hr
Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Intervju / 30. ožujka 2021.

Vjekoslav Kobešćak

Za ovomjesečnu rubriku “U 2 metra”, odabrali smo trenera hrvatskog prvaka Jug Adriatic osiguranja i trenera hrvatske reprezentacije do 20 godina, Vjekoslava Kobešćaka. Povoda je nekoliko u biti, ali onaj početni je čisto kalendarske naravi…

Ožujak je zanimljiv mjesec u karijeri ovog trenra. Počnimo s ovogodišnjim ožujkom. Netipičnim za klub koji vodi kao trener prve momčadi. Jug Adriatic osiguranje je klub koji ne postaje vijest kada pobijedi, nego kada izgubi, a kada se to dogodi u jednom mjesecu kakav je ožujak 2021. čak pet puta, onda je to još više izraženo. O čemu se radi? Umor, zasićenje trofejima, prevelika koncentracija utakmica u prekratkom vremenskom razdoblju?

– Svega pomalo. Sigurno da je cijela ova sezona specifična u cijelom svijetu, cijelom sportu – u početku će za hvs.hr i “U 2 metra”, Vjekoslav Kobešćak, trener Jug Adriatic osiguranja.

– Nama se dogodilo da smo u jednom trenutku imali pauzu uvjetovanu kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju. Dali smo 9 igrača ukupno za tu akciju u različite reprezentacije. Krajem veljače smo se svi okupili i krenuli u nastavak sezone. Sigurno da to sve utječe, iako nikako ne mislim to uzimati kao alibi. Uostalom, nismo mi jedini u takvoj situaciji. Činjenica je da mi i inače, prijašnjih sezona, imamo negdje nakon Nove godine jedan pad. Nekad programiran, nekad ne. Sigurno je i to da smo od 2017. iz sezone u sezonu slabiji, da nam nedostaje širine. Tako smo vremenom ostajali bez Jokovića, Macana, Lozine… i tu smo izgubili širinu. Međutim, bez obzira na to, neke naše nedavne utakmice, predstave, igre kao što su protiv Pro Recca i Solarisa su nešto što nismo smjeli dopustiti. Mi imamo ove sezone probleme sa sistemom igre, ali opet mislim da u sljedećim tjednima to možemo ispraviti i biti bolji nego što smo bili. Što se tiče one da je “vijest kada Jug izgubi…”, ja to shvaćam kao povlasticu! Napravili smo jedan niz u kojem smo nekima možda dosadili, sami se malo zasitili, umorili ili pak izgubili oštricu koja vam treba u sportu. Jedno je sigurno, dokle god Jug postoji, mi ćemo ‘ganjati’ trofeje, loviti uspjehe, pobjede svom snagom – odlučno će Kobešćak.

Foto: Roni Brmalj / Novi List / CROPIX

Postoji ipak nešto što ste značajno postigli u ožujku, a lagano se zaboravlja, uopće ne spominje. U ožujku 2021. vi ste u ne baš jednostavnoj i laganoj skupini već osigurali mjesto na završnom turniru Lige prvaka. Puno ranije nego što ste se možda i sami nadali, ako se ne varamo?

– Da, ali i meni je to u drugom planu. Naravno da našim navijačima odzvanjaju više onakvi porazi koje smo imali od ovog što ste naveli. Prije 2-3 sezone sam na jednoj od sjednica klupske uprave čak rekao čelnicima kluba – “Možda bi ste vi mogli biti čak i malo žešći prema nama, u tim nekim situacijama kada izgubimo”. Onda sam dobio odgovor – “Nekad smo i bili, ali kako da budemo žestoki prema nekim igračima koji su doveli u ovaj klub 13 ili 14 trofeja u posljednje 3-4 godine?”. Da, oni doista jesu izgradili kredite, ali mislim da smo te neke kredite, s ovakvim predstavama dobrim dijelom potrošili. To je moje mišljenje i to sam rekao i igračima. Gubiti se može i gubit ćemo još do kraja sezone, ali mora to izgledati bolje.

