U 2 METRA – Mauro Ivan Čubranić
Najbolji vratar EP do 19 godina
Početkom godine, neposredno po okončanju Europskog prvenstva u Dubrovniku i Zagrebu, dobio je poziv na pripreme uoči Svjetskog prvenstva u Dohi. Bio je i na širem popisu Barakuda za Pariz i Olimpijske igre. Ne, nije nastupio na Svjetskom seniorskom prvenstvu, kao niti na Olimpijskim igrama, što je uostalom u konkurenciji znatno iskusnijih Marka Bijača, Tonija Popadića i Mate Anića bilo teško i za očekivati. No, sama činjenica da ga je izbornik Ivica Tucak pozvao na pripreme, da ga ima na širem popisu, dečka od 19 ljeta, govori o najmanje dvije stvari.
Prvo, sjajne obrane Maura Ivana Čubranića u riječkom Primorju EB posljednjih godinu-dvije nisu mogle proći nezapaženo, te mu je izbornik jasno stavio do znanja da računa na njega, da mu je ‘na radaru’.
Drugo, Mauro je dokazana kvaliteta koji istinski i zavrjeđuje status kandidata za kapicu A momčadi.
Bravure na golu
To što nije bio u Dohi i u Parizu, ne znači da Čubranić nije nastavio s bravurama na golu. Sa svojim je klubom osvojio treće mjesto u državnom prvenstvu, te se plasirao u finale Eurokupa gdje je Primorje EB zapravo bilo otkriće cijele sezone. Ipak, ono najbolje, vrh, stiglo je početkom rujna. Europsko prvenstvo za igrače do 19 godina u bugarskom gradu Burgasu. Tom naraštaju naše vaterpolske mladeži je Mauro prvi čuvar mreže i štoviše kapetan, vođa momčadi. Dokazano prošlog tjedna. Odveo je mladu hrvatsku reprezentaciju do vrha, do naslova prvaka Europe i još jednog zlata za hrvatski vaterpolo. On sam, Mauro Ivan Čubranić je izabran za najboljeg vratara Europskog prvenstva. Zasluženo. Sve drugo bi bilo sumnjivo.
Mauro je inače izdanak dugačke vaterpolske vratarske obitelji. U našem sportu vratar mu je bio djed, otac, zatim stariji brat Fran (inače najbolji vratar na SP do 20 godina u Beogradu 2017.).
Pratili smo turnir u Burgasu, gledali utakmice, ali kako je taj plov do zlata izgledao iz vratarske perspektive.
– Prva utakmica je bila protiv Mađara, a to smo izgubili 9 desetinki sekunde prije kraja. Bili smo nakon te utakmice onako, malo shrvani, ali opet znali smo da možemo. Od tada je krenulo sve na bolje. Španjolsku i Crnu Goru u skupini smo dobili stvarno u jednom toboganu emocija. Lažna osmina finala protiv Turaka nije bilo zahtjevna, ali se naše zajedništvo, podizanje kvalitete, ali i uzbuđenje još više povećalo u četvrtfinalu s Grcima i polufinalu, opet protiv Španjolske. Bio je to, po meni, jedan jako zahtjevan turnir. Mentalno i fizički. Posebno četvrtfinale, a to je onaj stupanj natjecanja koji već dugo nismo prošli.
Guštao sam kako dečki igraju u napadu
Je li bilo sputavajuća ona spoznaja koja se i u medijima spominjala, a i sami ste je bili svjesni, da Hrvatska punih 7 godina nije osvojila medalju u mlađim uzrastima?
– Bilo je malo opterećenje, ali možda je to više bila motivacija. Mi smo znali za sebe da imamo šansu, da imamo kvalitetu. Vjerovali smo u to, u sebe. Od četvrtfinala je taj teret neprolaska četvrtfinala je postao baš motivacija.
Ponovo se i na ovom turniru pokazalo i dokazalo nepisano pravilo u sportu – napad daje golove, ali obrana donosi pobjede. Hrvatska obrana je u Burgasu bila zaista besprijekorna. Dokazala je to i zadnja utakmica odnosno finale protiv Crne Gore gdje su vam suparnici prvi gol na utakmici postigli tek sekundu prije kraja druge četvrtine.
