Hrvatski Vaterpolski Savez

Posljednji dani 2021. u hrvatskom su vaterpolu bili protkani borbom za prvi pokal u jednoj natjecateljskoj sezoni, za Hrvatski kup. Tog, 19. prosinca u Zagrebu, s okončanjem finalne utakmice između Jadrana i Jug Adriatic osiguranja, ispisan je ujedno i djelić povijesti.  Ne samo kluba koji je slavio, nego i cijelog natjecanja Kupa, pa i hrvatskog vaterpola od osamostaljenja.

Pobjedom nad jugašima 14:11, Jadran je osvojio prvi hrvatski trofej od stjecanja državne nezavisnosti. To je ujedno i prvi klupski trofej splitskog vaterpola nakon 23 godine ili od POŠK-ovog naslova prvaka Hrvatske 1998. Nadalje, te je iste večeri Mile Smodlaka na klupi Jadrana osvojio svoj prvi trenerski seniorski trofej. Doduše, isto je pošlo za rukom i sat vremena ranije Aljoši Kuncu (treneru vaterpolistica Jadrana), te dan kasnije Sandru Suknu (treneru Pro Recca koji je osvojio Talijanski kup).

Mi se ipak za našu rubriku “U 2 metra” fokusiramo na Milu Smodlaku, splitskog stratega koji će na samu Novu godinu proslaviti 46. rođendan, a koji će u siječnju navršiti i dvije godine od kako je imenovan trenerom kluba sa Zvončaca. Bio je siječanj 2020. i EP u Budimpešti, kada je usred tog turnira prihvatio poziv klupskih čelnika u preuzeo momčad Jadrana.

Trofej u idealnom trenutku

Mogu reći da su mi te dvije godine proletjele, prošle jako brzo. Bilo je tu svega i svačega. I korone i zaustavljanja sporta, svakojakih problema, da bi nekako sve na kraju došlo na tračnice. Onako kako je bilo zamišljeno

– u prisjećanju će na to dvogodišnje razdoblje, Mile Smodlaka.

Polako se to počelo slagati, u ljeto je dosta toga finalizirano, iako jasno da nismo baš mogli sve od zamišljenog, a Kup… Taj je trofej došao za nas u najboljem mogućem trenutku jer smo taman bili onako, granično, da već počnemo sumnjati u sebe, ispravnost nekih odluka, poteza, sumnjati u svoju snagu i kvalitetu. Čitam baš sada izjave izbornika Ivice Tucka o reprezentaciji kako je momčad dosta promijenjena i kako se razlikuje igra na treningu i službenoj utakmici. Tu smo mi imali u klubu dosta problema, imamo još uvijek i imat ćemo. Velika je razlika od neke “nevažne” utakmice do ključne, za trofej, derbija… To se zove odrastanje, to je normalno.

Rad s djecom je ‘čisti’ sport

Čini nam se da ste se i vi “našli” u toj ulozi prvog trenera seniorske momčadi. Naime, bili ste to i ranije u jednom mandatu u Jadranu, pa ste otišli raditi s mlađim uzrastima i nerijetko ste spominjali kako vam je ipak od svega “najveći gušt raditi s mladima”. Izjava koja je dosta nalik na Vjeku Kobešćaka, ali i on je sad već desetljeće skoro čvrsto u sedlu seniorskog trenera. Promatrajući vas, čini nam se isto. Točno?

Je, ali ja i dalje nisam promijenio mišljenje! Mene ovo puno troši. Ovo je dosta teži posao, zahtjevniji, odgovorniji. Ovdje ima puno više “mudrovanja” i kalkuliranja, od onog čistog sporta što imate samo s djecom. Odgajanje njih. Rad s djecom je isključivo sport i nema ništa drugo, a ovdje… ipak su tu puno ozbiljnije stvari. Dan-danas ja stojim iza toga da najviše volim raditi s djecom. Nemam ikakav problem sutra se vratiti i to opet raditi, dapače. Možda bi ja bio zadovoljniji, ali stvari u životu ne možeš gledati samo sebe. Naučio sam tako da ne mogu baš samo stalno sebe stavljati u prvi plan. Tu sam dok trebam biti tu, a spreman i doslovno sutra ako treba ići raditi s djecom. To mi čak i fali, ali mi je drago da su ta dječica s kojima sam ja radio, sada došla, meni se malo već “vrte” oko seniorske momčadi. Ja ih i dalje pratim i gledam kako izrastaju u igrače i ljude, tako da mi je to neka olakotna okolnost.

