Uh, kakva je tada bila nervoza kod Talijana… Na koncu je završilo pobjedom za Italiju, ali puno golova, mislim 20:18, četverci. 

Nikad bačen u bazen

Kakvi su bili prema vama, kako su se ponašali veliki, najveći igrači kojima ste sudili, a doista su to bile veličine – Estiarte, Farago, De Magistris, pa od naših Đuho, Bukić, Bebić…?

– Uglavnom je baš s takvim igračima bilo vrlo korektno, posebno kako je vrijeme odmicalo, pa bi onda kako oni igrački, ali tako i ja sudački već stekao neko ime, ugled. Čak su pojedine nacije, reprezentacije, klubovi i prizivale da im ja sudim jer su imali osjećaj da će sve biti najpoštenije. Puno bi emotivnije reagirali iz vode oni ‘latinski’ tipovi, dakle Grci, Talijani za razliku od Nijemaca, Rusa koji su bili daleko discipliniraniji i teško da je ikada došlo do incidenta.

Niste nikada završili u bazenu?

– Ne, to nisam, ali sam bio dvaput bio udaren. Jednom u Dubrovniku, mislim treća finalna utakmica Jug – Mladost. Vodom natopljeni karton u glavu, bio sam dobio potres mozga. Četvrta je bila u Zagrebu, i onda je došla opet peta, finale i znam da su me pitali “bi li ja mogao suditi”. I sudio sam, kako da ne, i sve je bilo super. Drugi slučaj napada je bio u Herceg Novom gdje me netko od gledatelja bio udario šakom s leđa.

Tajna dobrog suđenja

Vi dakle niste nikada igrali vaterpolo, no koliko je uopće bitno u svakom sportu, da sudac ima i igračko iskustvo iz tog sporta?

– Možda je važno, a ne nužno. Ja sam gledao neke vrlo kvalitetne igrače, reprezentativce koji su onda kasnije pokušali u suce, pa nije išlo. Recimo, pokojni Mirko Sandić je pokušao suditi i nije jedini. Ono što je najbitnije jest stjecanje brzine odluke, refleksno. Treba reagirati onog trenutka kada se prekršaj dogodi, nema kašnjenja. Ako dosudite malo kasnije, OK nije pogreška reći će te, ali… Impresija je jako bitna, umjetnički dojam jako loš onda. Ono što je za mene presudno su treninzi. Što sam ja radio? Svaki bi dan dolazio na treninge bilo kojoj momčadi, uvijek bi me zvali, dolazio bi na treninge i sudio. Svaki dan! Juniori, seniori, nebitno… Njima dobro jer imaju suca, a meni sjajno jer samo tako se mogu izoštriti refleksi. Bilo je sudaca dosta koji se na bazenu pojavljivali samo subotom. Razumijete, oni nisu tjedan dana ni pogledali loptu i bazen, a kamoli sudili neku trening-utakmicu. Tu je tajna po meni, ništa drugo – naglašava Klarić.

Negdje na tragu prijašnjeg pitanja je i stav da su suci iz jakih, snažnih vaterpolskih nacija poput Hrvatske, Grčke, Italije, Španjolske, Mađarske, Srbije, Crne Gore oni koji ulijevaju povjerenje. Kada se delegira sudac iz neke, nazovimo je vaterpolski egzotičnije države, budi se sumnja u njegovu kvalitetu. Kakav je vaš stav o tom pitanju?

– To su ipak predrasude jer donedavno je još sudio Erhan Tulga iz Turske. Odličan sudac, dobivao je najteže utakmice i sudio ih maestralno. Prije njega Abe Fuchs iz Belgije koji je sudio najboljim reprezentacijama svijeta, sudio je finale OI u Meksiku 1968. Ili Josef Dirnweber iz Austrije, sudio je finale Igara u Tokiju 1964., Mađarska – Jugoslavija.

Dakle, i taj “drugoligaški vaterpolski svijet” je davao odlične suce?