– Da, ali i bilo je toliko malo golova (7:7 prije izvođenja peteraca) baš zbog tih obrana. Crna Gora ju isto igra jako dobro. Mi smo baš protiv njih u skupini imali igrača manje 11-0. To se rijetko događa. Obrana jest temelj, iako onako igrački, moram reći da je meni u nekim utakmicama bio gušt gledati što ovi naši dečki rade u napadu. Mislim da smo svi skupa otkrili u sebi potencijal koji imamo. Baš smo napredovali. Samo, to vrijedi i za napad. U prve dvije-tri utakmice Pavlić je ‘razarao’ suparnike, dao bi po 6-7 golova. Kada su kasnije druge momčadi malo više ‘pokrile’ Pavlića, tada su se drugi uspjeli otvoriti, pokazati. To je opet iskoristio i Pavlić, tako da je na koncu opet bilo 8 različitih strijelaca u polufinalu protiv Španjolske – napominje naš sugovornik.
Nasljednici Barakuda
Je li skupina A u kojoj je bila naša momčad zajedno s Mađarima, Španjolcima i Crnogorcima bila i najjača? Pitamo zato jer su sve te četiri momčadi dospjele do polufinala.
– Mislim da je, iako bi možda na početku turnira rekli da je i Srbija tu negdje, odnosno slovili su za jednog od favorita. Tako su i igrali u skupini. Iako, turnir je bio stvarno jak. U dvije najjače skupine, osam momčadi je moglo svatko svakog dobiti. Utakmice su bile na gol razlike, svaka zanimljiva, jako puno peteraca…
Jeste li vi nasljednici Barakuda? Vaš trener Zoran Bajić je naznačio nekolicinu vas, 4-5 igrača između kojih ste i vi, koji su već sada na pragu seniorske reprezentacije.
– Toplo se nadam. Naravno, neće to svi uspjeti, neće svi dobiti priliku, neće se svi uspjeti nametnuti, ali da smo pokazali kako imamo kvalitetu odnosno potencijal, to mislim da nije sporno. Svima nama ja to i želim.
Domaćinstvo SP u Rijeci
Hrvatska bi sljedeće godine i to baš vaša Rijeka trebala biti domaćinom Svjetskog prvenstva do 20 godina, a to će tada biti zapravo baš ova reprezentacija. Igrati doma, na Kantridi – povlastica ili opterećenje?
– Ne znam je li još službeno, mislim da nije potvrđeno gdje će biti, ali Rijeka je favorit, to stoji. To nam može biti samo dodatna motivacija jer na pritisak smo očito naviknuli.
Mauru je tek 19 godina i to mnoge zna zbuniti. Naime, ovaj dečko je godinama već između vratnica svog matičnog kluba, pa se nekako čini da bi morao biti stariji.
– Ja sam u prvu momčad ubačen, počeo trenirati i malo braniti još u sezoni 2019./20. No, prva sezona mi je bila s 15 godina, sezona 2020./21. kada je brat Fran bio prvi, ja drugi vratar.
Želio ga i Pro Recco
Koliko je Mauro Ivan Čubranić kvalitetan dokazuje i još jedan podatak. Prije godinu dana, možda i malo više, na njege je oko ozbiljno ‘bacio’ Sandro Sukno, trener Pro Recca.
– To kada sam doznao, činilo mi se da sanjam. Meni je bila čast velika i samo dobiti poziv od jednog takvog igrača, sada trenera kakav je Sandro Sukno. Trenera kluba o kojem tako reći sanjam od kako sam bio mali. To je bula jako velika stvar za mene.
Kalifornijski san
Krajem svibnja ove godine vam je klupska sezona, a bila je dugačka, završena. Protiv Mladosti ste za 3. mjesto u državi branili 28. svibnja. Samo koji dan kasnije su počele pripreme seniorske reprezentacije, ali onda i ove reprezentacije do 19 godina. Europsko prvenstvo u Burgasu je završilo prošle nedjelje… Ima li umora?
– Je, umor je prisutan. Njega je bilo i prije početka Europskog prvenstva, ali tada sam rekao i dečkima da ćemo taj umor staviti sa strane. Mislim, ako se želi nešto napraviti, osvojiti, onda nema izvlačenja i pričanja o umoru. Sad ćemo vidjeti koliko ćemo dobiti odmora u klubovima. Nisam baš optimističan, ha, ha. Sezona nama u Rijeci počinje već 23. rujna, čini mi se. Jugaši imaju već u četvrtak kvalifikacijski turnir za Ligu prvaka. Ubojit tempo, stvarno.
Gdje se vidite za 4 godine jer na početku smo novog olimpijskog ciklusa?
– Nadam se na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. To bi bio moj san, moj cilj. Radit ću na tomu da se to i ostvari. Na meni je samo dati sve od sebe.
