U 2 METRA – Višeslav Sarić
Odnedavno, hrvatska ženska vaterpolska reprezentacija do 15 godina ima novog izbornika. To je Višeslav Sarić koji je upravo protekle nedjelje, od 12. do 16. travnja u Makarskoj obavio prvi kraći pripremni ciklus, ili možda primjerenije, početak pripremnog ciklusa ove reprezentacije. Prilika curama upoznati novom im šefa, ali i prigoda treneru upoznati djevojke koje će voditi u narednom razdoblju. To je ona reprezentacija koja će nadolazećeg ljeta, od 24. do 30. lipnja imati ovogodišnju kulminaciju na Europskom prvenstvu do 15 godina u našoj zemlji, u Zagrebu konkretnije.
Svjetski prvaci vode žene
Višeslav Sarić je inače već drugi od bivših Barakuda, seniorskih reprezentativaca koji je po okončanju igračke karijere (u njegovom slučaju 2015.), ušao u trenerske vode, ali vodeći djevojke. Prvi je bio i jest, Aljoša Kunac, svjetski prvak iz Melbournea 2007. Danas trener vaterpolistica Jadrana, ali prošle godine je odveo našu seniorsku vrstu do 8. mjesta na Europskom prvenstvu u Splitu što je dosad najveći uspjeh, najbolji rezultat našeg ženskog vaterpola.
Višeslav Sarić ili za prijatelje i suigrače, Vija, također je jednom bio svjetski prvak. Deset godina prije Kunca, godine 1997. u Havani, ali na juniorskom Svjetskom prvenstvu. Štoviše, tada je Sarić bio kapetanom reprezentacije koju je vodio Neven Kovačević. Dvije godine kasnije će, pod istim izbornikom, ali u A reprezentaciji osvojiti srebro na Europskom prvenstvu u Firenci. Igrao je na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000., kao i na Mediteranskim igrama 2001. u Tunisu. Što se klupske karijere tiče, veliki poškovac, s tim je klubom 1998. prekinuo nadmoć Mladosti u Prvenstvu Hrvatske, a godinu dana kasnije je postao sa suigračima i prvak Europe. No, da ne odlazimo predaleko u povijest…
– Završio sam igračku karijeru mislim 2015. i ja od tada već radim, imam ljekarnu, iako jesam nešto malo pomagao u VK Salona. Koliko bi stigao, 4-5 godina. No, onda sam se angažirao s vremenom i u POŠK-u, i to u ženskom dijelu kluba – priča danas Višeslav Sarić prisjećajući se početka rada s vaterpolisticama.
– Željeli smo sve malo pojačati. Ne zato što je ranije bilo loše, već smo željeli da cure malo prošire vidike, vide drugog trenera, druge metode. Otišli smo jednom na turnir u Švicarsku gdje sam osjetio da su te cure baš nadarene. Onda meni više nije vrag dao mira, došlo je do toga da sam se prihvatio treniranja cura. Pitali su me, ponudili u klubu i nisam zažalio. To je mislim i najbitnije što mi uopće nije žao, dapače. Mislim da sam napravio ispravan potez. Nadam se da će tako biti i s reprezentacijom.
Žene će dati zadnji atom snage
Prije koju godinu kada smo pričali s vašim u konačnici i suigračem, Aljošom Kuncem o razlici rada s muškima i ženama, on nam je spomenuo kako su žene, djevojke puno discipliniranije. Je li to istina odnosno je li i vaš dojam takav?
– Tako je i ja uživam raditi s curama. Ali, tu ima jedna zamka. Treba napraviti sve pretpostavke da bi bilo tako, da bi one bile kako se veli poslušne. Cure su ipak malo osjetljivije, imaju možda nekih problema koji nama muškima se uopće ne čine problemom, ali ako to znate prepoznati, odreagirati kako treba… Tada imate njihov uzvrat bezgranično poticajan. Žene će stvarno dati zadnji atom snage, to je nevjerojatno. Muškarci nisu takvi.