– Pa, nisu loši, ali nisu idemo sad baš reći ni najviša klasa. Znalo je tu biti i ‘repova’. Sjećam se Igara u Münchenu ’72. Jugoslavija – SSSR, sudio je Kubanac Guillermo Martinez. Bilo je strašne tučnjave s Rusima, a Martinez je kao Kubanac ipak bio malo naklonjeniji Rusima. Bilo je tu i malo politike.

Dobro, kada spominjete od nedavno pokojnog Martineza, njegova posljednja utakmica kao suca bilo je famozno polufinale OI u Atlanti 1996., Hrvatska – Italija. Također je bilo nekih spornijih odluka.

– Mi smo uvijek bili neki neutralci, i bivša država i sada Hrvatska, te je to u konačnici i dobro. Tako i treba biti. U redu, sada smo u NATO-u, ha, ha.

Nije u šoldima sve

Po okončanju sudačke karijere, Željko Klarić, inače diplomirani pravnik, zadnje je desetljeće prije umirovljenja proveo u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, kao načelnik u Upravi za sport. Mnogi su ga zapravo kolokvijalno nazivali pomoćnikom ministra za sport. Godine 2000. je dobio Godišnju nagradu Franjo Bučar, ali sada, s ovom za životno djelo, Žele zaokružuje cijeli svoj sportski opus.

– Odmah ću vam reći iskreno i najizravnije, najmanje mi je bitan novac koji dolazi s Nagradom. Zašto to govorim? Zato što mi je ‘milijun ljudi’ čestitalo i odmah u sljedećoj rečenici reklo “E, sad kad stigne lova…”. Vjerujte, čak sam mislio nešto od te ukupne svote, donirati nekom manjem klubu da kupi lopte, kapice ili tako što. Dobiti ovakvu nagradu je ogromna čast. Reći ću vam par detalja… Zvali su me iz Grčke, Italije, čak i iz Irske. Iz Italije posebno, Danilo Di Tommaso, već 20 godina zadužen za odnose s medijima u Talijanskom olimpijskom odboru, inače jako ugledni novinar, odlikovan od talijanskog predsjednika…, on je na webu, mislim baš od HVS-a pročitao za nagradu meni, pa mi je poslao poruku “Ti si za mene uvijek bio sudac broj 1 na svijetu”. Prvo se zahvaljujem ljudima koji me nisu zaboravili, pa su me i predložili za nagradu, a dobiti najvišu državnu nagradu za sport, za životno djelo… Ha, to znači da sam ipak nešto dobro odsudio, ha – efektno je završio Željko Žele Klarić.

—

Sudačka iskaznica Željka Klarića

Natjecanja reprezentacija

– 5 olimpijskih igara: Moskva 1980., Los Angeles 1984., Seoul 1988., Atlanta 1996. i Sydney 2000.

– 5 svjetskih prvenstava: Zapadni Berlin 1978., Guayaquil 1982., Madrid 1986., Rim 1994. i Perth 1998.

– 9 europskih prvenstava: Jönköping 1977., Split 1981., Rim 1983., Sofija 1985., Strasbourg 1987., Bonn 1989., Sheffield 1993., Beč 1995. i Firenca 1999.

– 3 FINA kupa: Rijeka i Beograd 1973., Atena 1993. i Atlanta 1995.  

– 2 mediteranskih igara: Split 1979. i Montellier 1993.

– 4 univerzijade: Ciudad de Mexico 1979., Bukurešt 1981., Kobe 1985 i Zagreb 1987.

– 2 azijske igre: New Delhi 1982. i Seoul 1986.

– 1 panameričke igre: Havana 1983.

– 2 igara dobre volje: Moskva 1986. i Seattle 1990.

– 1 maccabijeve igre: Tel Aviv 1981.

Velike utakmice klubova

– 6 finala Kupa prvaka Europe

– 6 finala Kupa pobjednika kupova Europe

– 3 finala Kupa LEN

– 4 Superkupa Europe

Priznanja i nagrade

– 1996. dobitnik državnog odličja Danica hrvatska s likom Franje Bučara

– 1998. i 1999. proglašen je najboljim vaterpolskim sucem na svijetu

– 2000. dobitnik državne godišnje Nagrade Franjo Bučar

– 2021. dobitnik Nagrade Franjo Bučar za životno djelo