RAZGOVOR S POVODOM – Nenad Periš
Sredinom prosinca, preciznije u subotu, 14. XII. u Gružu je dijeleći pravdu u susretu Premier lige, Jug Adriatic osiguranje – Solaris, sudačku karijeru okončao jedan od naših najpoznatijih i najboljih sudaca, međunarodnog ranga, te s izrazito velikim ugledom, Nenad Periš.
Ovaj splitski gospodin u bijelom, puna tri desetljeća je bio uz rub bazena, sudionik najmanje 900, ali vjerojatno i 1.000 utakmica. Sudio je na dvjema Igrama (Rio de Janeiro 2016. i Tokio 2021.), na 6 svjetskih prvenstava, 4 europska prvenstva, na 3 azijskih igara, 3 puta i na Kineskim igrama. U 8 navrata je sudio finale Svjetske lige, danas Svjetskog kupa. Dijelio je pravdu u finalima državnih prvenstava Italije, Srbije, Crne Gore, Rumunjske, Brazila, Japana i dakako Hrvatske. Sudio je i finalne susrete na OI u Tokiju 2021., SP u Gwangjuu 2019. i Fukuoki 2023., pa finala EP u Barceloni 2018. i Splitu 2022., ali damama jer ipak je u muškoj konkurenciji naša reprezentacija uvijek bila u borbu za medalju, što je onda u pravilu isključilo iz kombinacija suce iz tih država. Doduše, u Splitu 2022. je sudio Periš utakmicu za broncu muškaraca (Mađarska – Italija). Dakako, nije mu zbog toga nimalo žao, dapače.
– Ma kakvi žao, ponosan sam i sretan. Koristim ovu priliku iskreno i od srca čestitati svim ljudima koji su proteklih godina, desetljeća vodili i koji i danas vode hrvatski vaterpolo. Zato što smo zahvaljujući i njihovom radu, ideji, viziji danas tu gdje jesmo i gdje nam je mjesto. U svjetskom vrhu.
Rođen na brodu
Tako zbori Nenad Periš koji je s navedenom utakmicom iz uvoda, susretom u Dubrovniku, okončao blistavu sudačku karijeru. Istina, postoji još mogućnost da odsudi koju na Ljetnoj ligi na Malti, ali načelno sudačka je karijera završena.
Nenad Periš je rođen 8. rujna 1964. u Splitu, makar zapravo, piše se Split, ali…
– Ja sam se u biti rodio na brodu! Brodu koji je plovio iz Visa u Split. Inače, taj je brod, nećete vjerovati završiti u muzeju. Ne zbog mene, ha, ha, već zato jer je tim brodom tadašnji predsjednik države, Josip Broz išao u Italiju na dogovor oko Osimskih sporazuma 1975. (međudržavni ugovor o razgraničenju između Italije i ondašnje SFRJ). Koliko god netko mislio da to nije važno, mislim rođenje na brodu, meni je cijeli život baš vezan z more.
Tako je počela i sportska karijera. No, ne s vaterpolom baš, zar ne?
– S 8 sam godina počeo s plivanjem, da bi s 12 prešao u vaterpolu. Tu sam se zaljubio u taj sport i ostao mu vjeran. Igrao sam za POŠK i bio najmlađi igrač one 1981. kada je POŠK osvojio Kup kupova. No, s vremenom sam se posvetio studiranju, završio kemiju, a onda me nekom prilikom u gradu sreo Mišo Asić koji mi je bio trener ranije u POŠK-u i rekao – „Zašto se ti ne bi prihvatio suđenja”. Meni je to bio put koji me vratio na bazen, vratio ovom sportu, vaterpolskom terenu.
Ljudi od kojih je učio
Sudbonosan susret s bivšim trenerom u biti je podario s vremenom vrhunskog suca. Kakav je bio početak?
– Moram priznati, odmah me je u početku bilo vrlo zanimljivo. Postoje jasno i neki ljudi koje moram istaknuti, ljudi od kojih sam najviše naučio, a to su Rikard Klemenčić i Željko Klarić. Hrvatska je imala jako puno sudaca koji su bili stvarno jako, jako dobri. Jasno da sam s vremenom nekako gradio i sam svoj stil suđenja, viđenja, pa su se mijenjala i pravila, dolazila nova iskušenja. Igra se silno ubrzala. Imao sam i sreću da sam dosta brzo počeo, nakon 3-4 godine samo, suditi finalne utakmice u našem prvenstvu, između Mladosti i Juga. Zajedno s ostalim kolegama koji su bili stariji od mene, od Željka Klarića, Mlađana Prvana, Tihe Lovrića, Alberta Brale, pokojnog Zlatka Ćuka, pa Dragana Štampalije… Tu sam se susreo s ‘ozbiljnim’, vrhunskim vaterpolom, te počeo stjecati iskustva koja su mi poslije bila od presudnog značenja i za ulazak u krug međunarodnih sudaca. Zato sam pobornik toga da se i danas da podrška mladim sucima, da im se pruži prilika.
Što je presudno za dobrog suca ili što čini razliku između vrhunskog i prosječnog suca?
– Trening. Treniranje, kao i za igrače. Ja sam volio trenirati kao sudac, a to znači suditi, suditi, dolaziti na bazen, na treninge i ponuditi trenerima da im sudim na treninzima. Zatim priprema, koncentracija pred utakmicu. Nastojao sam se koncentrirati da u nekim igračkim situacijama jednostavno ne smijem pogriješiti. Nije to lako, ima pogrešaka uvijek, ali u neki, stvarima se to ne smije. Zatim, uvijek sam se nakon tih treninga, ma i nakon utakmica, volio konzultirati s onima koji imaju više iskustva. Da mi vele što oni misle. Uz dužno poštovanje svim, posebno velikim igračima i trenerima, sudački posao jest zaista specifičan. Ne mislim da je važnija, to ne. Mi smo servis, u prvom planu su igrači, ali sudac je taj koji kreira igru – veli Periš.
