U 2 METRA - Antonio Petković - Hrvatski vaterpolski savez

U 2 metra / 15. svibnja 2025.

U 2 METRA – Antonio Petković

Domaću klupsku sezonu 2024./25. pamtit ćemo primarno kroz momčadi koje su ponijele trofeje. Od Superkupa, preko nacionalnog kupa, državnog prvenstva. No, nije baš sve niti u trofejima, medaljama ma koliko one bile vrhovna nagrada u sportu za uloženi trud. Sezonu na izmaku pamtit ćemo i kao godinu u kojoj je igračku karijeru okončao jedan vrhunski, poprilično samozatajan vaterpolist, rasni strijelac koji je više godina bio prvi ‘topnik’ u ligama Hrvatske, Italije… Naposljetku i ono najbitnije, ove je sezonu kapicu o klin objesio jedan hrvatski reprezentativac i olimpijac.
U posljednjim sekundama šibenskog sraza za broncu u državnom prvenstvu, Solaris – Jug Adriatic osiguranje, dosuđen je kazneni udarac za domaćina. Na 5 metara je doplivao Antonio Petković. Kapetan, najbolji igrač i strijelac, vođa Sunčanih. Prilika da posljednju utakmicu u karijeri, završne sekunde te za njega zadnje igračke utakmice, okonča golom. Igrač kojem je davanje golova bila specijalnost, a kazneni udarci ‘šala-mala’, sada se našao oči u oči sa suparničkim vratarom. Situacija kakvih je u karijeri imao na tisuće, a opet…

Trema uoči zadnjeg peterca
– Iskreno, u cijeloj toj seriji odnosno doigravanju, bilo je treme – danas će iz svojeg Šibenika, Antonio Petković.
– U podsvijesti sam znao da mi je to zadnja utakmica. Je, bila mi je trema. Kao da igram prvu utakmicu za seniore. Igrom sudbine, sve se nekako poklopilo, zadnji gol, zadnji peterac, sve zadnje u toj utakmici je ‘palo’ na mene. Dobro je ispalo.

Dobro je ispala cijela Petkovićeva karijera. U biti, doslovno tri četvrtine života u vaterpolu.
– Da, točno 30 godina u vodi. Počeo sam s 9 godina na bazen, evo sad mi je 39. Puna tri desetljeća. Samo prva 2-3 mjeseca je bilo plivanje, ali odmah sam se prebacio u vaterpolo. Bilo je svega. Krvi, znoja odricanja, ali nije mi žao ni sekunde. Sve je bilo na koncu onako kako sam želio. Cijeli sam život radio ono što volim i ponovio bi sve i opet.

Iz Crnice u svijet
Petković je karijeru dakako započeo u Crnici iz koje je prvi klub izvan Šibenika, bio ujedno i prvi inozemni, Olympiacos.
– Bilo je moram priznati dosta klubova, ali Olympiacos mi je ponudio vrhunske uvjete, takve suigrače, Ligu prvaka i tamo sam proveo godinu dana, 2008./2009. Nakon te godine je krenula neka kriza u Olympiacosu, a u Mladost me zvao Emil Nikolić i odmah smo se dogovorili. Meni je primarno bilo igrati, a motiv mi je bilo nametnuti se za reprezentaciju. Mladost je uvijek prestiž, uvijek teži osvojiti sve i to se poklopilo s mojim ambicijama.