U početku sam radio ‘na riječ’

Kada smo kod kredita, mislimo da podosta kredita kod uprave vašeg kluba imate i vi sami,  trener Kobešćak koji potpisuje sve te silno velike brojke trofeja, naslova. Apropos ožujka, vratili bi se u ožujak, ali 2015. Tada vi dolazite iz Zagreba u Dubrovnik, postajete trener Juga. Prva prijelomna točka vaše trenerska karijere je bio početak rada u Mladosti, ali ovo procjenjujemo kao drugu presudnu točku. Što ste očekivali? Je li vam bilo za pojmiti da će vas grad Dubrovnik prigrliti, možda nije odmah, ali brzo jest? Jeste li očekivali onakvu eksploziju uspjeha?

– Veliku sam podršku imao od tadašnjeg predsjednika kluba Lukše Jakobušića koji je bio najzaslužniji za dolazak. Onda se nadovezala i podrška sportskog direktora Ognjena Kržića koji i danas čuva leđa cijeloj prvoj momčadi, tako i meni. To nije bila lagana odluka za klub, nije jednostavna bila ni meni. Nije lijepo otići iz kluba u kojem si proveo 32 godine usred sezone. I da, mi nismo tamo završili posao do kraja te sezone. Ali, ništa tu nema negativnog, posebno ne mene prema Mladosti. U utorak sam došao u Dubrovnik, koji dan kasnije smo igrali protiv jakog Primorja i vrlo brzo sam osjetio veliku podršku. To se odmah osjeti, pozitivna ‘vibra’. Naravno, nikad ona nije stopostotna, niti treba takva biti, ali ja tada o tomu jednostavno nisam ni razmišljao. To se jednostavno za mene ispostavilo kao fantastična odluka, iako mi te sezone nismo uspjeli ništa osvojiti. I kada danas pogledam unazad, ako za nečim žalim, onda je to baš za Prvenstvom Hrvatske sezone 2014./15. kada smo izgubili od Primorja u 5 utakmica. To mi je žao. Regionalna liga ili Liga prvaka, ne toliko, treba biti realan, ali tog Prvenstva Hrvatske mi je žao. Vratio bi se na početne mjesece u Jugu… Ja sam došao prva tri mjeseca stvarno na riječ! Bez ugovora, bez jamstva da ću ostati! To je istina. Ja sam očekivao da ću se izboriti i postati trener Juga s ugovorom, ali nisam bio siguran. Tog ljeta 2015. je Jug mogao reći “žao mi je, ali ne možemo ovako”. Zato jer su pokrenuti neki procesi unutar momčadi, ja sam pokazao svoj karakter koji nekome leži, nekome ne.

Svaki trener hoda o rubu

Kada spominjete karakter, kakav je karakter Vjeko Kobešćak? Izvan bazena, mimo utakmica vas ljudi poznaju kao mirnog, blago nasmiješenog, a onda u utakmici… pretvorba!

– Neke sam stvari s godinama izgradio u karakteru, kroz godine, iskustvo, iako su neke determinirane. Ja sam impulzivan, dosta emotivan, ali sam kao trener puno mirniji nego kao igrač. Definitivno. Ne ustručavam se ulaziti svakodnevno u konstruktivne konflikte na treningu s igračima, s kolegama, ali i s upravom. Sjećam se, u ona prva tri mjeseca u Jugu, imali smo utakmicu u Kragujevcu protiv Radničkog. Mislim da smo izgubili, možda neriješeno, ali prije izgubili. Izgledali smo loše, a vidio sam predsjednika kluba, mog prijatelja Lukšu kojeg je strašno pogodio taj poraz. Ja sam odmah tražio nekakvu komunikaciju, ono… da to odmah razriješimo. Međutim, sjećam se da je on odustao i prespavao, pa smo po povratku u Dubrovnik razgovarali. Znači, ja reagiram na situacije na koje mislim da treba. To je dio mojeg karaktera koji i ne bi trebalo mijenjati koliko god to izgledalo ružno, a ni meni nije lako to dan-dva kasnije pogledati u snimci, jer sve to u konačnici donosi nešto dobro. Tako su i usmjerene. Sad, da je to hod po rubu, je. Svaki trener hoda po rubu ako dobro obavlja svoj posao. Treba biti pristojan, korektan, ali sukobi se ne mogu izbjeći.

