Hrvatski Vaterpolski Savez

U utorak, 2. svibnja utakmicom Mladost – Primorje EB u Zagrebu, igračku je karijeru zaključio jedan od najboljih hrvatskih vaterpolista zadnjih desetljeća, olimpijski pobjednik i europski prvak s Barakudama, Petar Muslim. Po nama i više no dovoljan razlog ili povod za ugošćivanje u našoj rubrici „U 2 metra”.

Debi s 14 godina

Posljednji gol u karijeri Petar Muslim je dao za Primorje EB protiv Mladosti, 6 sekundi prije kraja 32. minute majstorice za 3. mjesto u državnom prvenstvu. Gol za peterce kojima su Riječani slavili. Gol dakle u 32. minuti i 35. godini, a prvi gol…?
– S 14 godina! Prvi gol sam dao za POŠK u derbiju protiv Mornara, s 2 metra. Jako sam rano ušao u sve to, možda čak i prerano, tko zna. Ja sam godište 1988., ali sam u mlađim reprezentacijama igrao za godište 1987., pa čak i za 1985. Jedno sam ljeto bio u reprezentacijama, različitih godišta, od 15. svibnja do 15. listopada! Nisam bio u školi zadnjih mjesec dana, ali i prvih mjesec i pol nove školske godine. Igrao sam za mlađejuniorsku reprezentaciju EP u Sofiji, pa je na Malti bilo juniorsko i još na Mediteranskim igrama u Almeriji gdje je išla B reprezentacija. Tad sam pri i jedini put imao one ‘pločice’ na trbuhu, koliko sam treninga imao.

Nego, jeste li osmislili što će te sad s iznenadnim ‘viškom’ vremena od jedno 4-5 sati dnevno koliko ste do jučer imali treninga?
– Ha, još nisam ni razmišljao o tomu. Idem prvo do Splita doma, na jedno desetak dana, dobro se odmoriti. Ima Tucak jednu dobru izjavu, veli „Najvažnije je prirodno buđenje”. Pa, ovih 10 dana do dva tjedna ću baš tako. Buđenje bez budilice, nema više one teretane u 9 ujutro i tako svaki dan.

Sve sam odluke sam donosio

Nova stranica Muslimove knjige tek se otvara, ali vratimo se na ‘prvi svezak’. Jeste li zadovoljni karijerom, kad podvučete crtu?
– Iskreno, prezadovoljan. Moja karijera je bila, onako ponekad malo i turbulentna. Jako sam mlad otišao iz POŠK-a. S 18 me godina nisu htjeli pustiti, a bio je dogovor da me puste. Onda sam ja revoltiran bio čak na 3 mjeseca i napustio vaterpolo. Već je krenula sezona, mislim da je 1. kolo već odigrano, ali ja sam se ostavio vaterpola. Jednostavno, bio sam revoltiran jer nije poštovan neki dogovor. Ipak, vratio sam se, a s 19 sam došao u Mladost i odmah prvu sezonu s Mladosti osvojio naslov prvaka Hrvatske, 2008. Ta sezona me na neki način napravila igračem. Igrali smo tada i Final Four Lige prvaka u Barceloni. Igrao sam s velikim igračima. Najviše sam zadovoljan time  da sam sve odluke sam donosio. Puno su mi puta znali neki govoriti „nemoj tamo, nemoj ići onamo, idi ondje”, a na kraju se pokazalo da je svaki moj odabir bio ako ne savršen, a onda jako, jako dobar. Svi moji dolasci od Mladosti, preko Brescie, Primorja, Hannovera. Svi su se čudili i kada sam se vratio u Primorje prije godinu dana, pa smo eto na kraju i tu napravili jednu lijepu priču.

Iako, mislimo da ima nešto za čime žalite…
– Je, taj Rio, Olimpijske igre 2016. Bilo mi je žao što nisam bio u momčadi, ‘vidio’ sam se tamo, ali što je bilo, bilo je. Opet, ne mogu reći ni da pretjerano žalim posebno jer imam olimpijsko zlato iz Londona.