Antonio je osobit trag ostavio u Italiji. Ondje je 4 godine bio najbolji strijelac Serie A. U napuljskoj Aquachiarri je bio miljenik navijača, a klub je između ostalog pokraj bazena, u Napulju postavio veliki tzv. jumbo-plakat s njegovim likom.
– Ondje sam bio od 2011. do 2015. To je bio novi klub koji je bio ‘pod’ Pro Reccom. Nas strance je zapravo plaćao Pro Recco. Napravili smo odličnu momčad, sjajna rezultat, bili smo drugi u Talijanskom prvenstvu. Morate znati da je to doba izrazite nadmoći Pro Recca, tako da je drugo mjesto velik uspjeh. Aquachiarra je postala ozbiljan klub u Italiji te moje 4 godine. Kasnije su upali u krizu kako je Pro Recco prestao financirati, sada su u Serie B. Iz Aquachiarre sam 2015. prešao u Sport Management. To je bio definitivno najbolji mi klub u kojem sam bio. Top klasa! Od uvjeta, ugovora, suigrača, sve na vrhunskoj razini. Doslovno kao da smo nogometaši, tako je to bilo. Tamo samo bio o 2018. Sport Management je bilo najveće sportsko društvo vodenih sportova u Italiji. Imali su po cijeloj Italiji 60-70 bazena. Jedna Federica Pellegrini, najbolja plivačica je za njih nastupala. Ma, svi najbolji. Mi smo igrali utakmice isključivo u Milanu, to nam je bio dom, ali prije toga su stalno selili. Iz godine u godinu. Bili su i u Genovi, mislim Torino, zato jer su imali takvu silinu bazena i radili su na popularizaciji vaterpola. U Milanu smo imali još k tomu glavnom sponzora, Banco Popolare di Milano, od tuda im je ime bilo BPM Sport Management.

Digresija, gdje je danas Sport Management?
– Propali su nažalost jer ih je uništila pandemija koronavirusa. Svi bazeni su bili zatvoreni 2 godine, nema prihoda i to je bio kraj.

Nakon Sport Managementa Petkovića je put vodio u Mladost na jednu sezonu (osvojena Regionalna liga, 2019.), pa potom u Pariz odnosno Noisy-le-Sec.
– Tražio sam novi motiv, a Francuska liga se taman dizala, imali su velike apetite i nisam pogriješio. Želio sam malo živjeti u Parizu, naučiti jezik. Rezultatski smo bili uspješni, svake sezone smo ušli u finale kupa i prvenstva i igrali ravnopravno s Marseilleom koji je ulagao ipak više od nas. Igrati finale s takvim Marseilleom je za nas bilo ravno medalji, a konkurencije je bila jako dobra. Bilo je u to doba 5-6 ravnopravnih klubova u cijeloj Francuskoj. Zlatno doba njihovog vaterpola.

Haubica iz Vrpolja
Tko vam je nadjenuo nadimak „haubica iz Vrpolja”?
– Mislim netko od dvojice šibenskih novinara koji su nas pratili. Davor Trutin ili Joško Ćaleta. Netko od njih dvojice, ne znam točno tko od njih dvojice u novinama. To je bilo kad mi je bilo 16-17 godina kad sam počeo igrati za prvu momčad Solarisa.

Za slabije upućene, Vrpolje je mjestašce u šibenskom zaleđu odakle su Petkovići. Sam nadimak „haubica iz Vrpolja” doista je u Antonijevom slučaju bila pun pogodak. Igrač koji nije imponirao osobito rastom, pokazao se ludo teškim suparnicima za čuvanje.
– Kad nema fizičke predispozicije kao što ih ima jedan Sandro Sukno ili Joković, raspon ruku od 4 metra, njima je puno lakše, onda se treba ‘pronaći’. Bog ti negdje da, negdje oduzme. Ja sam uvijek imao veliku agresivnost, volju i želju, odlične ‘noge’. Jasno, i odličan repertoar šuteva koje sam s godinama samo unaprijedio. Tako sam postao igrač kojeg uvijek moraš paziti, ne smiješ puštati. Zato su me klubovi uostalom i dovodili i plaćali, kao igrača koji uzima pozornost, pažnju suparniku. Ako ne privlačiš na sebe pozornost, uzalud vam sve drugo, kad te nitko ne ‘pokriva’. Je, rastom nisam neki dvometraš baš. Samo sam malo jači čovik, ha, ha.