Kada ste spominjali prva 3-4 mjeseca rada “na riječ” 2015., uz vas je opet vezana i jedna za hrvatske prilike dosta rijetka pojava. Godine 2018. s tim istim klubom potpisujete 7-godišnji ugovor. To je mnogima u nas potpuno strano. Kako je to vama izgledalo, tko je iznio tu brojku, jeste li razmišljali prihvatiti ili ne? Znamo mnoge domaće i strane trenere koji ne pristaju na obvezivanja duža od 4 godine.

– Puno je, ali nisam razmišljao. Nisam razmišljao toliko dugoročno jer moja je filozofija, bila je takva i u Mladosti, toliko sam unesen u svoj posao da gradim. Imam ja kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve. Želim reći da sam bio više fokusiran na te ciljeve, nego na ugovore i koliko ću ja tu ostati. Je, kada su mi ponudili, iznenadilo me. To mi je zvučalo nestvarno u početku i u polušali tipa “možeš otići tek kada ti stariji sin krene u školu”. Onda je bilo prijedlog 5, pa 6 i na kraju smo došli do 7 godina. Prvi dan mi je bilo to nestvarno dobro. Drugi dan sam si već postavljao pitanja jer to je puno vremena, pa sam pitao sebe i ljude u klubu “Što ako dosadimo jedni drugima?”. To je rizik dugačkog odnosa, privatnog, poslovnog, emotivnog. Srećom, to se još nije dogodilo koliko god smo u poslu visokih emocija i neizvjesnosti.

Imamo više djece nego prije pandemije

Za Dubrovnik se zna govoriti kako je grad vaterpola, ondje ljudi svakodnevno prate svaki korak i potez u Jugu, utakmice su poseban mamac, ali… Je li se i koliko nešto od toga promijenilo u Dubrovniku s ovom pandemijom jer gledatelja nema, ne smiju doći, sport postoji gotovo pa samo u virtualnom svijetu? Postoji li još pritisak ‘ulice’, navijačkog puka?

– Promijenio se svijet. Mi ovisimo u velikoj mjeri o Gradu, grad Dubrovnik ovisi o turizmu, i naravno da smo tu svi u velikom minusu. Opet, uprava i predsjednik kluba Tomislav Dumančić su održali i kroz takvo vrijeme klub stabilnim, što je velika stvar. Što se odnosa tiče s okolinom, navijačima… to nitko ne zna kamo idemo. Hoće li se promijeniti neki običaji u svakodnevnom životu svake osobe, a kamoli ne kluba. Jug je ostao aktivan cijelo vrijeme, imamo pogon svih uzrasta i ne da nismo izgubili brojnost djece već smo ju dapače čak malo i povećali. Publika će se vratiti, neki novi klinci će stasati, i dalje se nas prati. Nadam se da će se ljudi vratiti kako nama, tako i svim sportovima. Više me je strah dugotrajnosti ovakvog stanja s pandemijom.

Zahvala HVS-u

Nakon 3 godine izbivanja s radom u nacionalnim vrstama, Vjekoslav Kobešćak se s ovom 2021. vratio i u rad reprezentacije. Konkretno, trener je izabrane vrste do 20 godina. Što vas je motiviralo na povratak? Nedostaje rad s mlađim uzrastima? Oslobodilo vam se vremena u klubu?

– Vremena se nije ništa oslobodilo, dapače. Ja želim i volim raditi s mladima, te sam se ja sam javio kako sam voljan, spreman, pa ako je HVS zainteresiran… Iz Saveza su me odmah angažirali i njima hvala na tomu. Stvarno hvala jer ispada “ja poželim, oni me stave”. Nije baš uobičajeno, doista. Mislio sam čisto privatno biti još godinu dana više sa svojom vlastitom djecom, ali pojavila se prilika. U radu s mladima ja osobno dobivam jako puno ideja i za seniorski vaterpolo. Lakše se vide neke stvari. Drugo, uživam raditi i gledati kako se razvijaju mlađi igrači. Treće, mislim da hrvatski vaterpolo ima nekoliko generacija za koje neću reći da smo ih otpisali ili bacili, ali da moramo pojačati rad, apsolutno. Svi, u svim klubovima. Mi smo danas daleko od neke dominantne pozicije u svim kategorijama, u nekoliko generacija. Tu se želim uključiti i pomoći u ja se nadam sljedećem olimpijskom ciklusu. Četvrto, ima punu potporu kluba, čak su je i oni inicirali donekle. Posebno mi je drago što sam u stožeru do 20 godina s dvojicom velikih prijatelja, Jurom Mareljom iz Solarisa i Hrvojem Koljaninom iz Vouliagmenija. Želimo u sljedeće tri godine prvenstveno pripremiti igrače za A reprezentaciju, a možda i za B jer se radi o osnivanju B vrste i to bi bilo sjajno. Dođu li još i rezultati na to, odlično. To mi je sad velik izazov.