Zahvala trenerima

Činjenica je da ste igrali u velikim momčadima i pod velikim trenerima. Postoji li neki trener koji je na vas ostavio najdublji trag?
– U mladoj dobi, u POŠK-u bio je jedan trener koji me vodio i ostavio dubok trag. To je Mile Rebić. Nije on od mene napravio samo vaterpolista i sportaša, nego sam puno toga od njega naučio i izvan bazena. On je s nama puno razgovarao, s njim sam i dan-danas u kontaktu. Izdvojio bih sigurno Ozrena Bonačića. Uz to što je bio velik igrač i velik trener, s Bonom sam osvojio prvi svoj trofej. Kad sam došao u Mladost, bio sam jako mlad, možda još i nesiguran u startu, ali to Bonino uvjeravanje da ja mogu… to je čudesno. Kad me Bone prebacio na vanjskog igrača, ja sam si postavljao milijun pitanja. Hoću li ja to moći? Zašto mi to radi? Bio sam najbolji mladi centar na svijetu i sad te odjednom netko stavlja lijevo. To Bonino uvjeravanje da mogu, to mi je nevjerojatno. Zdeslav Vrdoljak mi je jednom rekao kako je samo dvaput u karijeri kupovao na kraju sezone poklon treneru, a oba puta Bonačiću. Ja sam jednom, da baš Bonačiću.

Je li to bilo onda kada su mladostaši, pa tako i vi među njima, Bonačiću kao strastvenom lovcu kupili pušku?
– Da, da, to je bilo to. No, kada smo kod trenera, jasno Ratko Rudić. Trener, osoba… Od njega sam naučio najviše, a posebno da je moguće biti vrhunski trener i autoritet bez da se zadereš ili kažeš neku ružnu riječ. To mi je ostalo baš upečatljivo i zato smo imali silno poštovanje prema njemu, ali i on prema nama. Dvosmjerna komunikacija na najvišoj razini. Ima i još jedan trener. Alessandro Bovo u Brescii. Možda najbolji trener kada je taktika u pitanju. Pojam trenera, uvijek iz ekipe izvuče maksimum.

Ključni trenutak karijere

Je li to prebacivanje na lijevog vanjskog bio ključni trenutak karijere? Jest, bili ste mlad i ludo nadareni centar, ali bilo bi vam kasnije ipak daleko teže se nametnuti na poziciji sidraša gdje je Hrvatska uvijek obilovala planetarnim zvijezdama.
– Živa istina i moguće da ne bi ni dočekao ono što sam doživio kao vanjski igrač. Teško je to sad znati, ali moguće da jest ključan trenutak. Baš sam neki dan razmišljao o centrima poput Danijela Premuša, Borisa Pavlovića itd. Koliko je tu vrhunskih centara bilo, ali kad smo imali Hinića i Smodlaku 10-15 godina, teško se bilo probiti. Pa je poslije došao jedan Dobud…

Privlači li vas trenerski posao odnosno je li Petar Muslim ikada razmišljao o sebi kao treneru?
– Jesam i završio sam trenersku školu, imam ‘papir’, tko zna, ali… Jednostavno, ja više ne mogu, bježim od dva treninga dnevno. Ne ide više. Ne fizički, to sam mogao još koju godinu, ali mentalno više nisam bio spreman. Zbog toga sam i završio igračku karijeru. Dobro se osjećam, ali jednostavno i iskreno, postalo mi je već teško svaki dan dolaziti dvaput na bazen… A dolaziti samo jednom, ne bi bilo ni korektno, a ne bi onda ni mogao pružiti onu razinu vaterpola koja se danas igra. Osim toga, cijeli sam život praktički živio izvan kuće, doma, a trenerski je posao da si uvijek sa spremnim koferima. Ne možeš vječno biti u Primorju, Mladosti ili samo jednom klubu. Moraš negdje otići, a ja se ne bi više selio. Volio bi se skučiti.

Posebnost grada Rijeke

Dojma smo da ste se u Rijeci baš i ‘skučili’. Nedavno ste na press konferenciji na riječkom Korzu rekli da ste 5 najljepših godina proveli u Rijeci. Znamo da je slično govorio i Cosmin Radu, pa i kad je igrao u Mladosti, svaki bi trenutak iskoristio za odlazak u Rijeku. Što je to tako čarobno privlačno što nudi „grad koji teče”?
– Ja sam iz Splita i meni je Split u srcu, obožavam ga, to mi je dom, ali isto tako kažem i da sam u Rijeci doma. Rijeka ima ono nešto i fascinantno je da koji god igrač je igrao u Rijeci, on se voli vratiti u Rijeku. Prije mjesec dana me zove Antonio Petrović, da je uzeo godišnji i sa ženom došao u Rijeku na 3-4 dana da se prisjeti, obiđe neka mjesta. Prije dva ljeta, dođem na bazen, kad eto ondje Daniela Varge. Pitam ga od kud on tu, a veli mi da mu je tu tako lijepo bilo. Cosmin Radu da ne govorim. On je u Rijeci bio više nego u Zagrebu dok je igrao za Mladost. Rijeka ima otvorenost, toplinu da te primi tko god da dođe, koje god države, nacije i vjere. Ljudi te ovdje vole, obožavaju, prihvaćaju, ljude uopće ne zanima od kuda si. To im nije bitno, svak’ je dobrodošao. S druge strane, lokacija je ‘izmišljena’. Zimi odeš u Istru, na dane tartufa, dane vina, dane ulja, dane sira, dane šparoga… Odemo na skijanje u Austriju u petak, na dva dana i vratite se doma. To je iz Splita nemoguće izvesti.
Zato, ako mogu birati, dajte mi jedno 10 mjeseci Rijeke i 2 mjeseca Splita.

Onda je suvišno dalje pitati gdje se Musa skrasio. To je očito tu, na Kvarneru?
– Da, definitivno. Kćerka Petra tu ide u školu. U Kostreni imamo lijepi stan, mali bazenčić, roštilj ispred kuće. Onako, po mom guštu, za obitelj.

Posao sportskog direktora u Primorju ste u biti počeli obavljati i prije godinu dana jer dolazak Darka Brguljana je na kako se kaže, „na vaš brk”.
– Darko je imao ponude iz Mađarske i Italije, a mi se inače znamo jako dobro. Igramo skupa 4 godine, a upoznali se na Malti još na Ljetnoj ligi. I tamo smo igrali zajedno, dva naslova osvojili, pa u Hannoveru 3 godine zaredom prvaci. Vrhunski smo prijatelji. Malo nam je dosadilo već u Njemačku i onda što ćemo – kako ćemo, neki moj prijedlog je bio „Ajmo u Rijeku”. Bilo je potencijala u Primorju, k.lub se borio za povratak u prvu regionalnu ligu, svaki put su bili blizu, ali je uvijek nešto falilo. Tako da nam je to bio izazov. Doslovno sam zvao Barača i Hinića i ponudio im da dolazimo „u paketu”. Oni su se oduševili i u dva dana smo sve riješili. Onda smo još povukli ljevaka Te Riele sa sobom. Onda su mladi riječki dečki koji su imali ponude, recimo Brubnjaka je zvao Jug i kada su oni čuli da dolazimo, onda su i oni ostali. Sve se baš dobro poklopilo.

Posebna utakmica

Sigurno da vam je najbolja momčad u kojoj ste igrali, Hrvatska u Londonu 2012., ali bi li mogli izdvojiti možda neku utakmicu u cijeloj karijeri na koju ste najponosniji?
– Baš sam neki dan, onako sam sa sobom malo prebirao po mislima… Ta ekipa iz Londona, te Igre, to je stvarno nešto što se rijetko kada nađe takva skupina igrača. Doslovno smo se ‘prošetali’ tim olimpijskim igrama, ali… Postoji mi jako u sjećanju baš ono prvo prvenstvo u Mladosti, naslov prvaka Hrvatske, moj prvi trofej. Naslov osvojen u Zagrebu. E, ta utakmica! Igrao sam stvarno dobro, a bio sam jako mlad, dao neke golove, izborio peterac ili peterce, nebitno sada detalji. Ali, to moje veselje nakon utakmice, tako sam bio sretan. Rekao sam samom sebi „Ti si sad prvak, postao si igrač”. Ta mi je utakmica baš ostala u sjećanju. Poslije sam osvajao  puno trofeja još s Primorjem i sve je to super, ali nije mi to bila tolika sreća kao ono u Zagrebu. Moje prvo prvenstvo! Pa, i u reprezentaciji, kad smo bili prvaci Europe u Zagrebu 2010. Fascinantno. Iskreno, nismo očekivali da ćemo otići do kraja. Još kad smo izgubili od Crne Gore u 1. kolu, ali na kraju kad te ona publika ponese, imali smo osjećaj da ne možemo izgubiti.

Najteži suparnik?
– Srbija! Ne znam što je to s njima bilo, nikako nam nisu odgovarali. Razgovarao sam toliko puta s Darkom Brguljanom kako je tada Crna Gora igrala s njima lakše nego mi, a koliko smo mi pak puta te iste Crnogorce dobivali s lakoćom.

Jeste li odgonetnuli zašto je tomu tako bilo?
– He, he, nismo. Darko mi veli kako oni nisu nikada imali strah kada bi igrali protiv Srba. Mi možda i jesmo, ne znam. Samo znam da sam puno puta od njih izgubio. Sigurno su mi bili najteži suparnik, ali još od najmlađih, juniorskih dana.

Vaterpolo je danas brži, teži i ljepši

Srećom, te su godine prošle, sada je puno drukčije, za nas bolje vrijeme. Nego, u minulih više od dva desetljeća igranja na prvoligaškoj razini u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, pa i na Malti, koliko se vaterpolo izmijenio?
– Baš neki dan, prije treće utakmice s Mladosti, na treningu vježbamo igrač više-manje, i ja dignem u obrani obje ruke ispred našeg malog Fabija Crippe. On gleda u čudu, a ja mu kažem „pa znadeš li ti, kad sam ja počeo igrati, igralo se s dvije ruke na igraču manje”. On mene gleda, on uopće i ne zna za to. To je dečko mlad, ima 20 godina. Dakle, vaterpolo se kompletno promijenio. Pročitao sam neki dan intervju Duška Pijetlovića koji kaže  – „Nekad sam igrao cijelu utakmicu, a sad ne mogu više od 2-3 na centru”. Toliko se to sve ubrzalo. Moraš biti maksimalno spreman i plivački i fizički i taktički. Mislim da je vaterpolo kao sport općenito napredovao. Teže je sve, ali je brže, efikasnije i ljepše za gledati sad nego prije. Kad sam prvi put čuo za onu mogućnost izmjena igrača na sredini bazena, mislio sam da je neizvedivo, ali na kraju ispada da je to super. Odlična stvar. Vaterpolo se izmijenio, ali na bolje. U Zagrebu na EP 2010. u finalu smo dobili Italiju 7:3. To je više neizvedivo, sad su sve utakmice na postignutih 12-15 golova.

O finalnoj seriji i ST vaterpolu

Pratite li našu domaću finalnu seriju za naslov prvaka države i komu dajete prednost?
– Jasno da pratim, nisam samo gledao prijenos treće utakmice jer smo imali klupsku večeru u tom terminu. Drago mi je prvo da se Jadran uključio u priču za naslov prvaka. Imaju super ekipu i dobro rade. A komu naslov… Ne znam što bi rekao. Jasno, kako sam iz Splita ja bi volio da to bude Jadran, ali teško je prognozirati. Prošle su sezone glatko izgubili finale, a ove mislim da su sazreli kao klub i momčad. Mislim da Jure Marelja radi dobar posao.

Ono što je dosta čudno da eto vaš Split, grad koji je kolijevka HR vaterpola, grad s čak tri kluba silne tradicije i povijesti, daleko najteže osvaja naslov. Jadran i Mornar nikad dosad, POŠK jednom, ali davne 1999. Što to ‘koči’ Split? Neki znaju reći da je ponešto u mentalitetu koji je ‘lako zapaljiv’, pa se brzo zna i ‘izgorjeti’.
– Moguće, ali gledano kroz zadnjih 15-20 godina što i koliko ja igram ozbiljan vaterpolo. U Splitu jednostavno nema novca. Grad nešto pomaže koliko može, teško je pronaći sponzore i onda strašno puno mladih igrača odlazi. Evo, mogu od sebe početi, pa Buljubašić, Antonijević, Žanetić, Pavić…