Sudački osjećaj za igru
Tu sam dolazimo do onog što se zna često spominjati u kontekstu sudaca u vaterpolu da suci mogu najviše utjecati na igru. Oni zločestiji će reći i da mogu ‘skrojiti rezultat’.
– Zato je bitno imati osjećaj za igru. Dobar sudac je onaj koji ima baš osjećaj za igru. Ako imate nek brzu momčad, jel’ sudite brze faulove ili spore. Ako imate jake centre, jel’ brzo ili odmah sudite prekršaj na njima ili puštate malo igru. Sve su to neke finese, ja sam sad izdvojio dvije, ali ima ih na desetke. Sudac je vrlo bitan u smislu kako će ta igra na kraju izgledati, to da. Valja se adaptirati na određeni način igračima, a opet imati osjećaj. Sudac je jednako tako sudionik igre, nije birokrat. Moraš ‘igrati’ s igračima. Osnovna zadaća suca je zapravo doista i omogućiti da onaj koji se u bazenu pokaže boljim, da on pobijedi. Ne da to sudac omogući, ne, ali da se sudac tu ne ispriječi. Istina, sudac može ako nema osjećaj, ako griješi previše, može dosta osakatiti ili promijeniti tijek igre.
Jedno je Nenad Periš osobito želio naglasiti?
– Sudac mora poštovati igrače, mora poštovati trenere također, ali ipak i svima dati do znanja da je sudac taj koji mora primijeniti pravila. Ne treba žuriti u bilo čemu, ali valja se pridržavati striktno pravila.
Sudac sve ne vidi
Koliko realno sudac vidi u vaterpolu baš sve što se dogodi u bazenu?
– U odnosu na sve ostale sportove, sudac u vaterpolu je u potpuno drugom položaju. Sudac u vaterpolu sudi i ono što definitivno i do kraja stopostotno baš i nije vidio. To je tako zbog vode kao medija. Ono što se događa pod vodom je jako, jako teško vidjeti. Ili kada se sve zapjeni, prska voda, nekoliko je igrača u blizini… vi tu ne možete točno vidjeti što se događa. Tako je oduvijek, tako je bilo i prije 20, 30 i više godina, a danas… Brzina igre se danas povećala u odnosu na prije 30 i više godina, pa… neću pogriješiti ako kažem 50 puta. Ima puno više događanja, u manjem prostoru i sad sudac neke stvari mora procjenjivati i temeljem iskustva. Ne na temelju nečeg što ste baš stopostotno vidjeli.
Iz stotina i stotina utakmica, ‘malih’ i ‘velikih’, Periš pamti baš jednu od posljednjih. U biti, posljednju međunarodnu. Liga prvaka, u Savoni 3. prosinca 2024. kada je ondje gostovao Olympiacos.
– Jako bitna utakmica jer je odlučivala o prvom mjestu u skupini. U početku utakmice, jedan od najboljih igrača gostiju (Kakaris) je isključen s pravom zamjene. Domaćin cijelo vrijeme vodi s 3 razlike, te je toliko samo 3.49 minuta do kraja. Tada, jedan od najboljih domaćih igrača (Figlioli) udara namjerno gostujućeg igrača, u potpuno iznenađujućoj situaciji, bespotrebno. Ja sudim brutalnost, isključenje bez prava zamjene, a što znači da domaćin do kraja igra s igračem manje i peterac za goste. Grci daju gol za minus 2, a u zadnjoj minuti ili minuti i pol, Olympiacos daje još dva gola, izjednačenje i slijede peterci. U kojima pak vratar Grka brani sva prva tri peterca i Olympiacos pobjeđuje. To je bila utakmica u kojoj je bilo svega. Tri razlike i manje od 4 minute do kraja za domaćina, koji je to ipak sve na kraju izgubio. Bilo je isključenja s pravom i bez prava zamjene, brutalnost, peterci, ali i raspucavanje peteraca. Svega, ali na kraju su mi svi čestitali – veli Nenad Periš.
Poziv mlađima za suđenje
Sudačka karijera je završena, onih bijelih košulja i majica za koje tvrdi da ih ima na stotine, sada su odložene u ormar. Što dalje? Naime, ne možemo se oteti dojmu da Periša više nećemo viđati na i uz bazen.
– Vaterpolo je velik dio mog života i emocija. U životu svatko od nas svašta prolazi. Ja sam imao i neke situacije koje bile vrlo mučne i teške za mene, ali to je tako. U životu moraš prihvatiti ono što ti Bog da, život donese. Završio sam ovaj sudački dio koji je meni bio stvarno toliko divan, lijep dio. Tko to voli, tko to misli od mladih da bi to mogao, iskreno mu preporučujem da to i napravi. Uz emociju koju doživite, vi zapravo sudjelujete s igračima u igri. Dobri suci sudjeluju, svi ostali su pripomoć. To je predivno, to je emocija. Cijeli sam svijet prošao, jako puno zemalja, imam mnoštvo prijatelja. Što će biti dalje? Polako, vidjet ćemo. Na bazen ću jasno dolaziti, vaterpolo je u mojem srcu – zaključio je Nenad Periš i za kraj izrazio želju za posebnu poruku čitateljima naše mrežne stranice.
– Svima koji ovo čitaju, koji pratite ovu stranicu, volite vaterpolo, iskreno i od srca želim dakako sretan Božić, pa makar bilo i s nekoliko dana odmaka, ali dakako i sve najbolje, svako dobro svima u Novoj 2025. godini. Primarno zdravlja svima.
