U 2 METRA – Ivan Krapić
Godine u reprezentaciji su mi najljepše u životu
Poznata je i raširena uzrečica u kolektivnom sportu koju izgovaraju svi sportaši – „Momčad je uvijek ispred pojedinca”. To je činjenično apsolutno točno i preduvjet je sportskog uspjeha neke skupine pojedinaca bez čijeg ostvarenja nema pothvata cjeline. Nema sportaša koji takvo što nije izrekao za karijere, ali ipak je bitno manje onih koji su to geslo i živjeli, ostvarili u djelu, vlastitim potezima ju oživotvorili.
Jedan od takvih je Ivan Krapić. Kapetan Barakuda od 2021. Samozatajan, maksimalno podređen kolektivu i uspjehu momčadi. Do te mjere da je bespogovorno prihvatio ne igrati na Europskom prvenstvu početkom ove godine u Dubrovniku i Zagrebu ili igrati tek jednu utakmicu na Svjetskom prvenstvu u Dohi (protiv Južne Afrike). Iako je bio u statusu kapetana, te jednog od najstarijih igrača momčadi. Nikad, ali doslovno niti jedne sekunde nije iskazao ozlojeđenost, uvrijeđenost, niti je slao verbalne ‘otrovne strelice’. Dapače, bilo je i ostao do zadnje sekunde najveći podupiratelj cijele momčadi i na usluzi njezinom treneru, odnosno izborniku.
Izbornik je ispravno odlučio
Neuvrštavanje na popis 13 igrača za skorašnje Olimpijske igre u Parizu, istog je trenutka značilo i da je Ivan Krapić u 35. godini ujedno okončao reprezentativnu karijeru.
Jasno da postoji žal što sam ispao iz kombinacija za Pariz. Postojao je žal i 2009. kad me izbornik Rudić prvi put pozvao na pripreme za Svjetsko prvenstvo u Rimu, pa sam ispao. Postoji žal. Sportaš kada dođe na pripreme jasno da ima ambicije otići na veliko natjecanje, to je normalno. Bez obzira koliko oko vas bilo igrača; starijih, mlađih, kvalitetnijih… Ambicija te uvijek vuče. Tako da i sada sigurno postoji žal, ali kad daš sve od sebe na pripremama, kad vidiš da si nemaš što predbaciti, onda je žal ipak malo manja. To je nešto što sam naučio kroz karijeru. Tako i sada, iznimno mi je žao što neću ići na Olimpijske igre, ali dao sam sve od sebe, trudio se naći na tom popisu. To ovog puta nije bilo dovoljno, ali ne predbacujem išta ikome. Niti Ivici (izbornik Tucak), ni stožeru, nikome. Izbornik je odlučio tako i čak smatram da je i ispravno odlučio jer na mojoj poziciji su Vrlić i Lončar koji su ipak kao tandem najbolji centarski par na svijetu zadnjih ne znam više ni koliko godina. Od kako su zajedno. Zato, nisam ljut, nisam razočaran, ne mogu sebi, ni izborniku ništa zamjeriti. To je tako, to sport i na koncu mogu ići samo 13.
Spomenuli ste pripreme za SP u Rimu 2009. Je li ta godina bila i prva vaša u reprezentaciji?
Da, to je bilo kada me Ratko pozvao. Iako, godinu dana ranije, imali smo A reprezentaciju koja se spremala za EP u Malagi i OI u Pekingu, ali je oformljena i B reprezentacija. Mi smo tada igrali Svjetsku ligu. Tad sam počeo i eto, skupilo se godina.
Ne samo godina već i medalja. Zlato na dva svjetska prvenstva, u Budimpešti 2017. i Dohi ove godine, pa europsko zlato u Splitu 2022., zatim i zlato na Mediteranskim igrama u Mersinu 2013.; te jasno, osobito veliko, uz bok svjetskim zlatima, olimpijsko finale u Riju 2016.
Bilo je i još jedno. Zlato sa Svjetske lige u Astani 2012., neposredno uoči Igara u Londonu. Kad gledam unazad, sigurno da imam na što biti poseban. Ne samo na rezultate, nego na sve suigrače s kojima sam dijelio svlačionicu sve ove godine. Sve te rezultate ne bi napravili da nije bila takva atmosfera i takvo zajedništvo. U svim tim momčadima. Sjećam se 2009. kada sam došao, imao sam 20 godina, tamo su bili Hinić, Barač, Damir Burić, Bošković, Pavić… Sve ta velika imena koja sam dotad gledao samo na TV. Baš sam pričao neki dan kako su me lijepo primili. Osjećao sam se kao da sam oduvijek s njima. Zato sam se trudio kroz sve te godine kada bi mlađi dolazili u reprezentaciju, da se osjećaju jednako tako. Uvjerenja sam da ako se igrač ne osjeća dobro u okolini, da ne može dati svoj maksimum. Interes je reprezentacije na kraju krajeva da svaki pojedinac pruži najbolje od sebe, kako bi onda momčad bila tim bolja.
Beskompromisna i karakterna momčad
Ivan Krapić je igrao najveću utakmicu koju bilo koji sportaš može ikada odigrati, finale olimpijskih igara. Bilo je to prije 8 godina u Riju, ali Ivan nam je prije nekoliko dana rekao kako su mu baš zadnje tri godine među Barakudama najljepše godine u reprezentaciji. Možda i zato što nije očekivao ni naknadni poziv u A vrstu 2021.
Kada sam otišao iz Jadrana u Noisy-le-Sec godine 2020., a u tim godinama u Splitu sam imao razdoblje isprekidano ozljedama, niti jednu sezonu nisam uspio završiti u cijelosti, tada sam se odlaskom u Francusku pomirio da je s reprezentacijom kraj. Godine 2018. sam ozlijedio rame, godinu kasnije sam imao i trombozu i što sve ne. Zato me Ivica Tucak 2021. ugodno iznenadio pozivom nakon Igara u Tokiju. Nisam dvojio ni najmanje sekunde. Kada se okupila ta nova reprezentacija, bilo je dosta sumnji. Otišlo je 7-8 vrhunskih igrača i to ne znaš koji je bolji – Joković, Xavi Garcia, Bušlje, Obradović, Lončar… Zato je ta nova momčad nakon Tokija dočekana s dosta sumnje, opravdano. Nije bilo lako u početku. Ni nama igračima, ni Ivici to voditi, ali jednostavno ja sam stvarno osjetio u sebi i među nama, da ta momčad vrijedi. Bio sam siguran da će ta momčad igrati sigurno dobro, samo da nam treba malo vremena. Na kraju se ispostavilo da je ta momčad proigrala u rekordno malo vremena, trebalo je nekoliko mjeseci samo. Dva mjeseca priprema i mi smo u Splitu 2022. izgledali vrhunski. Sve je to mene i sve dečke samo motiviralo još više kako bi dokazali svima da ova Hrvatska vrijedi. Na koncu se ispostavilo da je baš ova reprezentacija u jednom olimpijskom ciklusu, od Tokija do Pariza, napravila najbolje rezultate u povijesti! A ciklus je bio još za jednu godinu kraći. Ne zaboravimo da je ona momčad iz Rija 2016., pa onda godinu dana kasnije iz Budimpešte kada smo osvojili naslov svjetskih prvaka, bila strahovito jaka individualno. Tu smo imali jednog Sandra Sukna, u tom trenutku najboljeg igrača na svijetu. Pa najbolji par ljevaka, Garcia – Joković. Zatim Bušlje, Lončar. To je bila reprezentacija koja je bila vrh i pojedinačno i momčadski. Onda je došla sadašnja momčad, nakon Tokija, sastav koji na početku 2022. sigurno nije bio individualno na razini one prijašnje, ali je bila momčad koja se slagala, tako je i dan-danas, koja je ‘ratnička’, beskompromisna, koja nikog ne respektira, nikog se ne boji, ima karakter, ne odustaje. Igrati u takvoj momčadi je stvarno bio gušt. Nadam se samo da je i drugima bio gušt sa mnom, ha, ha – s osmijehom će Ivan Krapić ili Krapo.
Bitno mi je bilo da Hrvatska pobjeđuje
Moja nit vodilja kroz karijeru je bila da u kolektivnom sportu te određuje rezultat momčadi. Tko se više sjeća MVP u Londonu ili Riju. Nebitno. Pamte se samo koja je momčad bila na vrhu i tko je osvojio medalje. Zato sam više volio i u klubu također, biti u momčadi koja će se boriti za naslove, a imati manju ulogu, nego imati glavnu ulogu u sastavu koji se bori za 5. mjesto. Zato meni uopće nije bio problem prošle zime kada sam igrao manje ili uopće nisam igrao, na EP i SP. Bitno mi je bilo da Hrvatska osvaja medalje, da igramo za vrh. Nije to za mene floskula jer ono što zajedno ostvarimo je puno više od pojedinačne statistike.
Najtrofejniji igrač Primorja
Inače, kad smo se malo dotaknuli i kluba, Krapić je ako se ne varamo i najtrofejniji igrač u povijesti riječkog Primorja EB u kojem je ponikao. S ovim je klubom bio dvaput prvak Hrvatske (2014. i 2015.); triput Hrvatski kup (2012./13.; 2013./14. i 2014./15.) i u 3 navrata pobjednik regionalne lige (2013., 2014. i 2015.).
Dobro, tu treba isto biti objektivan pa reći da je od 2010. do 2016. gospodin Predrag Sloboda složio Primorje u klub koji je bio jedan od giganata. Sve prije i poslije je Primorje bila momčad mladih, nadarenih igrača koja bi možda napravila neki uspjeh i onda se nakon godinu dana ‘razbježala’, zbog financija. Ja sam imao 19-20 godina kada sam postao dijelom takve prve momčadi. Budući da je to bio klub koji je igrao finale Lige prvaka, ja sebe nisam ni vidio, tražio negdje drugdje. Imao sam i dosta sreće što sam se našao u tom trenutku u klubu. Ali, ja bi se opet i tu vratio na reprezentaciju. Godine u reprezentaciji su mi ipak bile sigurno najljepše doba u životu. Ni jedan klupski trofej se za mene ne može mjeriti s uspjesima reprezentacije. Zato mi je drago što sam imao tu čast i sreći dijeliti sve te zlatne medalje sa svojim suigračima jer mi je to bio doista neopisiv osjećaj.
Od jeseni pak, smjer Litva…
Da, s 35 godina sam se odlučio za nešto drugo. Moj klub u Francuskoj, ali mislim i drugi u toj državi, će nakon Pariza biti malo financijski slabiji. Onda mi se poklopila ta priča sa Žaibasom iz Litve gdje je trener Blagoje Ivović, brat Aleksandra. Ondje igra Marko Jelača s kojim sa igrao u Primorju. Privukli su me i projektom koji su predstavili, te se veselim što ću zadnje godine karijere provesti ondje – zaključio je Ivan Krapić, istinski legendarni kapetan Barakuda, veličanstveni sportaš i čovjek.
Ostavljamo ga u zasluženom ljetnom odmoru, sada doma, u Rijeci, te uživanju s obitelji
