RAZGOVOR S POVODOM – Mia Šimunić
Prije tjedan dana, u srijedu, 24. svibnja okončana je seniorska sezona nadmetanja u ženskom vaterpolu u nas. Tog su dana igračice ŽAVK Mladost iz Zagreba u 23. Prvenstvu Hrvatske osvojile svoj već 13. naslov državnih prvakinja. Ujedno, i rekordni 7. uzastopni. Ono što u dobroj mjeri izdvaja cijelu sezonu, a poglavito finalnu seriju, jest silna neizvjesnost s elementima dramatike koja je posebno bila vidljiva u drugoj utakmici finala u Splitu, Jadran – Mladost koja je završena izvođenjem peteraca.
Možda je baš stoga ovosezonski naslov prvakinja Hrvatske i najslađi mladostašicama, odnosno konkretnije Miji Šimunić koja trenerski potpisuje ponajveći broj trofeja ovog zagrebačkog kluba.
Zadnji trofej je najslađi
– Pa, sada mi je sigurno najslađi, ali tako je uvijek sa svakim svježim trofejom. Taj je onda uvijek najslađi – potvrđuje Mia Šimunić, mlada trenerica iz Zagreba koju smo izdvojili za ovu rubriku „Razgovor s povodom”. U uvodnim smo rečenicama i pojasnili što je povod, ali nas zanima viđenje cijele sezone.
– Sezona je bila poprilično izjednačena. Jadran se pojačao s curama iz Zagreba, Šibenika i Rijeke. To se vidjelo i u njihovoj igri. Bile su jače i kompletnije no ranije. Nama u Mladosti je cijela sezona, a pogotovo finale, bilo obilježeno bolestima, ozljedama, operacijama. Mi smo recimo imali čak i mogućnost prvu finalnu utakmicu, onu koju smo izgubili u Zagrebu (8:10) odgoditi. Zato jer nisam imala 6 igračica iz različitih razloga. Ja sam razmišljala zatražiti odgodu, ali zbog njihovih matura, školskih obveza, ipak smo odlučile igrati. Jadran je to jako dobro iskoristio. Mi smo bile nespremne, mjesec dana nismo imali pravog treninga. Imala sam na treningu 7-10 djevojaka. Onda smo došle u Split znajući da tu utakmicu moramo dobiti i cure su to sjajno „izvukle”. Razlog tomu je mirnoća cijele ekipe, uzajamno poštovanje, vjere jedne u druge. Voljela bi ako sam ja ta koja im je taj dio vaterpola najviše u njih usadila. Što se treće utakmice tiče… mi smo vjerovale da će to tako završiti. Našom uvjerljivom pobjedom, bez ‘drame na klupi’.
Vas ipak mora veseliti kao trenericu, pa i kao izbornicu različitih uzrasnih reprezentacija, kao nekoga tko se silno daje u ovaj sport, da smo konačno svjedočili jednoj puno neizvjesnijoj sezoni ženskog vaterpola u Hrvatskoj. U konačnici, tu nisu bili samo Mladost i Jadran, naveli bi i POŠK 1937. Utakmice više nisu baš tako lako predvidljive.
– Nakon druge utakmice finala, one u Splitu sam nekome spomenula koliko sam ‘gladna’ takvih utakmica. Napokon smo to dobile ove sezone. Netko će reći kako svaki trener želi veliku razliku, visoku pobjedu… Ma da, to je lijepo možda u finalu, za trofej, ali tijekom sezone želiš nekoga nadmudriti. To nije moguće rezultatom koji završi 20:2, ali ovo, ovakvo nadmudrivanje u kojem malo vodimo, pa malo gubimo, pa idemo sada ‘stisnuti’, to je čar sporta.
Početak sa sinkro-plivačicama
Koliko je vaših osobno trofeja kao trenerica i koliko dugo ste trenericom?
– Vjerujte da čak ne znam pravu brojku. Mislim da je 9. ili 10. trofej, ali stvarno ne znam. Gledam to ovako; ono što je bilo – bilo je, idemo dalje. Nije mi bitno brojanje koliko ja sad toga imam. Svaki sljedeći trofej je bitan.
Dobro, ali sjećate se vjerojatno prve trenerske sezone, početka?
– To je bilo 2012. Kada govorimo o vaterpolu! Jer, ja sam u biti počela 2004., ali u sinkroniziranom, danas umjetničkom plivanju, u Medveščaku. U vaterpolu 2012. i neke su djevojke i tada već igrale, bile su u počecima recimo Petra Bukić, Dina Lordan, Lidija Crnički i jasno na golu iznimno važna, Nataša Anđelić tada, sada Šerkinić. Nataša nam je držala cijelu obranu. Jednom smo izgubile Prvenstvo Hrvatske, one godine kada nam je Nataša bila trudna.
