U dva metra Josip Vrlić
Svakom vaterpolistu, kao uostalom i svakom sportašu, bez ikakvog razmišljanja pri spomenu na najveće uspjehe, najdraža ostvarenja prva će na pameti biti medalja koju je osvojio s momčadi. Klubom ili reprezentacijom, svejedno. Osvojiti prvo mjesto u državnom prvenstvu ili stati na najvišu stepenicu olimpijskog pobjedničkog postolja. Nema veće radosti. Lijepe su i prestižne pojedinačne nagrade, za najboljeg strijelca, MVP turnira, ali medalja s momčadi je posebna. No opet, postoji jedan rang pojedinačnih nagrada i priznanja koja su ipak posebnija. Nagrada za najboljeg u cijeloj kalendarskoj godini. Bilo na nacionalnoj ili kontinentalnoj razini. Takva nagrada objedinjuje u svom odabiru kvalitetu u kontinuitetu. To nije bljesak samo u jednoj utakmici, jednom vikendu ili u dva tjedna turnira. Nagrade ovakvog tipa su odavanje priznanja za dostignuće u 12 mjeseci, u različitim prilikama, sastavima i situacijama.
Ovo je nagrada za sav prijašnji rad
U nedjelju, 24. siječnja Hrvatska je dobila, izabrala najboljeg vaterpolista Hrvatske za 2020. U tradicionalnom 33. izboru “Večernjeg lista”, Josip Vrlić, centar hrvatske reprezentacije i zagrebačke Mladosti primio je nagradu za najboljeg među najboljima.
– Osobno dajem veliko značenje takvoj nagradi jer po meni to i nije samo nagrada za tu godinu, iako se ona tako piše, već i za mnoge prijašnje. Za sva odricanja, trud, rad. Znači da si nešto postigao u tom svijetu. Tako ja gledam – govori za hvs.hr i za našu mjesečnu rubriku “U 2 metra”, Josip Vrlić.
– Pogotovo to ima vrijednost, značaj što su u konkurenciji odreda vrhunski igrači, osvajači medalja koji imaju 15-16 godina tradicije u osvajanju s reprezentacijom. To je potvrda da si na dobrom putu.
Pridodali bi da je ove godine priznanje našem reprezentativnom centru tim značajnije što je i vrlo uvjerljivo, s osvojenih 13 bodova više ocjenjivačkog suda u odnosu na drugoplasiranog Maru Jokovića. Je li 2020., ali i godina ranije 2019. recimo, je li ono doba vašeg najboljeg vaterpola u dosadašnjem dijelu karijere?
– Ne bih se složio da je najbolje zato jer sam igrao puno godina značajnih rola… Ma, teško je ljudima možda iz Hrvatske to gledati, promotriti, ali ja sam puno igrao i u inozemstvu i igrao sam jako dobro. Isto tako sam s Jugom one 2016. osvojio baš sve što se osvojiti može, da bi onda uz sve to ljeto igrao i za Brazil na Olimpijskim igrama u Riju. Ondje smo isto napravili neke lijepe rezultate, a ja sam tada u toj momčadi bio jedan od glavnih igrača. Prije bi rekao da možda sada baš, sav taj rad, igre, trud, sve dolazi do izražaja.
Čovjek za medalje
Ono što je simptomatično za vas, spomenuli ste neke klubove poput Juga, sada ste u Mladosti, prije toga Barceloneta, pa ste igrali za Brazil, danas Hrvatska… Baš sve te momčadi su s vama osvajale medalje. Ne tvrdimo da je to sve samo zbog vas, ali baš da sve s vama osvajaju trofeje… to smo morali notirati.
– Sjećam se kada sam otišao u Barcelonetu, 2010., mi smo tri godine osvajali sve domaće trofeje, a Barceloneta prije nije bila tako jaka. Nije je bilo ni na karti kako se kaže. Kad sam došao, ušli smo i na tada još Final Four Lige prvaka, a kasnije kada sam otišao su je i osvojili. U Brazilu sam isto pokrenuo nešto, u Fluminenseu. Kada sam došao u Radnički iz Kragujevca, osvojen je Kup Srbije. Njihov prvi trofej. Onda je slijedio Jug, sve osvojili, pa sada i Mladost. Prošle smo sezone u Mladosti osvojili 2 od moguća 3 trofeja, ove smo opet krenuli dobro. Nadam se da će ove sezone biti 3 od 4, ako ne i sva 4.
Bili ste u različitim velikim klubovima, poniknuli ste u Primorju, igrali od Hrvatske, Španjolske, Brazila, Srbije… Koji je klub najbolje organiziran, gdje se najviše živi za taj klub, vaterpolo?
