Hrvatski Vaterpolski Savez

Vaterpolo će uspjeti i prevladati nove izazove

Manuel Estiarte (iako mu je inače službeno ime Manel), legenda vaterpolskog sporta, jedini vaterpolist koji je nastupao na čak 6 olimpijskih igara s kojih ima jedno zlato i jedno srebro, posljednjih 12-13 godina se udaljio od vaterpola. Potpuno je u nogometu, u njegovom samom kvalitativnom vrhu, budući da od 2008. prati svog najboljeg prijatelja Josipa Pepa Guardiolu, te je najuži član stožera svake momčadi koju je Pep vodio ili vodi. Od Barcelone, preko Bayerna do sada Manchester Cityja. Pa opet, ma koliko se fizički udaljio od vaterpola, nije baš da mu je posve okrenuo leđa. Kada dospije dođe i pogledati pokoju utakmicu, veze i prijateljstva iz doba življenja u bazenu nisu pokidane, a u konačnici preko svojeg brata koji je desetljećima liječnik u španjolskoj vaterpolskoj reprezentaciji, u tijeku je sa svim zbivanjima.

Osim Španjolske, osobito mu je bliska Italija. Logično, budući da je od 1986. do 1999. ondje živio i igrao najviše za Pescaru, ali jednako tako i za Savonu. Od tuda i poznanstvo s Francescom Grilloneom, doajenom vaterpolskog novinarstva u Italiji.

Upravo je Francesco Grillone za vaterpolski portal – waterpoloitaly.com – objavio zanimljiv razgovor s velikanom iz Kuće slavnih, El Manuel Estiarteom. Razgovor je vođen telefonski dakako, kao i manje-više svi ovih dana, a Estiarte se trenutačno i nalazi u Italiji, u Pescari. Gradu koji je zavolio, koji mu se uvukao očito pod kožu još iz onih igračkih dana (1986. – 1989. i 1992. – 1999.).

-Ne bih htio biti krivo shvaćen, jer ono što se događa nesumnjivo je dramatično, bolno, neočekivano za naše vrijeme. Ali konačno sam blizu svoje supruge Silvije. Nažalost, život me posljednjih godina odveo iz Pescare, gdje ona živi i radi. Pokušavam zato nekako vidjeti, izvući samo pozitivnu stranu iz ove tragedije koja je oko nas – poručuje Estiarte na začetku intervjua za waterpoloitaly.com.

Za nekoliko mjeseci Estiarte će navršit će 59, a proživio je fantastične trenutke, godine. Od vaterpola preko Međunarodnog olimpijskog odbora u kojem je bio član od 2000. do 2006. do nogometa. Važna iskustva koja su ga obogatila. Što biste mogli drugima prenijeti o tomu?

– Možda ništa. To je iskustvo mojeg života. Svatko ima svoj, ono što zaslužuje, ono što traži, ono za što se bori. No, govorim o malom dijelu mog života, onom vezanom uz sport. Sport ja bezuvjetno volim i uvijek ću voljeti. Međutim, tu je i još nešto veliko, grandiozno, a to su  moji roditelji, braća, prijatelji, moja žena, moje kćeri. To je onaj istinit, svakodnevni život. Naravno, bio sam povlašten, ali i puno sam se borio. Znojio sam se puno u vodi da bih mogao pronaći ovu cestu, što me dovelo do bavljenja sportom koji sam volio, što me dovelo do putovanja svijetom, koji me doveo do Pescare, do Savone. Taj me put vodio do olimpijskih igara. Upoznao sam izvanredne ljude. Zatim u MOO-u, pa u nogometu, gdje živim u sasvim drugom svijetu, ali uvijek lijepom i moćnom. Konačno, na tom putu sam sreo moju suprugu Silviju.

Obitelj je temelj

Manuel i Silvia su u braku 33 godine, a za Manuela je obitelj vrlo bitna stavka u životu. Stožerna!

– Da. Moje odrastanje je bilo u skladu s vrijednostima moje obitelji. Možda kao dječak to nisam shvatio, ali tata i mama su držali veze između nas. Baš kao i danas, i ja ih imam s bratom. Kako sam vjerovao i vjerujem u obitelj, tako vjerujem u svoju ženu, u svoje kćeri. Takav način razmišljanja dugujem svojim roditeljima – veli Estiarte za waterpoloitaly.com.

Manuel je ima dva izvanredna iskustva na olimpijskim igrama. Jedno puno bijesa u Barceloni 1992., drugo puno radosti u Atlanti 1996.. Koliko i kako razmišljate o tome?

– Od šest olimpijskih igara na kojima sam nastupao, na četiri sam ostvario neke od najljepših trenutaka. Bez sumnje, prve Igre na kojima sam nastupa. Moskva 1980! Imao sam samo osamnaest godina, i iskreno još sam uzbuđen kada se toga sjetim. Bio sam dijete koje je ostvarilo svoj san, igrati na olimpijskim igrama!. Tko bi pomislio da ću ga doći osvojiti? Rođen sam u Manresi, malenom gradu, u kojem nema vaterpola i gdje sam se jedino želio igrati sa svojim starijim bratom. I evo me u Moskvi! Olimpijske igre! Za mene je to tada bilo sve!

