HRVATSKI VATERPOLO U 2021. GODINI
Primicanje nove, a čvrsto se nadamo i ljepše 2022. godine, prigodan je trenutak za prisjetiti se proživljenog i doživljenog u 2021., a kroz prizmu hrvatskog vaterpola. U kratkim barem crtama rekapitulirati godinu koja nije bila baš ‘obična’. Ona je ipak bila – olimpijska! Ma koliko god to čudno zvučalo za neku neparnu godinu. Iako, živimo u vremenu u kojem nam je sve manje toga ‘čudno’. Nenormalno doba u kojem vapimo za povratkom u ‘staro normalno’. Nadamo se da će nam 2022. to konačno doista i donijeti. Stoga u pregledu 2022. i krećemo s onim dijelom našeg vaterpola koji čini oštricu cijelog našeg koplja, ako ćemo se malo slikovitije izražavati. Dakle, s Barakudama…
Roterdamska drama
Godina je počela u biti u Budimpešti, s nadmetanjem Svjetske lige koje nam baš i nije odveć odgovaralo jer su misli i forma bile tempirane za puno nam važniji turnir u veljači, onaj predolimpijski. U glavnom mađarskom gradu početkom siječnja odigran je završni europski kvalifikacijski turnir Svjetske lige. Izgubili smo prvu utakmicu (četvrtfinale) od kasnijeg pobjednika Crne Gore i to tek petercima (14:15). Ovaj će nas oblik završnice utakmica pratiti dobar dio godine. Šteta tog poraza, poglavito što je Fatović bio u sjajnom izdanju (6 golova). Kasnije smo u razigravanju izgubili od Mađara (11:13), a dobili Francusku (17:5).
Potom je slijedio glavni ispit prvog dijela godine – predolimpijski turnir u Eindhovenu (14. – 21. veljače) s 8 utakmica u isto toliko dana. Pakleno! Krenulo je suvereno (Rumunjska 16:6, Nizozemska 25:8, Francuska 13:10), a onda prvo okliznuće protiv Rusije (13:14). Nastavili smo s pobjedama (Njemačka 22:8 i Gruzija 15:6), da bi tada slijedile utakmice odluke. Imali smo dvije, dovoljno je bilo pobijediti barem jednu. Onu prvu, polufinale s Crnogorcima smo izgubili (12:14). Pogađate – petercima! Zadnju smo igrali protiv Rusa, za treće mjesto na turniru i posljednje koje vodi u Tokio. U drami svih drama, nakon 15. serije peteraca, slavismo rukometnim rezultatom (25:24). Šepeljev je mogao odvesti Ruse do Japana, ali spasio nas je Toni Popadić, da bi istom tom Šepeljevu kasnije i Marko Bijač obranio udarac, a zaključni je gol postigao Josip Vrlić. Nikad teže nismo dospjeli do Igara.
Peti u Tokiju
Olimpijski je turnir počeo očekivano (Kazahstan 23:7), ali već u 2. kolu šokantno. Poraženi smo od Australije (8:11). Pa ipak, nije se ni taj poraz činio tako deprimirajućim, nakon što smo u sljedeće dvije utakmice svladali dvije jake europske momčadi (Crna Gora 13:8 i Srbija 14:12).Veći je problem bio što smo protiv Australije već imali ozlijeđenog Obradovića. U 5. kolu nas je čekala Španjolska i to je bio susret za prvo mjesto u skupini. Nismo do njega došli jer se Furija pokazala bitno boljom (8:4), te nas ‘gurnula’ u četvrtfinalu na sjeverne susjede Mađare, a oni su nam u presudnoj utakmici svakog turnira, ona koja vas vodi u ‘zonu medalje’ ili u utješnu skupini, očitali lekciju (11:15). Pamtit ćemo Krisztiana Manhercza koji je ‘utrpao’ čak 7 golova. Tog smo se trenutka morali odreknuti snova o olimpijskoj medalji, ali momci su ipak smogli snage, te u borbi za poredak pobijedili u oba daljnja susreta (Crnu Goru 12:10 i SAD 14:11). Tokio smo napustili kao petoplasirani, ali i bez Garcije, Bušlje, Lončara, Obradovića, Jokovića koji su objavili oproštaj od kapice s crveno-bijelim kvadratićima. Sprema se velika smjena, pomlađivanje nacionalne vrste.