– Sigurno da se najviše za klub i vaterpolo živi u Dubrovniku. Barcelona ima na desetke klubova, pa i velikih, dobrih, ali Jug je posebna priča. Dubrovnik je najmanji grad u kojem sam bio, i tamo svi znaju sve o Jugu, kada sam došao svi su znali za mene, to ljudi ondje prate.
Tucak je prvi koji me je zvao
Ono jedino što je ostalo kao neispunjena želja jest i da s Primorjem, kao matičnim klubom, osvojili koju medalju, trofej. Točno ili ne?
– To je bila i ostala želja. Pogotovo jer sam u toj sredini odrastao i taman kada sam trebao zaigrati za njih, kada je Primorje krenulo uzlaznom putanjom, ja sam bio otišao. Tako da kada su oni osvajali sve medalje, trofeje, ja sam sve to gledao sa strane. Postoji dakle želja, možda i žal, ali… tko zna, nikad se ne zna.
Kada pričamo o Vrliću i našoj vaterpolskoj reprezentaciji, Josip je za nju debitirao slijedom okolnosti tek nakon SP u Budimpešti, u drugoj polovici 2017. U dobi od 31 godine! S 32 prva medalja, EP u Barceloni. U biti je vaš domaći reprezentativni status oformio sadašnji izbornik, Ivica Tucak.
– Da, u Hrvatskoj me prvi Tucak zvao. Ja sam se za Brazil, da i to pojasnim, odlučio tek onda kada kod nas godinama uopće nisam bio niti na širem popisu. Iskreno, nisam se vidio tada u hrvatskoj reprezentaciji i otišao sam negdje drugdje. Nije da nisam želio igrati za Hrvatsku, nego me nitko nije zvao. Raspitivali su se zato Brazilci i tako sam otišao.
Je li vas onda iznenadio izbornik Tucak s pozivom, prvim kontaktom koji je uslijedio negdje, ako se ne varamo oko 2016. godine?
– Bilo je govora možda i malo ranije, već sam bio u Brazilu, ali su se ovdje dogodile neke stvari koje su promijenile okolnosti. Prije svega, Nikša Dobud je dobio onu suspenziju, te je hrvatska reprezentacija ostala praktički bez jednog od ponajboljih centara na svijetu. Tu se otvorilo mjesto, izbornik me zvao, a znali smo da nakon Rija treba ponešto promijeniti momčad. Tucak je vidio u meni rješenje i ja sam prihvatio poziv, jasno.
U Rotterdamu ćemo biti pravi
Posvetimo se aktualnim temama. Hrvatska je trenutačno na pripremama u Rijeci, onda slijedi i Zagreb, a sve za predolimpijski turnir u Rotterdamu. Je li sada već lagano zamjetna nervoza iščekivanja?
– Postoji umor, ali umor uvijek postoji. Kada se trenira, umor je uvijek tu i od toga ne treba bježati, ali vlada pozitivna atmosfera među nama. Mi smo glavni favoriti za Rotterdam, ne treba bježati od toga, ali nervoze nema. Više do izražaja dolazi psihički umor. Imali smo turnir u Debrecenu odmah iza Nove godine, pa s klubom turnir Regionalne lige, pa tjedan dana kasnije završni turnir Hrvatskog kupa, već sljedeće jutro su počele pripreme reprezentacije. Puno se utakmica nagomilalo u malo dana, a u različitim natjecanjima. Sve je dakle zbijeno, više to umara nego fizički umor. Makar, mi smo profesionalci, valja zaboraviti na sve prije. Treniramo ja bi rekao jako dobro i sigurno ćemo biti pravi tamo gdje treba biti – naglašava Vrlić.
U Rotterdamu se na papiru izdvajaju tri reprezentacije, kada je o kvaliteti riječ – Hrvatska, Grčka i Crna Gora. No, postoji i četvrta. Jedina koje je sve strah. Ona je nevidljiva, a zove se covid-19 s onom groznom odredbom, ako se tri člana reprezentacije razbole (računajući i stožer), momčad se isključuje…
– Sviju nas je samo toga najviše strah. Kada bi se takav crni scenarij dogodio, bilo kome, to bi bila velika nepravda.
Kako se vi, momčad s time nosite?
– Čuvamo se, praktički jesmo u poluizolaciji koliko je to moguće u ovom trenutku. Srećom, dosta nas je to i preboljelo, imamo antitijela i mislim da ćemo i to uspjeti nadvladati – za kraj će Vaterpolist Hrvatske u godini 2020., centar Josip Vrlić.