Mia Šimunić (rođ. 1983.), diplomirana je kineziologinja, usmjerenje kondicijska priprema. Sigurno je jedna od prvih, pa i danas još u nas relativno ipak rijetkih trenerica prvog, seniorskog sastava nekog kluba. Što je vas privuklo trenerskom pozivu?
– To je po meni cjeloživotni poziv, a osobno sam tip osobe koja bi stalno nešto radila, nikad nemam mira. Volim da se puno toga uvijek događa i onda, koji bi to mogao biti posao? Otići u vojsku možda, što mi ipak nije bilo privlačno, a što je slično tomu? Sport! Velika mješavina različitih osjećaja. To je ono što svima treba. Moramo biti strastveni, trebamo se pokrenuti, a što će vas bolje pokrenuti od sporta. Idemo nadmudriti nekoga, svi zajedno. Moje cure, moja ekipa i ja s njima.
Želim Hrvatsku u najbolje 4 vrste
U posljednjih 10-ak godina ženskog vaterpola, koliko ste i vi osobno u njemu, napredak je ostvaren i uočen…
– To se najbolje vidi po punim tribinama na svim našim finalnim utakmicama. Kao što sam rekla, 20:2 nitko ne želi doći pogledati. Ovi rezultati iz finala, pa i Jadran POŠK u polufinalu, pa čak i mi s POŠK-om kroz sezonu… e, to privlači gledatelje. Upravo je to rezultat dizanja i kvalitete ženskog vaterpola, samo što je to užasno mukotrpan posao. Zato jer ne postoji tradicija ženskog vaterpola, nemamo ni nekih međunarodnih uspjeha. Imamo Jelenu Butić najbolju strijelkinju Europskog prvenstva (do 15, u Szentesu 2021.). Imamo Laticu Medvešek, najbolju vratarku Europskog prvenstva (do 17, u Šibeniku 2021.) i to je to. Što je nas onda dignulo? Silno odricanje tih cura. Jer naš ženski vaterpolo je malo viša razina amaterizma. Te djevojke dolaze na trening svaki dan, a nemaju ‘zaleđe’ kao što imaju muškarci. Cure znaju da je s muškima bio jedan Ratko Rudić, znaju da je sada Ivica Tucak, znaju da ti dečki imaju silne uspjehe, a to isto i ja želim. Želim uspjehe! Gdje smo mi sada? Mi smo s ovim mlađim kategorijama prvo željele biti u 8. Uspjele smo ostvariti ulazak i u 6. E, sad želimo u najbolje 4! Za muški vaterpolo ulazak u 4 nije uspjeh, a nama je to uspjeh do neba. Govorimo o europskim i svjetskim prvenstvima. Želja nam je i plasirati se na olimpijske igre. Naš klub, ŽAVK Mladost je stvarno dobro posložen, ali i u Splitu. Oni uspijevaju u manjem gradu imati dva ženska kluba. Jasno, uz entuzijazam mnogih ljudi, od Nikše Savina koji je cijelo vrijeme to gurao. Drago mi je i što se Jug digao, što napokon imamo i jugašice u prvenstvu. Malo mi je žao što se Primorje ‘raspalo’.
Kako zadržati djevojke u vaterpolu
Pretpostavljamo da je u Hrvatskoj najveći problem što djevojke u ženskom vaterpolu počinju istina vrlo mlade, možda jednako kao u Mađarskoj, ali jednako tako nam vrlo, vrlo mlade, već malo nakon 20. godine odlaze iz vaterpola. Neke se zaposle, druge se posve daju studiranju, a svjesne su da ustrajanjem u ženskom vaterpolu koji je na skoro pa amaterskoj razini ‘gube vrijeme’. Onda imamo seniorske sastave s igračicama koje su kadetkinje i juniorke, jer starijih nema. Kako tomu doskočiti, kako to ispraviti?
