Hrvatski Vaterpolski Savez

On je najtrofejniji trener vaterpolista Mladosti u dosadašnjem dijelu stoljeća, dakle u minulih 20 godina. Istina, u istom tom razdoblju taj klub i nije u prevelikoj mjeri osvajao trofeje, barem ne u skladu s njihovim ugledom, imenom i poviješću. Taj podatak ipak ne umanjuje vrijednost dometa čovjeka koji je na klupi Mladosti u posljednje dvije i pol godine osvojio 4 trofeja. Po dva nacionalna kupa i Regionalne lige, Zorana Bajića, stratega Žabaca stavlja dosta visoko u poretku najuspješnijih trenera ovog kluba. Definitivno na prvo mjesto u 21. stoljeću, njegova prva desetljeća. Već je i to s naglaskom na posljednji trofej koji je sa svojim igračima osvojio prije desetak dana (Hrvatski kup u Rijeci), dostatan povod za porazgovarati sa stručnjakom koji je u listopadu 2017. zasjeo na klupu zagrebačke momčadi, a da najveći dio sportske javnosti nije niti znao dobro o komu se uopće radi.

Jeste li uopće prije malo više od tri godine mogli pomisliti da bi mogli imati ovakve rezultate, posebno stoga što vam je Mladost ipak prvi, istinski velik, jak, ozbiljan seniorski sastav koji vodite?

– U prvom trenutku, kada sam došao za trenera, nisam uopće ni mislio o tomu – objašnjava danas trener Mladosti, Zoran Bajić.

– Kada ste trener Mladosti, na pameti vam je mislim u početku samo to da takvo stanje traje što duže, a jasno i ako je ikako moguće, što kvalitetnije. Da ima nekog smisla, popraćeno rezultatima, trofejima. U samom početku, budući da sam bio došao nakon kolege Štritofa, sezona je već počela, nisam bio u mogućnosti birati igrače, sastavljati momčad. Tu sam sezonu shvatio kao na neku godinu tranzicije, navikavanja na za mene jednu od najozbiljnijih, najodgovornijih dužnosti koje vaterpolski trener, može uopće priželjkivati. Ali i privikavanja mene na klub, kao i obratno. U drugoj smo sezoni (2018./19.), za koju sam u potpunosti bio koncentriran, birao, gradio momčad, počeli smo lagano ‘naplaćivati’ trud. 

Razlika jednog finala i finalne serije

Ono u što ste uspjeli preobraziti Mladost je i činjenica da ste uspjeli jednog tako velikog suparnika kakav je Jug pobijediti u čak 4 finala, odlučujuće utakmice za trofej. Bilo je dakako i poraza, ali Mladost kao da je lagano postala ‘stručnjak’ za finala, doduše samo kada se igra jedan susret.

– Od samog sam početka uvidio i vjerovao, to nisam ni skrivao u izjavama, da su naše najveće šanse u jednoj jedinoj utakmici. Kada imate samo jednu utakmicu, samo jedno finale, a ulog najveći – trofej. Koncentriran si na samo tu jednu jedinu utakmicu. Ne samo ja kao trener, nego i igrači. Oni su svjesni te činjenice, te je onda razumljivije da u takvim okolnostima odigraju najbolje, najkvalitetnije, iznimno borbeno. Nije to po meni iznenađujuće.

Znači li to da ste u finalnim serijama, kako se primjerice igra kada se odlučuje o naslovu prvaka države, bez šanse ili s puno manje?

– Ne, ni govora! To ne znači takvo što. Nismo mi tada  manje opasni, ali fokus energije i koncentracije se u više utakmica… ne mogu reći razvodni, ali čitav niz čimbenika utječe na seriju. Konačno, kada imate finalnu seriju utakmica ona je i vremenski i fizički zahtjevnija. Mi smo možda čak naše najbolje dvije utakmice protiv Juga zadnjih godina odigrali prošle sezone u ona prva dva finalna susreta. Samo se nismo uspjeli ‘naplatiti’.

Obje ste izgubili petercima…

– Pa, o tome govorim, odnosno bili smo vrlo blizu pobjede u oba susreta. U onoj trećoj smo praktički ‘pukli ko kokice’.

Zašto ste dogodilo nestvarnih 19:3 za jugaše tada? Dubrovčani su odigrali sjajno, ali vaše momčadi gotovo pa nije bilo u bazenu. Što se dogodilo?

– Čitav niz različitih stvari, čimbenika. Mislim da sam shvatio o čemu se radi, ali dopustite da bi to zadržao za sebe. Zato jer je to, doživljavam to tako, sastavni dio naše intimne, obiteljske priče kluba, da tako velim. Osobno sam bogatiji za jedno negativno iskustvo koje će mi u svakom slučaju ostati vječno kao vrlo neugodno. Postoji puno načina kako se može izgubiti utakmica, ali ono sigurno nije bio ni jedan od tih. Podbačaj na kvalifikacijskom turniru Hrvatskog kupa u Šibeniku, u studenom 2017. i taj poraz u prošlogodišnjem finalu od Juga će mi ostati, meni kao treneru, duboko urezani u sportsku memoriju.