Vezano uz mlađe uzraste u vašem klubu, kako tu stoji Jadran? Naime, recimo ovaj seniorski kup je osvojen s podosta igrača, 6-7 koji su izvorno ponikli u Mornaru primjerice…

To je posljedica jedne “rupe” koju je Jadran imao u prošlosti. Morali bi se vratiti minimalno 5 godina unazad ili do vremena kada je sadašnja uprava preuzela klub. Do tog trenutka Jadran je bio u jako lošem stanju. Da ne kažem pred raspadom. U takvim uvjetima naravno da ništa nije funkcioniralo kako treba. U zadnjih 5-6 godina su se stvari posložile i sad dolazi vrijeme kada taj minuli rad dolazi na naplatu. Jadran je od one prijašnje loše situacije, došao danas do toga da je u svim kategorijama u završnicama, a da ne govorim koliko su mlađe kategorije Jadrana osvojile trofeja u zadnje 2-3 godine. Imamo i situacije da su u nekim godištima, više od pola reprezentacije, upravo igrači Jadrana. Djece ima, radi se dobro, ali uvijek može bolje. Međutim, sad se nama stvara jedan drugi problem. U raskoraku smo između ambicije seniorske i razvoja mladih igrača. Tu moramo biti jako oprezni i pametni kako bi osigurali tim mladim momcima koji dolaze, nekakvu minutažu, značaj. Teško je “goniti” rezultat i odgajati mlade. Moguće je, ali nije lako.

Oprez i mudrost

Kakav je vaš pogled općenito na mlađe uzraste u cijeloj državi? Imate ipak dobra uvid jer ste radili i u stožeru Barakuda do ne tako davno. Kakva nam je budućnost, imamo li razloga biti optimistični, oprezni…?

Moramo biti oprezni i zabrinuti. Zato jer je definitivno sada period određenog pada. Ne možemo reći da nije. Međutim, mislim i da ne trebamo biti nešto pretjerano zabrinuti, ali više oprezni i mudri. Prvo po meni, moramo vidjeti prioritete. Odrediti ih. Što mi želimo od te djece? Imati puno utakmica, više treninga, bolje uvjete, trenere… Nama svega toga nedostaje. Bilo bi zanimljivo vidjeti i koliko je nama broj trenera napustio vaterpolo u zadnjih 6,7 ili 8 godina? Koji su otišli raditi nešto drugo jer su vidjeli da od ovoga mogu normalno živjeti. To su duboki problemi. Kako u klubu, tako u reprezentacijama. Mislim da bi bilo dobro rješenje, ne želim nikome soliti pamet, ali ističem svoje mišljenje koje sam već ja i iznosio prije s ljudima koji vode Savez, dakle mislim da bi bilo dobro rješenje imati profesionalca i za rad s mlađim reprezentativnim uzrastima. Dok to nećemo imati, u problemima smo jer lutamo. S profesionalcem imaš neki plan, red, sve je ozbiljnije, dugoročni ciljevi. Ako ja danas treniram U-18, sutra Pero, a prekosutra Mate, teško je to onda uskladiti. To bi trebala biti neka ‘tekuća vrpca’, 3-4 čovjeka koji usko surađuju i koji jedan drugog nadopunjuje. Ovaj nam model, čini mi se, nije dobar. Naravno, svjestan sam ja kako to nije lako izvesti. Lako je meni govoriti, treba to platiti, organizirati, ali ako me pitate što činiti da bude bolje, onda je to rješenje.

Barakude mi fale

Je li vam bilo teško ljetos, nakon Tokija napustiti stožer Barakuda gdje ste ipak proveli jako dugo vrijeme?

U reprezentaciji je bilo i ‘lipih i grubih’ trenutaka, kako se kaže. Dobivalo se, osvajalo, ali i gubilo. Bilo mi je prelijepo ondje raditi, u reprezentaciji, biti dio toga, ali ja sam tu dosta dugo i privatno i poslovno bio u velikom škripcu. Godinama i bez godišnjeg odmora. Bilo je naporno sve to stizati. Obitelj pati, žena vrišti, djeca, ha, ha. Dakle, što se toga tiče, laknulo mi je kada sam posvećen samo klubu, ali da mi ne fali i da mi neće faliti… falit će mi, kako neće, Sigurno. To je ipak vrhunska razina vaterpola. U kontaktu sam i dalje s izbornikom Tuckom, s pomoćnicima. Tucku sam i rekao, njima svima, kada dođete u Split… mi smo tu. Cijeli moj stožer iz Jadrana vam je na raspolaganju, logistički, što god treba. Bit će nam drago ako im možemo pomoći na bilo koji način, pogotovo što je i sljedeće Europsko prvenstvo u Splitu.