Znali smo da ćemo pobijediti Hrvatsku u Atlanti

Posebne su sigurno Igre u Barceloni 1992. Praktički rodni mu kraj, finale, ali i poraz u njemu od Italije u produžetku…

– Imam lijepa sjećanja i na te Igre koje su se odvijale kod kuće. Obiteljska atmosfera, živjeli smo s našim ljudima. Da, sigurno s bolnim završetkom, neovisno tomu što je osvojeno srebro što je dotad bio najveći uspjeh Španjolske u vaterpolu. Finale je bilo prekrasno zapravo, uzbudljivo, s produžetkom. Povlastica je bilo to igrati. Borili smo se protiv Italije “do smrti”. Pobijedili su, čestitam i danas. No, i mi smo bili sjajni glumci, bez ikakve sumnje – prisjeća se za waterpoloitaly.com Manuel Estiarte i onda spominje Igre u Atlanti ’96. Natjecanje koje je i nama u Hrvatskoj vrlo zanimljivo. Uostalom, u finalu tih igara susreli su se baš Hrvatska i Španjolska.

– Nismo blistali u prvoj fazi turnira. Danas se svi sjećaju finala, ali pravi ispit nam je bio u polufinalu protiv Mađarske. U četvrtfinalu smo pobijedili domaćine, SAD pred njihovom bučnom publikom. Poveli smo 5:0 i stali. Amerikancu su nam dali 4 gola, ali uspjeli smo se ipak plasirati u polufinale (5:4). Tu smo imali sjajnog suparnika. Mađarska je imala odličnu momčad: Kasas, Benedek, Molnar, Kiss, ali mi smo bili mirni. Veći dio utakmice smo gubili, ali s tri gola u posljednjoj četvrtini osigurali smo finale (7:6). U finalu protiv Hrvatske smo jednostavno bili vrlo sigurni u pobjedu (7:5).

Kraj u Sydneyu

Estiarteov posljednji olimpijski nastup bio je 2000. godine u Sydneyu. Španjolska je ondje završila na četvrtom mjestu.

– Za mene je to tada bio kraj. Imao sam gotovo 40 godina, za mene je to bila posljednja utakmica u reprezentaciji. Posljednji kontakt s vodom. Moj sportski život završio je 1. listopada 2000. Bilo je emocionalno za mene. Kraj puta nakon 20 godina i Moskve.

Jedan od igrača zlatne španjolske reprezentacije Miki Oca, koji je danas izbornik španjolske ženske reprezentacije, rekao je za tu momčad – Manuel je bio vođa, vratar Jesus Rollan duša. Slažete li se?

– Uvijek je izazovno imati pravi pogled. Kad smo u Barceloni 1992. osvojili srebro, ljudi to nisu previše dobro shvatili. Naime, Španjolska u to vrijeme nije bila Rusija, Mađarska, Jugoslavija ili Italija, sve momčadi koje su iza sebe imale desetljeća tradicije osvajanja medalja. Španjolska to u vaterpolu nije imala. Nikada nismo osvojili olimpijske igre ili neko veliko natjecanje, poput ovih sjajnih momčadi koje sam naveo, a u kojima je tradicija vaterpola započela početkom prošlog stoljeća. Prošlost je važna, jako. Mi smo bili na startu.

Grupa mladića, nešto iz Madrida, zajedno s Kataloncima, uspjela je onda kasnije, tijekom ’90-tih odigrati niz finala. Na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. Mi smo postavili temelj za budućnost. Bilo smo fantastična skupina, momčad, ali bez vođe.

Nedostaje mi Jesus Rollan

Koliko vam nedostaje Jesus Rollan? Sjajan sportaš koji je u 36. godini počinio samoubojstvo bacivši se s balkona lječilišta nedaleko od Barcelone gdje je boravio zbog depresije.

– Nedostaje mi Jesus. Nedostaje mi svaka minuta s njim. To je bio njegov izbor, uvjetovan mnogim problemima. To više nije bio on. Nitko ga ne može kriviti za ono što je učinio. Bio je najvažniji igrač u našoj momčadi. Bio je najbolji vratar na svijetu. Nedostaje mi jer kad je otišao, nisam bio baš blizak s njim kao s drugima, radi nekih gluposti smo ‘zahladili’ odnose.

Znali smo da smo obojica perfekcionisti. U svakom slučaju, u tom trenutku nisam bio toliko 

prisutan u njegovom životu.

Da imam sina, ne bi ga uputio u vaterpolo

Estiarte ima dvije kćeri, Nicole i Rebecca. Da ima sina, bi li ga uputili u vaterpolo?

– Apsolutno ne. Možda je moja supruga inzistirala da se obje naše kćeri bave sportom. No ne na natjecateljskoj razini. To je pitanje DNK. Nisam živio samo sa svojim talentom. Naporno sam radio. Dao sam sve od sebe. Prestao sam kad sam imao 40 godina, jer sam bio umoran. Fizički i mentalno. Zbog toga sam pustio kćeri da same odaberu svoj put.