Pobjednički mentalitet

Pretpostavljamo da je jedan od većih problema, zahtjevnijih zadataka za svakog trenera, a posebno kada radi u klubu zvučnog imena, stvaranje pobjedničkog mentaliteta. Jeste li tu napravili ipak najveći pomak? Vaša momčad nije od onih koje mediji, navijači znaju u sportu oslikati “solidni, jako dobri, ali njihov krajnji domet je ulazak u finale”.

– Stjecanje samopouzdanja, izgradnja pobjedničkog stava dolazi samo i jedino osvajanjem trofeja, medalja. Od tapšanja po ramenu u stilu “bili ste dobri”, a u biti si izgubio, nemate ništa dobro. Dugoročno gledano. Zadnjih nekoliko godina smo se mi uspjeli odvojiti od splitskog Jadrana koji nam je uvijek bio ‘crna mačka’. U zadnje tri i pol godine, uz dužno poštovanje prema njima, ali mislim da su nas pobijedili samo jednom i to onda kada im je najmanje trebalo, dok smo mi bili ‘pokošeni’ ozljedama i nije bilo neke veće važnosti. Sve ostale važne utakmice su išle na našu stranu. Izuzetno ih inače respektiram, kvalitetna su momčad i vrlo često su bili blizu pobjede, a nisu se uspjeli naplatiti. Vezano za utakmice s Jugom, naše pobjede više ne bi nazvao slučajnošću. Mislim da smo mi ravnopravni tom klubu koji je vrhunska svjetska institucija. Jug je dominantan u Europi zadnjih 5, ako ne i 10 godina. Ako mi možemo s takvom momčadi biti u egalu ili nerijetko u odlučujućim utakmicama i pobjednici, onda mislim da se može i o Mladosti govoriti kao jednoj vrlo ozbiljnoj i respektabilnoj momčadi. Čak i na međunarodnoj razini.

U tom kontekstu, jedno nikada nećemo doznati. Što bi se dogodilo na završnom turniru prošlosezonske Lige prvaka za koju se Mladost praktički plasirala, samo što je natjecanja zbog pandemije prekinuto, a ne jedan vaterpolski stručnjak je bio mišljenja da je baš vaša momčad bila favorit iz sjene, da je mogla otići do vrha…

– I ja sam takvog mišljenja. Imao sam i takav predosjećaj, pa onda i promatrajući nas u nekoliko utakmica prošle sezone. Protiv Hannovera, Marseillea, doma neodlučeno protiv Pro Recca. Pokazali smo zavidnu razinu forme, a što se više bližio Final 8 Lige prvaka, sve više smo se mi približavali vrhu forme. Sad je iluzorno govoriti o tomu jer je pandemija sve izbrisala, ali mislim da smo bili na pragu, pravom putu pokazati najbolje lice baš tada.

Volio bi da primamo manje

Kakav vaterpolo preferira trener Zoran Bajić? Sami ste kao igrač Mladosti, koncem ’80-tih prošlog stoljeća bili vratar, zatim tijekom rada u Švicarskoj, tako i sada, vi se značajno posvećujete primarno obrani. Međutim, to rade svi treneri, ali je zanimljivo da vaša Mladost pobjeđuje u utakmicama s puno golova. Takve su bile sve vaše pobjede s Jugom, recimo. Od 15 postignutih golova na više. Možda je to slučajnost, ali zato pitamo.

– Mislim da nije slučajnost. Kada pogledate našu momčad, u napadačkom dijelu imamo kapacitete, mogućnosti kakve rijetko koja momčad ima. Imamo desnu stranu s Harkovom, Milošem i Viskovićem koja je vrlo kvalitetna, lijeva s kapetanom Bukićem, pa Lazićem ništa manje jaka. Centri Vrlić i Radu su neovisno godinama, igrači koji imaju svoju težinu i dubinu, rade rudarski posao. Mislim da smo u vanjskoj liniji dosta dinamični i raznovrsni, čak na neki način i lepršavi. Opet, mislim da nam je najjače oružje pojedinačna kontra, pa nakon toga i brza tranzicija. Cilj nam je uvijek imati što više napada na nepostavljenu obranu suparnika, što više laganih golova i cilj nam jest ići na velik broj golova. Međutim, bilo bi mi puno draže da primamo dosta manje golova, ali to je malo i igra hazarda. Igrači koji su izraziti ofenzivci, stalno na rubu ‘poletjeti’ u kontru, možda ne odigraju dovoljno zahtjevno u obrani. No, sve ovo ne znači da ne posvećujemo pažnju obrani.

Hrvatska je inkubator kvalitete

Jedno općenito pitanje o hrvatskoj vaterpolskoj budućnosti, mladim igračima, talentima. Prije 15-20 godina se vrlo lako dalo za zamijetiti neke ‘klince’, maloljetne, ispod 18 koji su silno obećavali. Imamo li mi takve danas?

