SRETAN ROĐENDAN – Deni Lušić
Dvostruki splitski olimpijski zlatnik
Đurđica Bjedov, Toni Kukoč, Ivano Balić, Dino Rađa, Goran Ivanišević, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Milivoj Bebić, Josip Pavić, Duje Bonačić, Petar Metličić, Nikša i Siniša Skelin, Duje Draganja… beskonačan je niz sportaša svjetskog glasa i planetarnog uspjeha kojima se opravdano diči Split. Upravo na spomenutima, kao i mnogima koji nisu navedeni, naš najveći grad na jadranskoj obali i resi ona neslužbena titula “najsportskijeg grada”. No, samo je jedan sportaš iz tog grada koji je uspio u nečemu što nitko drugi nije. Samo jedan ima, ne jednu već dvije zlatne olimpijske medalje. Samo… današnji rođendanski slavljenik Deni Lušić.
Svjetski prvak 1986. i olimpijski pobjednik 1984. i 1988.
Deni je rođen 14. travnja 1963. u Splitu, gradu u čije su ga okrilje vabila, što je manje znano čak dva različita sporta. Kada velimo ‘vabili’, to nije bilo kakvo dječačko koketiranje nekog mladca koji, razigran i zaigran nikako da si pronađe što mu više i bolje paše. Ovaj kasnije jedan od najboljih braniča u povijesti hrvatskog vaterpola, zamalo je ostao među… obručevima. Košarku je obožavao, baš kao što ga je košarka i trebala, posebice stoga što je on u njoj bio vrlo, vrlo dobar. Uostalom, evo i potvrde.
U dobi od 18 ljeta, godine 1980. već je bio juniorski vaterpolski reprezentativac, dvije godine i u prvoj momčadi POŠK-a, ali je još uvijek paralelno trenirao i igrao košarku. Upravo te godine, Lušić je igrao za košarkašku momčad Dalvina u Kupu tadašnje države u kojem su pobijedili veliku Jugoplastiku (današnji Split) koju je predvodio Goran Sobin. “Žuti s Gripa” i Sobin su te godine ispali iz Kupa, a jedan od najboljih igrača u pobjedničkom sastavu bio je, pogađate… Deni Lušić.
– “Veliki sam navijač Žutih. Golema mi je želja bila zaigrati za Jugoplastiku. Bio sam dobar s Dukanom, kao i Igorom Karkovićem koji je otkrio jednog Tonija Kukoča. Igor mi je bio susjed, stalno me zvao na treninge, a nakon te utakmice s Dalvinom toliko se naljutio da me prvom sljedećom prilikom nije pustio u dvoranu gledati utakmicu Jugoplastike” – prisjeća se Deni tih dana iz ’80.
Malo kasnije je poznati košarkaški trener Nikša Bavčević došao do trenera POŠK-a, Miše Asića moliti da Denija pusti njima, košarkašima jer je Lušić, kako Bavčević reče “novi Dalipagić”. Navodno mu je trener Asić odgovorio “Samo ako zajamčiš da će mali biti reprezentativac, inače biži ća!”
Tako je košarka ostala bez “novog Dalipagića”, ali mi bi ipak dodali, na sreću vaterpola. Jer naš je sport dobio… Lušića. Hitrog, nepredvidivog, lucidnog, sjajnog plivača, još boljeg šutera. I pobjednika! Potvrda tomu su Denijeva dva olimpijska i jedno svjetsko zlato. Između ostalih kolajni i uspjeha. Za reprezentaciju bivše države je odigrao 276 utakmica, te onda i još 30 za svoju domovinu, Hrvatsku. Tribine su ga obožavale i to doslovno. Muški dio zbog ubojitosti, a ženski, nećemo se lagati, zbog atraktivnosti. Pravi mamac za navijačice.
Prije nekoliko smo mjeseci razgovarali, prisjetili se malo tog spoja vaterpola i košarke…
– E, ali znaš što, dobar sam ti ja i u tenisu i nogometu.
Uopće ne sumnjamo. Ne možete, ne smijete posumnjati nikada u olimpijskog pobjednika, A još u dvostrukog olimpijskog pobjednika, te jedinog takvog u cijeloj povijesti Splita…
Deni, sretan rođendan.
TROFEJI – igrački:
– zlato na Olimpijskim igrama (Los Angeles 1984.)
– zlato na Olimpijskim igrama (Seoul 1988.)
– zlato na Svjetskom prvenstvu (Madrid 1986.)
– zlato na FINA kupu (Solun 1987.)
– srebro na Europskom prvenstvu (Sofija 1985.)
– srebro na Europskom prvenstvu (Strasbourg 1987.)
– srebro na Mediteranskim igrama (Canet 1993.)
– srebro na Univerzijadi (Kobe 1985.)
– bronca na Univerzijadi (Zagreb 1987.)
– Kup pobjednika kupova Europe: 1981. i 1983 (POŠK Split), te 1993. i 1994. (Pescara)
– Europski Superkup: 1983. (POŠK Split) i 1993. (Pescara)
– Kup Jugoslavije: 1980. i 1982. (POŠK)
TROFEJI – trenerski:
– Kup LEN: 1996. (Pescara)
Fotografije:
“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – monografija HVS-a (Zagreb, 2010.)