Kakav je vaš stav o naturaliziranim igračima? Konkretan povod je sada Konstantin Harkov u vaterpolu, ali možemo pričati o naturalizaciji općenito u sportu.

– Nema tu jasnog odgovora. Uostalom, da ja upućujem neku kritiku toga bilo bi licemjerno s moje strane jer kao trener u klubu imam baš jednog naturaliziranog igrača, Garciju. Mislim da treba biti pragmatičan, ali s jasno povučenim granicama. Ja ću govoriti o vaterpolu. Hrvatski vaterpolo mora sve snage uprijeti u stvaranju svojih igrača koji će igrati u hrvatskoj reprezentaciji. Mi nismo prečesto naturalizirali igrače, ali sam recimo bio za naturalizaciju Xavija Garcije. On je tada već 5 godina bio u Hrvatskoj, naučio hrvatski jezik i običaje, promijenio dva kluba, sad je već 11. godinu u Hrvatskoj i mislim da će ostati čak i živjeti kod nas. On se dakle asimilirao. Ono što ne bi radio, davati državljanstvo nekome prebrzo i to rade neke druge nacije, mi ne. Ja sam prije za to da FINA malo oteža, produži razdoblje koje je potrebno proteći da netko zaigra za drugu reprezentaciju. Mislim da ne možemo pretvoriti reprezentacije u klubove. Tu je ipak neki nacionalni naboj prisutan. Međutim, ne može se ni tu, kada o naturalizaciji govorimo, nečija ili obostrana želja uništavati ili poništavati. Pa, to je čak i protuustavno.

Više od 50 klupskih utakmica u sezoni

Držite li da kvantiteta utakmica može donijeti ili nauditi kvaliteti igara, utakmice? Aludiramo na vrlo zgusnut kalendar natjecanja u vaterpolu minulih godina, tako i ove sezone u cijelom svijetu.

– Ako ne gledamo ovu sezonu, mi smo u prijašnje 2-3 sezone u Jugu imali preko 50 službenih klupskih utakmica. Na to onda još dolaze reprezentativne, a to je s obzirom na naš sport, težinu sporta i logistiku, previše. Ove sezone se taj kalendar još i pojačao jer se polovica toga prebacilo na turnirski način natjecanja koji je zahtjevniji. Problem je i isprepletenost reprezentativnog i klupskog kalendara. Prije toga nije bilo. U doba dok sam ja igrao, ljeto je bilo podređeno reprezentaciji, a od jeseni su klubovi. Sada reprezentacija igra cijele godine. Sigurno da to sve otežava i mi treneri dugo već upozoravamo na ovo, ali nas se ne pita baš previše. Mislimo da ovo kako je sada nije zdravo. Prevelik broj natjecanja je štoviše, neka naša natjecanja i minorizirao, ‘utopio’ ih i zbunio ljude koji nas prate. Dalje, sada imamo pandemiju godinu dana. Svako malo vam se netko razboli, pa ga nema po 10-14 dana. Mi u klubu imamo možda i 70% igrača koji su preboljeli koronu, bolest za koju još ni ne znamo kakve posljedice nosi, i svi ti dečki su sada zdravi. No, je li zdravo opteretiti toliko ta tijela nakon ove bolesti, s ovolikim brojem bolesti, a neodgovarajućim brojem treninga… mislim da nije. Prenatrpanost kalendara dovodi do drugog problema, a to je smanjeni broj kvalitetnih treninga za mlade igrače i učenje njih novim vještinama. Mi se sada konstantno pripremamo od utakmice do utakmice. Svi imalo jači klubovi. Odmor – taktička priprema – odmor – taktička priprema… Nema treninga i možda je i to jedan od razloga malo slabijeg stanja mladih igrača u Hrvatskoj – za kraj će Vjekoslav Kobešćak za “U 2 metra” na hvs.hr.