– Mi smo nepresušan inkubator izvor kvalitetne djece, igrača. Neka djeca, posebno u većim klubovima poput Mladosti, a posebno Jugu imaju možda otegotnu okolnost. Možda nemaju toliku priliku, minuta jer su to klubovi koji stalno ‘jure’ rezultat. Ipak, imamo mi takve djece i trebamo ih po meni što više s vremenom i integrirati polako i prema seniorskoj reprezentaciji. Imate primjere iz inozemstva. Jedna Crna Gora ima danas, na centru Miroslava Perkovića (2001.), pa Matković (1999.), lijeva ruka Đuro Radović (1999.), Aleksa Ukropina (1998.), zatim Baničević, Tešanović… oni su okosnica Crne Gore sada, ali to će biti i u sljedećih 10 godina. Crnogorci su doduše bili primorani ići tim putem, ali taj način pomlađivanja bi morao biti na neki način sustavniji. Imate i primjere Španjolske, pa zatim Grčke koja ima dva fantastična centra ’99. godište, Nikolaidis i Kakaris. Kod nas jedan Rino Burić koji je ’97. godište praktički se sad nalazi u tom centru zbivanja, uz Franka Lazića koji je ’98., a mislim da je to već malo kasno. Bude li nakon Tokija ipak bilo ubacivanja 2-3 mlađa igrača, postupno, mislim da je to od velike važnosti. Šalje se i poruka tim mladima da ih se prati, gleda, da se na njih računa, da se mogu poistovjetiti s kultom reprezentacije. Siguran sam, poznavajući i ljude koji vode Savez i reprezentaciju, da će nakon Tokija doći do te neke smjene generacija jer imamo 3-4 starija igrača za koje ja ne znam hoće li i dalje, nakon Tokija, stajati na raspolaganju. Hoće li moći.

Ne želim ostati na jednom trofeju

Kakva su vaša saznanja, kolika postoji suradnja vas trenera u našim klubovima s primjerice izbornikom seniorske reprezentacije u kontekstu praćenja mladih igrača ili možda ustrajanju u taktičkom radu, njegovanju svojevrsne hrvatske škole vaterpola? Čisto da nam ti mladi igrači kroz klubove već usvajaju neke automatizme, pravila s kojima se onda lakše uklapaju u reprezentativnu priču ako ili kada dođu nje.

– Ja sam siguran da postoji, a i iz osobnog iskustva mogu to potvrditi, u čestom sam kontaktu s izbornikom Tuckom. Zanima ga forma igrača, način rada u klubu, o pojedincima. Između ostalog nas je onda i posjetio nekoliko puta. Zanima ga i rad, trening tih mladića koji su njemu zanimljivi, tako da sam s te strane siguran da se radi o ozbiljnom sustavu i sistematičnom radu. Znam da je tako i s drugim klubovima, te se prati razvoj igrača bez obzira radi li se o dečkima na koje u bliskoj ili daljnjoj budućnosti HVS računa. Tu nema nikakvih problema i čak me ugodno iznenadilo od kada sam ovdje, od kako sam se 2015. iz Švicarske vratio u Hrvatsku, da je to plod ozbiljnog rada koji ima glavu i rep, kako se kaže. To je i jedini pravi put – kaže Zoran Bajić.

Znano je da Vjeko Kobešćak vodi reprezentaciju do 20 godina, vaš pomoćnik u klubu Hrvoje Hrestak nacionalnu momčad do 17 godina, David Burburan iz Rijeke mladiće do 15 itd. Smodlaka je pomoćnik Tucku, treneri Marelja i Koljanin pomažu Kobešćaku… Ima li i vas negdje u radu s nacionalnim momčadima?

– Bio sam prije dvije godine vodio reprezentaciju do 18 godina, međutim u tim trenucima mi je ‘patio’ rad i program s prvom momčadi u klubu. Znam da je i Vjeko Kobešćak kada je prije radio, imao jednako tako problem s praćenjem svojih seniora u klubu. Izuzetno mi je drago da je on sada prihvatio ovu dužnost jer se radi o kvalitetnom čovjeku i vaterpolskom znalcu. Mislim da je ta krema stručnjaka koji vodi brigu o mlađim reprezentacijama, a koji onda na taj način i pomažu izborniku Tucku, dobro posložena. Osobno stvarno, uz najbolju želju i volju, ovog trenutka nemam vremena koncentrirati se na još jedan posao uz Mladost. Nije to jednostavno uskladiti, a nemojmo zaboraviti da istodobno i Hrvoje Hrestak i Frano Vićan kao moji pomoćnici u klubu, su već involvirani u rad s mlađim vrstama. Vićan je pomoćnik Hrestaku. Sad zamislite da uz njih onda i ja odem neko vrijeme raditi s nekom mlađom generacijom, ne znam kako bi i tko vodio brigu o prvoj momčadi kluba. Naime, želja mi je osobno da ne stanemo ove sezone na samo ovom trofeju kupa, a budući da se željezo kuje dok je vruće, bilo bi mi žao propustiti priliku – zaključio je Razgovor s povodom za hvs.hr, Zoran Bajić, trener aktualnih pobjednika Kupa, zagrebačke Mladosti.