– To je problem u kojem se mi koprcamo dugo. Naše juniorke su sjajne, genijalne i one su zapravo te koje vode igru, uz stabilnost malobrojnih seniorki. Juniorke su te koje sjajno igraju obranu, daju golove, idu u kontre, zatvaraju suparničke napade i sve je to super u juniorskom sportu. Nedostižan nam je nažalost onaj seniorski vaterpolo. Nama su na EP u Splitu pola sastava bilo juniorke i mlađe juniorke. Nadam se da će se to promijeniti, da će ove sadašnje juniorke ipak ostati još 10-15 godina u vaterpolu. To je već na nama trenerima! Najlakše je voditi trening, treba ih animirati, razgovarati, svašta ‘kemijati’. Vi u muškom vaterpolu nemate vrhunskih igrača koji uz vaterpolo, rade na nekom radnom mjestu. U Mladosti recimo Matea Skelin radi u banci, Dina Lordan u privatnoj IT firmi, Kiara Brnetić završava medicinu i kreće raditi u hitnoj… Pa, koji to muškarac igra vaterpolo i rade ovakve stvari kao one? Svaki dan rade po 8 sati, pa onda dođu još na 2 sata treninga u bazenu svaki dan, a utorkom i četvrtkom sat vremena i u teretani. Za to vam je potrebna čak i neka vrst mazohizma jer one će doći u 11 navečer doma, a sutradan u 7 ili 8 sati mora biti na poslu. Time one pokazuju koliko su žene sposobne i koliko mi puno možemo, ali to rijetko tko zna.
Osobna promjena
Ono što je manje znano, Mia Šimunić kada nije na bazenu, onda je na Jarunu, ali u Konjičkom klubu Jarun. Druga velika sportska ljubav i strast su konji, jahanje. No, tu je Mia prema osobnom kazivanju pronašla i nešto u svojem trenerskom zvanju.
– Svi imamo neke obrasce ponašanja, kako se krećemo, govorimo, pa i tok misli nas trenera. Ako nije isti, onda je vrlo sličan, iz dana u dan. I tako već godinama. Promjene su rijetke. Ja sam svoju promjenu primijetila. Baš s tim jahanjem. Dakle, ušla sam u taj sport kao potpuna početnica i sada ja kao učenica gledam, promatram trenere koji me uče i mislim da je to mrvicu i mene isto tako promijenilo. U pozitivnom smislu. Učila sam promatrajući moje trenere u konjičkom sportu. Analizirala sam što mi se ne sviđa kod njih, a što bi nekad ja znala raditi na bazenu. I obratno, ono što mi se sviđalo, sad sam još više uključila u svoj rad. Nešto i preuzela. Zato bi preporučila ljudima koji su dugo u jednom ‘fahu’, bilo kojem, da počnu raditi nešto u čemu nisu toliko dobri ili da počnu iz početka. Da spoznaju kako treba imati puno više mirnoće, strpljenja, blagosti prema onima koje učimo.
Reprezentativno ljeto 2023.
Ljeto 2023. će biti ispunjeno obvezama i nastupima nekoliko i ženskih reprezentacija. Što tu možemo očekivati, koji je cilj, plan? Imamo u konačnici uskoro u Zagrebu Europsko prvenstvo do 15 godina.
– To je reprezentacija koju vodi Višeslav Sarić, prekrasna prilika pred našom domaćom publikom. Imale su pripreme 15-ak dana u Grčkoj na poziv Grkinja što je čudesno. Tu imamo sjajnu reprezentaciju, ali mislim da bi one mogle napraviti jako dobar rezultat.
Pod ‘dobar rezultat’ Mia Šimunić podrazumijeva, što?
– Ulazak u četiri.
Koja je reprezentacija pod vašom trenerskom palicom?
– Vodim reprezentaciju do 17 i imamo Europsko prvenstvo u Turskoj početkom kolovoza, a vodim i reprezentaciju do 20 godina koja će nastupati na Svjetskom prvenstvu u Portugalu sredinom rujna, ali… Mi nemamo cure do 20, mi nemamo cure ni do 19. Imamo djevojke koje su glavnom godište 2005. To će onda biti reprezentacija sastavljena uglavnom od igračica u rasponu od 16 do 18 godina. Idemo igrati to jer smo se plasirale na njega, idemo vidjeti gdje smo, a važno je jer nas sljedeće godine u Zagrebu očekuje Europsko prvenstvo za cure do 19 godina. To je jako dobra reprezentacija, baš te djevojke godište 2005.
Što je sa seniorkama? Izbornik Aljoša Kunac je s EP u Splitu i 8. mjestom okončao mandat i tu je stolica zapravo još uvijek prazna.
– Što se seniorki tiče, dosta njih je zapravo prestalo trenirati. Emmi Miljković je završila karijeru, recimo. Tako da sada ne znam ni koliko ćemo mi uopće seniorki imati za EP u Izraelu u siječnju 2024. A tko će voditi tu reprezentaciju, to stvarno ne znam. Ja sam se nekako malo maknula od seniorskog vaterpola.