Mlađi naraštaji bez medalja
Osim seniorske vrste, u 2021. su nam u pogonu, na velikim natjecanjima bila još tri muška uzrasta. Niti jedna nije osvojila medalju. Nominalno joj je, ako se gleda konačan plasman, najbliža bila ona do 15 godina, iako bi mi ipak zaključili da je to bila izabrana vrsta do 20 godina.
Naime, reprezentacija do 20 igrala je u Pragu na Svjetskom prvenstvu i na koncu zauzela 5. mjesto. Međutim, osim relativno dobre igre, jedini poraz koji je ondje pretrpjela momčad koju je vodio Vjekoslav Kobešćak bio je u četvrtfinalu od Srbije, kasnijih svjetskih prvaka (10:12). Kasnije su svladane, vrlo elegantno dvije vrlo jake momčadi (Španjolska 12:8 i Grčka 20:12), kao i ranije u skupini Italija (13:12).
Reprezentacija do 17 godina (trener Hrvoje Hrestak) igrala je na Malti Europsko prvenstvo i završila na 6. mjestu. Izgubismo četvrtfinale vrlo visoko od Mađara (4:10), kasnije i utakmicu za 5. mjesto od Crne Gore (12:14).
Ona najmlađa reprezentacija, dječaci do 15 godina (trener David Burburan) nastupali su u portugalskom Louleu na Europskom prvenstvu i bili su četvrti. Ušli su u ‘zonu medalja’, ali ne i dalje od toga. U polufinalu je bolja bila Španjolska (8:10), a za broncu Grčka (7:11).
Djevojke napreduju
Ljeto 2021. bilo je i doba hrvatskih nastupa na kontinentalnim smotrama djevojaka. Naše ženske reprezentacije su postigle sasvim solidne, pa čak i vrlo dobre rezultate, kada se uzme u obzir da smo tu ipak još u povojima, s bitno manjom tradicijom, a o bazi da ne govorimo, u odnosu na muški vaterpolo.
Reprezentacija do 15 godina (trener Aljoša Kunac) igrala je u Szentesu na Europskom prvenstvu koje su cure završile na 6. mjestu. Jelena Butić je s 23 gola bila najbolja strijelkinja EP u Szentesu.
Izabrana vrsta do 17 godina (trenerica Mia Šimunić) je imala veliku zadaću, čak i očekivanja. Od toga da se radi o najdarovitijoj našoj generaciji dosad, pa do činjenice da je Europsko prvenstvo održano u našem Šibeniku. Uzornoj organizaciji, pridodale su naše djevojke sjajne igre i na koncu pobjedu nad Izraelom (11:6) za 7. mjesto. Za hrvatski ženski vaterpolo velik domet baš kao što su značajne bile pobjede u skupini nad Njemicama, Maltežankama i Rumunjkama, kao i u osmini finala nad Srbijom (17:9). Konačno, po okončanju finala, naša vratarka Latica Medvešek je proglašena za najbolju golmanicu Europskog prvenstva, dok je Iva Rožić bila četvrta strijelkinja. Takve pojedinačne uspjehe još nismo imali.
Mladostaši prvaci nakon 13 godina
U državnom prvenstvu (sezona 2020./21.), nakon 13 se godina na najvišu stepenicu popela zagrebačka Mladost. U sjajnoj i nepredvidljivoj finalnoj seriji koja je ‘otišla’ na maksimalnih 5 utakmica protiv Jug Adriatic osiguranja, Žapci su osvojili naslov prvaka… možete i pogađati kako… u ruletu peteraca. Već smo naveli na početku da su peterci obilježili HR vaterpolo u 2021.
Nakon dvije utakmice ništa nije navodilo da bi se na koncu mogli veseliti u Zagrebu, jer jugaši su dobili glatko prve dvije finalne utakmice (12:9 i 10:8), te su imali tri meč-lopte. Prva je bila u Gružu. No, mladostaši su se ondje počeli vraćati. Dvije pobjede zagrebačkog sastava (12:10 i 12:8), te je finale odvedeno do majstorice koja je pak riješena petercima, pobjedom Žabaca (12:11), a kao u kakvom filmskom scenariju, taj posljednji gol je u svojoj posljednjoj utakmici karijere postigao mladostaški Rumunj, veliki centar, Cosmin Radu.