Možemo se i mi nadovezati s niskom – Oreb, Sarić, Đogaš, Pavlović…
– Da, ali to je kad nemate izbora. Ili ćeš otići ili ćeš se ugasiti. Ja sam 4 sezone odigrao za POŠK, jednom sam bio 5. ili 6. s Nevenom Kovačevićem, a sve ostalo zadnji. Jednu godinu nismo čak ni boda osvojili. Nemaš jednostavno perspektivu. Zato je Jadran uspio sada, ovo napravio, jer su se vratili i Drnasin i Bezmalinović i cijela ekipa koja pomaže, ozbiljni poduzetni ljudi koji su uložili novac. Bez toga je nemoguće. Što se tiče mentaliteta koji ste spomenuli… Je, on je specifičan, ali taj mentalitet je recimo napravio onaj spektakl na Europskom prvenstvu u Splitu. Navijači su nosili, doslovno nosili naše, stvarno bili osmi igrač. Štimung u Spaladiumu nevjerojatan. Nekad taj mentalitet ode u jednu krajnost, a nekad u drugu. Treba pronaći ravnotežu.

Primorje EB sutra

Za kraj, pitanje za Muslima sportskog direktora Primorja EB, kakvu momčad s Kantride možemo očekivati u sljedećoj sezoni?
– Meni je super naša komunikacija u klubu; Barač – Hinić – Glavan i ja. Naša je vizija dati beskrajnu podršku mladima. Ne može se dogoditi da dovedemo nekog lijevo, pa da maknemo Niku Čubranića ili Karla Babića ili Tina Brubnjaka na klupu. Ne, oni su nam glavne vodilje. Treba nam dobar centar i jedan branič. To nam je prioritet. Već smo se ‘bacili’ na pozivanje, ali svi su još malo podozrivi, sumnjičavi. Ili spominju svi „da barem igrate kvalifikacije za Ligu prvaka”. Evo, sad smo s 3. mjestom u Hrvatskoj i to izborili, tako da sad možda pridobijemo neke zanimljive centre ili bekove. Uz Darka Brguljana i sve naše mlade, to bi bilo to za iduću sezonu. Ništa bombastično, a ako ne uspijemo ući u Ligu prvaka, onda što dalje dogurati u Eurokupu – za „U 2 metra” će Petar Muslim.

Osobna iskaznica Petra Muslima

• – rođen: 26. ožujka 1988. u Splitu

Medalje s Hrvatskom

• – zlato na OI u Londonu 2012.
• – zlato na EP u Zagrebu 2010.
• – zlato u Svjetskoj ligi u Almatiju 2012.
• – zlato na MI u Mersinu 2013.
• – srebro na SP u Kazanju 2015.
• – srebro na FINA kupu u Oradei 2010.
• – bronca na SP u Šangaju 2011.
• – bronca na SP u Barceloni 2013.
• – bronca u Svjetskoj ligi u Nišu 2010.
• – bronca u Svjetskoj ligi u Firenci 2011.
• – bronca na FINA kupu u Almatiju 2014.

—

Trofeji s klubovima

MLADOST

• Prvak Hrvatske: 2008.
• Hrvatski kup: 2010. i 2011.

PRIMORJE EB

• Prvak Hrvatske: 2014. i 2015.
• Hrvatski kup: 2012., 2013., 2014. i 2015.
• Jadranska liga: 2013., 2014. i 2015.

WASPO 98 HANNOVER

• Prvak Njemačke: 2020., 2021. i 2022.
• Njemački kup: 2021. i 2022.
• Njemački Superkup: 2021. i 2022.

NEPTUNES

• – prvak Malte: 2018. i 2019.

Klubovi za koje je igrao:

• 2003. – 2011. POŠK Split
• 2007. – 2011. Mladost Zagreb
• 2011. – 2016. Primorje EB Rijeka
• 2016. – 2019. Brescia
• 2019. – 2022. Waspo 98 Hannover
• 2022. – 2023. Primorje EB Rijeka