Jedino što postoji boljka ženskog vaterpola u nas, čemu kriti i svi to znamo, što nam djevojke dosta brzo odlaze iz ovog sporta. Nije problem sastaviti klub, reprezentaciju do 15, do 17, pa i do 20 godina, ali seniorke… Gotovo pa da ih nemamo. Kako to riješiti?
– Da, raspline se to s vremenom, ali po meni je problem u sljedećem. Te naše cure, neovisno čak uzrastu ponekad, igraju istodobno i za U-15, U-17, dok su još mlađe znaju igrati i s muškima u natjecanjima koja to dopuštaju… One prođu u 3-4 godine više utakmica i turnira nego muškarac u 8 godina. Tu možda malo dođe do zasićenja, pa fakultet, jasno da ne vide ni neku financijsku korist u ženskom vaterpolu. Bilo što, što bi ih zadržalo. Meni se čini da od kada krenu, i ako su još malo nadarenije, uđu u jedan žrvanj. Lako se onda dogodi da one sa 16,17 ili 18 godina se zadovolje s onime što su dotad napravile. Iako je to tek početak. Mi smo u klubu baš računali, Lara Srhoj ili Neli Janković, one će ove sezone, do Europskog prvenstva u Zagrebu odigrati oko 50 utakmica. To je za njih puno. Pa, to je dijete koje ide u 8. razred i sad bi mi svi htjeli da je to sve nešto lijepo i krasno odmah. Nije, ne može. One su pod velikim pritiskom. Nije lako igrati za 2-3 reprezentacije istodobno, što one najbolje igraju. To nije lako ni muškima, a kamoli ženama.
Poziv velesile
Ova reprezentacija koju ste sada preuzeli, gdje nju vidite, kakvi su tu potencijali?
– Na početku smo puta, ali ja ću uvijek vjerovati i vjerujem i sada u ovu ekipu. Što se očekivanja ili rezultata tiče, o tomu ne želim. Sad još sigurno ne, tek smo se upoznali i pred nama su pripreme u Ateni koje će nam malo više ‘otvoriti oči’. Bez obzira na sve ostale, mi prije svega trebamo gledati sebe i koncentrirati se na sebe i svoju igru, kako bi uspjeli konkurirati ne onima s kojima smo sada u egalu. Uvijek gledam na jednu stepenicu više. To je cilj. Što će to značiti… imam neki osjećaj da bi to moglo u konačnici biti dobro, a kako i u kojem obimu, to ćemo vidjeti.
Kada idete u Atenu i o čemu se radi, sparing ili turnir ili… ?
– Idemo 27. travnja, a vraćamo se 1. svibnja. Riječ je o sparingu s Grkinjama koje vodi moj bivši suigrač iz Panathinaikosa. Sudac Stavridis je isto malo pripomogao i jako mi je drago da Grčka koja je ženska velesila, prihvaća Hrvatsku na zajedničke pripreme. Nadam se da ćemo se iskazati i biti zalog za budućnost, za neke naše buduće generacije.
Tvrdim, imamo puno vrlo nadarenih djevojaka
Malo i o klupskoj sceni. Čini nam se nakon duže vremena da imamo dosta izjednačeno, ravnopravno prvenstvo. Mladost više nije u tolikoj mjeri nedodirljiva, ali nisu jednostavni ni splitski derbiji Jadrana i POŠK-a, sastava koje vode dvojica nekadašnjih suigrača, Kunac i Sarić. Vara li nas osjećaj o najzanimljivijem prvenstvu posljednjih godina?
– Zadovoljan sam i sretan što imamo konačno tri kluba koji su konkurentni, ugrožavaju jedan drugoga. Na utakmicama POŠK-a i Jadrana recimo, bude baš lijepih poteza, dobrih utakmica za gledati. Tako je isto kad igramo s Mladosti. Što je veća konkurencija, svima će, cijelom ženskom vaterpolu u nas biti bolje. Stasaju i mlade u Jugu. Osječka Mursa se isto trudi, putuju, dolaze, treba i njima skinuti kapu. Nema nas puno, ali stvarno mislim i odgovorno tvrdim, mi imamo u Hrvatskoj jako puno vrlo, vrlo talentiranih cura.