Stopama kolega, koračale su (bolje ipak plivale) i mladostašice koje su također osvojile naslov prvakinja države.
Jadranu prvi HR trofej u povijesti
U posljednjim danima godine, već tradicionalno malo prije Božića, odigran je završni turnir Hrvatskog kupa. Turnir je odigran u Zagrebu, a u konkurenciji Jadrana, Mladosti, Solarisa i Jug Adriatic osiguranja, prvi put u povijesti je splitski Jadran osvojio neki domaći trofej u samostalnoj Hrvatskoj. Uvjerljivi u polufinalu protiv Solarisa (12:6), ali jednako moćni i u finalu kontra jugaša. Bilo je i 6:1 i 8:2, završilo je s 3 razlike za momčad Mile Smodlake (14:11).
Istog tog dana, na istom bazenu, trofej Kupa je i u ženskoj konkurenciji otišao u Split i u vitrine Jadrana. Splićanke su uspjele nadmašiti mladostašice koje su u zadnjoj četvrtini vodile 10:7, ali su jadranašice izjednačile. U raspucavanju peteraca (opet 5 m), Splićanke su bile bolje (13:12).
Jugaši 5. u Europi
U europskoj klupskoj konkurenciji, najdalje je otišao Jug Adriatic osiguranje. Konačno, Gospari su igrali Ligu prvaka, plasirali se na završni turnir, ali je ondje u četvrtfinalu bolja bila Brescia (12:10). U razigravanju su Dubrovčani uvjerljivo pobijedili Marseille (16:13), te Waspo 98 Hannover (16:11).
Mladost je dospjela do četvrtfinala Eurokupa protiv Vouliagmenija. U Zagrebu 11:10 za Žapce, u Ateni 11:10 za Grke. Dakle, odlučivali su i opet peterci. Završilo je u konačnici 20:18 za Vouliagmeni.
Nagrade…
U godini 2021. sportska se Hrvatska poklonila nekim i od poznatih vaterpolista, dužnosnika, sudaca… Tako je Državnu nagradu Franjo Bučar za životno djelo dobio Željko Klarić, a godišnju Bučarovu nagradu prof. dr. Boris Labar. Vrhovnu nagrada Hrvatskog olimpijskog odbora “Matija Ljubek” zaslužio je pak Milivoj Bebić.
Napustili su nas
Ne možemo i nećemo, ne samo u 2021. godini, nego nikad zaboraviti i neke od predivnih ljudi, velikana našeg vaterpola, osoba koje su zadužile ovaj sport u Hrvata. U godini 2021. su nas napustili – Đuro Savinović, Ivo Trumbić, Ivo Marković, Martin Sardelić, Duško Baždar, Radomir Premuš… Uspomena na njih, a još više njihova djela, ostavština, nikada neće izblijediti.
Mogli bi možda u nabrajanju ili podsjećanju na događaje ići i dalje i šire, do još sitnijih detalja. No, daleko bi nas to odvelo. Nije u konačnici ni jednostavno cijelu jednu godinu svesti na štivo koje nije odveć glomazno, pa samim time nekome možda i odbojno. Uostalom, obećali smo podsjetnik na hrvatsku vaterpolsku godinu 2021., pa pri tomu i ostajemo.
Sada, u lagano svečarsko blagdansko doba, natočimo i podignimo čašu. Zaželimo samima sebi i svima oko nas, prvenstveno zdravlja.
Što se našeg vaterpola tiče, neka nam u 2022. on bude još uspješniji, ljepši, bolji i zabavniji! Nadasve poželimo uspjeha u zahtjevnom organizacijskom projektu kojega smo mi nositelji, Europskom vaterpolskom prvenstvu u Splitu 2022. Europa nam za manje od 9 mjeseci dolazi na našu, jadransku obalu, podno Mosora i Marjana.
Stoga, na koncu Stare i začetku Nove godine, nazdravimo zajedno – Splitu 2022. i hrvatskom vaterpolu!