Kada smo kod Splita i reprezentacije, sprema se i utakmica Jadran – Hrvatska uskoro?

Tako je, 16. siječnja, ali u Zagrebu jer će se ondje reprezentacija okupiti za Svjetsku ligu. Utakmica je povodom i međunarodnog priznanja Hrvatske, 30. obljetnice, ali i jednako toliko obljetnice Jadranovog osvajanja naslova prvaka Europe. Onog finala u Trstu 1992. Eto, u poplavi svih utakmica s natjecateljskog naboja, konačno i jedna revijalna, bez stresa.

Sezona bez treninga

Kad ste se dotaknuli pretrpanog rasporeda, on je uistinu ‘ubitačan’, zapravo je takav da trener danas nema vremena odmoriti momčad, nego ju ne stigne niti utrenirati. Juri se s utakmice s utakmice…

A, imate mogućnost treninga, ali na način koji smo mi radili. Fokusirali smo se na jedno natjecanje, na Hrvatski kup, a ostalo zanemarili. Iako, to nije to. Nije i to dobro i pohvalno. Ja vas pitam što bi bilo da mi kojim slučajem nismo osvojili taj Kup?

Mislim da znamo odgovor. Na ‘tapeti’ bi bio trener!

A naravno, ali jednostavno je bilo nemoguće išta drugo napraviti. Pogotovo nama koji smo se tek skupili u ljeto 2021.

Je li moguće sada, u preostalim kolima Lige prvaka probati napraviti nešto više odnosno dospjeti do Final 8 u Beogradu? Nije lako, skupina je vrlo teška, ali nije ni bodovni zaostatak neuhvatljiv…

Razmišljamo mi i o tomu, razmišljali smo i ranije, ali razmišljati i maštati o nečemu je ogromna razlika. Mi još nismo u fazi, nećemo još neko vrijeme ni biti, da funkcioniramo kao reprezentacija. A to je da dođeš na veliko natjecanje, imaš u 15 dana 7-8 utakmica. Mi se ne možemo pripremati tri mjeseca za tih 8 utakmica jer ne znaš ni s kim ćeš igrati. Moramo doći u fazu da smo doslovno u stanju napraviti jedan trening, pogledati 2 videa i biti se spremni prilagoditi suparniku. To mi sada još ne možemo. Kad će biti, to ne znam, ali radimo na tomu. To mi je kao treneru cilj, ali za to treba vremena. Sada je to neizvedivo jer igramo četvrtak-petak-subota-nedjelja, pa onda utorak, pa opet petak, zatim utorak i opet četvrtak-petak-subota-nedjelja… Shvaćate o čemu pričam? Jednostavno nemamo vremena pripremati se za svakog suparnika, kao što smo sve žrtvovali da bi se pripremali za Jug u finalu Kupa. I da, onda je to izgledalo impresivno, ali za sve suparnike… nemoguće.

Nadam se dodatnom koraku naprijed

Veliki klubovi, a Jadran pokazuje da ide tim smjerom zadnjih godina, momčad za sljedeću sezonu počinje stvarati, dogovarati ne u ljeto, već u veljači, ožujku. Pa, stvarate li momčad već za mjesec-dva? Tako ste radili i ovu sada.

Da, tako se radi i tako smo stvorili sadašnju momčad, ali je bila i drukčija situacija. Ovo sve kasni godinu dana zbog korone jer smo imali za cilj, za 100-ti rođendan Jadrana osvojiti neki trofej. U pravilu se ti prelasci ostvare prije nekog velikog natjecanja, tako žele i igrači, kako bi onda mirni, rasterećeni otišli s reprezentacijom. E, ali ove godine imamo Svjetsko prvenstvo već u svibnju, pripreme će dakle u travnju. Ja se nadam da Jadran neće propustiti priliku za preuzimanje liderskog mjesta u hrvatskom vaterpolu, dakle da nećemo ostati samo na Kupu. Nadam se da nećemo učiniti korak nazad, već da ćemo napraviti i korak naprijed. Nismo još nešto u klubu razgovarali po ovoj temi, ali mislim da hoćemo uskoro. Nekim igračima istječu ugovori, nekima ne, ali nadam se da ćemo uskoro početi i o tomu razmišljati i slagati momčad za sljedeću sezonu – za kraj će Mile Smodlaka. Svojedobno briljantni centar svjetske klase i koji je doprinio mnogim trofejima dubrovačkog Juga, da bi prije koji tjedan matičnom Jadranu donio prvi hrvatski trofej u povijesti.