Estiarte je često govorio da ga mnogi njegovi prijatelji i bivši igrači (Mađar Andras Gyonyosi, pa Talijani Carlo Silipo, Franco Porzio), čak i iz Španjolskog saveza uvijek pitaju zašto je napustio vaterpolo?

– Vaterpolo mi je puno dao. Obitelj, prijatelje, emocije, putovanja. Ali, također sam i ja puno dao vaterpolu – snove, razočaranja, 20 godina svog života… Ne, nisam se osjećao “iznutra” da bi ostao u tom okruženju. I odvojio sam se od sporta. Tada me pozvao Međunarodni olimpijski odbor. Bilo je to drukčije iskustvo. Prihvatio sam ga jer su glasovali za mene – pojašnjava El Manuel.

Potom objašnjava i jedan telefonski poziv koji mu je potpuno promijenio život.

– Zvao me Joan Laporta, predsjednik Barcelone, nogometnog kluba, i predložio mi da im se pridružim. Nisam odmah vjerovao, tada… Razgovarao sam s prijateljem Pepom Guardiolom koji je tada baš započeo svoju avanturu na klupi Barcelone kao glavni trener. Od tog trenutka počeo je novi život. Tako sam opet uključen u sport, nervozu, odgovornost, ali na drugi način i to je bilo nešto što nisam očekivao. Možda je to nagrada za moj život, za ono što sam radio prije. Ili možda zbog mog sportskog pristupa, ponašanja. Prilika koja traje već dvanaest godina.

Vaterpolo nakon covid-19

Kako Estiarte vidi vaterpolo nakon koronavirusa? Zatvoreni bazeni, utakmice bez gledatelja? Postoji li rizik da se vaterpolo suoči s previše strmom cestom?

-Vaterpolo će uspjeti. Siguran sam. Ovo je najljepši sport na svijetu. Iznjedrio je sjajne sportaše. Pouzdane, sposobne i iz tog razloga, oni koji se kreću oko nas, menadžeri i uspješne tvrtke, moraju biti na visini. Da, bit će to strma cesta, ali vaterpolo će uspjeti. Plakat ćemo na tom putovanju, bit će vrlo teško, ali kada to nije bilo tako? Hoće li biti teže? OK, pa što? To je trenutak koji nitko nije očekivao, nismo bili spremni, nitko ne bi ni pomislio da se može dogoditi tako nešto. Ali mi reagiramo i oporavljamo se.

Estiarte je rekao da će doći vrijeme kada ćemo se suočiti s drukčijom stvarnošću, s virusom koji će se vraćati, dovodeći sa sobom strašnu situaciju poput ove koju danas doživljavamo.

– Ponavljam, bit će teško, ali vaterpolo nikad neće umrijeti. Uvijek je bilo uspona i padova. Mi smo drukčiji. Ponavljam, vrlo je teško, komplicirano. Najgore što se može dogoditi u životu je ne znati što će se dogoditi sutra, još uvijek mnoge stvari ignoriramo jer nema presedana, nema primjera. Morat će se donijeti nove odluke. Vaterpolo je prevladao ogromne poteškoće. Igralo se na moru, na otvorenim bazenima zimi s hladnom vodom. Ali uspjet će to i prevladati nove izazove. Siguran sam – rekao je Manuel Estiarte u zanimljivom razgovoru s novinarom Francescom Grilloneom za portal waterpolitaly.com.

HALL OF FAME – Ratko Rudić, Bruce Wigo, predsjednik Kuće slavnih vodenih sportova i Manuel Estiarte

OSOBNA SPORTSKA ISKAZNICA MANUELA ESTIARTEA

Rođen: 26. listopada 1961.

Grad: Manresa

Uspjesi:

– zlato na Olimpijskim igrama (Atlanta, 1996.)

– srebro na Olimpijskim igrama (Barcelona, 1992.)

– zlato na Svjetskom prvenstvu (Perth, 1998.)

– srebro na Svjetskom prvenstvu (Perth, 1991.)

– srebro na Svjetskom prvenstvu (Rim, 1994.)

– srebro na Europskom prvenstvu (Atena, 1991.)

– bronca na Europskom prvenstvu (Sheffield, 1993.)

– bronca na FINA kupu (Duisburg, 1985.)

– bronca na FINA kupu (Barcelona, 1991.)

– bronca na FINA kupu (Sydney, 1999.)

– 2 naslova prvaka Europe: Barcelona i Pescara

– 3 Kupa pobjednika kupova: 1 s Barcelonom i 2 s Pescarom

– 4 europska Superkupa: 2 s Barcelonom i 2 s Pescarom

– 5 naslova prvaka Španjolske: Barcelona

– 4 naslova prvaka Italije: Pescara

– 6 Talijanskih kupova: Pescara

– 5 Španjolskih kupova: Barcelona

FOTOGRAFIJA

– Manuel Estiarte (desno) primljen je u Kuću slavnih u Fort Lauderdaleu 2007. godine zajedno s Ratkom Rudićem; u sredini je Bruce Wigo, predsjednik Hall of Fame u SAD – “Stoljeće hrvatskog vaterpola” – monografija HVS-a (Zagreb, 2010.)