Najbolje postave
Kada bi odabrao najbolju postavu liji je bilo član, Antonio bi rekao…
– Pa, sigurno reprezentacija jer je to ipak zbroj najboljih igrača. Kad ti imaš uz sebe igrače poput Sukna, Garcije, Jokovića, D. Burićem, Bušljom, Pavićem… To je top-klasa igrača. Što se klubova tiče, ona postava iz Mladosti s kojom smo bili treći u Ligi prvaka je bila odlična. Hinić, Udovičić, Pavić plus nas par mlađih igrača. Opet, Olympiacos, Sport Management… teško bi odabrao najbolju klupsku postavu.

Još je jedna Antonijeva posebnost. U 30 godina karijere samo jedna, jedina ozljeda!? Upravo ove sezone, ozljeda ramena koja je donekle samo pospješila odluku o koncu karijere.
– Tu ima svega pomalo. Sportski život, prehrana, način treninga, dobrih, stručnih ljudi po klubovima gdje se radilo ciljano, kako treba i uz prevenciju od ozljeda. Puno je to godina i rada, svako ljeto pun pogon.

Promjene u vaterpolu
Bit će da je nešto i do genetike. Nego, u toliko puno godina, tri desetljeća vaterpola, koliko ste doživjeli promjena pravila igre?
– A joj. Od kraćeg do duljeg vremena napada, bazena, igra s dvije ruke, pa samo s jednom rukom u obrani, linije 2 metra ima, pa nema, pa je korner, nema kornera itd. Svake godine jedna inovacija. Slušajte, u svakim novim pravilima će se svi prilagoditi. Trebat će neko vrijeme, možda će se promijeniti i način treninga. Adaptirat će se treneri, igrači. Osobno jedva čekam vidjeti primjenu novih pravila, makar iskreno, gledao sam Svjetski kup i… ne sviđa mi se. Ljepši mi je vaterpolo s tranzicijom. U novim pravilima se gubi mašta, ideja, potez za publiku. Ide se više na snagu, eksplozivnost, na onaj tzv. ‘run and gun’ vaterpolo. Nije ljepota vaterpola u tomu.

Rad s klincima
Antonio Petković jasno ostaje u vaterpolu i u Solarisu. Sada je u trenerskim vodama, a uzrast? Što ćeš učiti svoje igrače?
– Ma, ja sam odmah tražio da mi daju one najmanje, najmlađe. Što ću ih učiti? Prije svega, mislim da se trener mora prilagoditi novim generacijama. Moja generacija i kako su nas odgajali, na taj se način ne mogu odgajati nove. Mi smo svi ‘stara škola’, nikad novac nije u startu već bio primaran. Motiv je bio isključivo sportski. Treneri su nas odgajali da budemo pristoji, disciplinirani. Kao vojska. Takav je bio sustav i takav sam ja cijelu karijeru bio. Ove generacije su malo drukčije. Sigurno ću od svojih igrača tražiti neku disciplinu. Nije poanta po meni napraviti 10 olimpijaca već odgojiti ljude, poštene, da ih zadržimo što dulje u sportu. Bože dragi, ne možemo svi biti vrhunski igrači, ali mogu se stvoriti neke radne navike i disciplinu koja treba za život. Na tomu bi radio. Jasno, tu je i sam vaterpolo. Imam iskustva, paket znanja koje mogu primijeniti, znam kako su radili moji treneri. Imam i diplomu Kineziološkog fakulteta, stekao sam i akademskog znanja. Jasno da je cilj dovesti što je više djece do seniorskog staža, prve momčadi. Neće svi postati vrhunski uspješni i reprezentativci, nema veze. Neki će napredovati, drugi neće, ali će ostati i dalje u klubu, u sportu. Rezultat je važan, ali krajnji cilj je ipak izgradnja osobe. To je ono što bi volio postići – zaključio je Antonio Petković.

Haubica iz Vrpolja koja zaslužuje zahvalu kako za medalje osvojene s i za Hrvatsku, tako i čestitku za 30 godina sportskog života i uživanja u njegovom vaterpolu.

—

TROFEJI I MEDALJE

Reprezentativni: