hr
Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Intervju / 6. lipnja 2021.

Andro Bušlje

Prije nekoliko smo dana razgovarali za hvs.hr s hrvatskim vaterpolskim, ali i opće sportskim nacionalnim rekorderom po broju trofeja i medalja, Marom Jokovićem. Njegovih 58 kolajni, a lovi ih još i dalje, teško su dostižne. Makar… Ima jedan koji je od Mara bolji u kontekstu osvojenih medalja samo za hrvatsku vrstu. Joković ih za Barakude ima 21, a naš sljedeći sugovornik jednu više!

Kapetan Andro Bušlje ima čak 22 medalje, a podatak je tim intrigantniji ako spomenemo da je Hrvatska od 2005. do danas, koliko je Bušlje među Barakudama osvojila ukupno 23 kolajne. Dakle, Andro nema samo jednu! To je inače, da i to odgonetnemo, bronca s FINA kupa u Almatiju 2014. U Kazahstanu ga to ljeto nije bilo samo iz jednog razloga. Izbornik ga je odmarao!

Što se ukupnog broja medalja tiče, Bušlje ih je nakupio lijepu kolekciju – 48. Uz 22 reprezentativne, 26 klupskih pod kapicama tri kluba (Jug, Olympiacos i Mladost). Posljednje dvije kolajne osvojio je tek okončane klupske sezone u Mladosti. Upravo je Andro Bušlje bio jedna od ključnih karika u ispisivanju još jednog djelića povijesti ovog kluba, budući da je sa Žapcima osvojio naslov državnog prvaka, prvi za Mladost nakon 13 godina. Ne samo to, ako ćemo još malo o brojkama, budući da je osvojen i nacionalni kup, to je prva dvostruka kruna Mladosti nakon 1999! Da nije baš samo subjektivni stav pojedinca kako je Andro ‘jedna od ključnih karika pobjedničkog lanca zagrebačkog kluba prošle sezone’, potvrda je stigla od stručnog ocjenjivačkog suda HVS-a koji je po završetku finalne serije Prvenstva Hrvatske, pehar najboljem igraču cijele sezone 2020./21. udijelio baš, pogađate – Andru Bušlji!

– Zahvaljujem na čestitkama i jesam zadovoljan odigranom sezonom, posebno finalnom serijom i s naglaskom na zadnje tri utakmice, a to što sam ja dobio nagradu je lijepa pohvala meni. Makar, mislim da je bilo sigurno ove sezone i u cijeloj ligi dosta dobrih i kvalitetnih igrača. Na kraju je meni pripala nagrada, možda i zato jer smo osvojili Prvenstvo Hrvatske, te ‘okrenuli’ povijesni finalni omjer s 0-2 na 3-2 – veli Andro Bušlje.

Najbolja sezona u karijeri

Tijekom sezone se u izvješćima s utakmica nekoliko desetaka puta moglo pročitati vaše ime kao najboljeg pojedinca. Nerijetko je navedeno i da “…Bušlje igra možda najbolju sezonu u karijeri…”. Pa, je li ova najbolja u vašoj karijeri?

– Ha, ne bi znao to sada reći. Sigurno da je bila dobra. Od početka do kraja sam imao konstantu što je mislim jako važno. Naravno, bilo je tu i nekih lošijih možda utakmica, nije baš svaka bila za, što se reče, ‘prste polizati’,  ali generalno je postojala konstanta. S tim sam zadovoljan. Ne znam je li bila najbolja, ali ako sam sada dobio tu nagradu, onda bi se možda moglo i tako reći. Jedna od boljih sigurno.

To bi se dalo za zaključiti i po zanimanju za vaše usluge i iz drugih klubova, još tijekom sezone. Prije godinu dana, kada ste dolazili u Mladost, spominjali ste kako u biti tražite neku sredinu u kojoj se ne bi baš morali naprezati svaku utakmicu, baš svaku igrati i punu minutažu. Ispalo je na koncu da ste u Mladosti igrali cijelo vrijeme. Sa strane gledano, čini nam se da Bušlji to i nadalje paše, odgovara.

– Istina, prošlog ljeta kada sam gledao što ću i kamo ću, s Mladosti sam u nekoliko navrata pričao, ali nije mi baš to bio prvi izbor. Imao sam nekih boljih opcija. Međutim, s obzirom na stanje s koronavirusom, kako su se neki klubovi ‘zatvorili’, ostala mi je Mladost koja mi jest bila u opciji od prvih razgovora. E sad, kako prije dolaska u Mladost nisam igrao uopće skoro pola godine, možda je i to malo utjecalo na moju formu tijekom tek završene sezone. Iz Italije sam se vratio doma već početkom ožujka prošle godine. Šest mjeseci bez treninga i ozbiljnih utakmica mi je sigurno u jednu ruku ipak i dobro došlo. Što se prošle sezone tiče, ne mogu se ništa požaliti. Igrao sam dobro, igrao sam puno, skoro sve. U drugu ruku, ipak u Hrvatskoj imamo i dosta utakmica u kojima igrate protiv puno slabijih suparnika, pa mi je i to pomoglo da ostanem u formi kada je bilo najpotrebnije.

Andro Bušlje je 2015. otišao iz Juga u inozemstvo. Sezona prvo u Posillipu, pa tri u Olympiacosu i onda ona jedna, nedovršena zbog koronavirusa u Pro Reccu. U tih pet godina, sada kada ste se vratili, kakvo vam se činilo Prvenstvo Hrvatske, kvaliteta utakmica, igrača? Je li se što promijenilo?

– Rekao bi da se i nije promijenilo puno. Liga je jaka, to sigurno, ali isto tako sigurno je i nije najjača u Europi. Dobro je što uvijek imamo 2-3 kluba koja se mogu boriti za trofeje, a to je za jednu ligu od ključnog značaja. Imao 2 sigurno ‘top-klub’ i treći koji je tu negdje, blizu i opasan. Prošle je sezone to bio recimo Jadran. Ono što sam primijetio da je malo drukčije je ozbiljniji rad s mlađim igračima. Sad, o njima ovisi kako će se dalje razvijati. Ne bojim se ja za Hrvatsku ligu.

Danas se drukčije trenira

Postoji još nešto što nas zanima, iz igračkog kuta. Iz sezone u sezonu, u vaterpolu, ali i cijelom sportu, natjecateljska je godina sve duža, utakmica i natjecanja sve više, sve je napornije, ali ipak igračke karijere su sve duže i duže. Igrači s 32-33 i više godina su i dalje vodeći, pa i najbolji u svojim sredinama. Možemo govoriti prošle sezone o Raduu (39) i J. Vrliću (35), kao i o vama, također 35 ljeta u Mladosti, Garcia (37) i Obradović (35) u Jugu, ali i Perroneu, Prlainoviću, Filipoviću, Tempestiju, nešto mlađim Lončaru i Jokoviću, De. Vargi i da ne duljimo. U čemu je tajna? Uznapredovala farmakologija, nutricionizam, sve bolji fizioterapeuti, treninzi…

– Mogu najviše pričati o sebi. Prije, dok sam bio mlađi, drukčije se treniralo. Više se plivalo, više se radilo u teretani. Bio je drukčiji trening. Mi smo to dakle prošli kao mlađi. Bilo je više teških, stvarno teških bazičnih priprema. Sada je malo ‘laganije’. Naravno, ne velim da je lagano, ali je drukčiji rad na treninzima. Sad, zašto mi ‘starci’ igramo tako dobro i u ovim godinama… malo teško za utvrditi. Kada pređete 30-tu, ipak malo padate, to je neminovno. No, mislim da tada do izražaja dolazi iskustvo, pa onda pažnja prema svojem tijelu, ozbiljnost koja dolazi s godinama. Sada znaš da se prije treninga moraš obvezno razgibati, nema šale. Nije kao prije, s 20 godina, ne razgibam se već samo skočim u vodu i počnem s treningom. Najvažnije je da nemate ozljeda jer vas svaka usporava. Ja se mogu pohvaliti stvarno da nisam imao u karijeri niti jednu veliku ozljedu. Ima i malo genetike vjerojatno. Svega pomalo.

27-07-2019: WK waterpolo: Croatia v Hungary: Gwangju #8 BUSLJE Andro (C) (CRO) and #2 MACAN Marko (CRO) Gwangju South Korea 27/07/2019 Waterpolo M47 CRO – HUN 18th FINA World Aquatics Championships Nambu University Grounds Orange Pictures / Deepbluemedia / Insidefoto

Nema straha za budućnost

Idemo malo na ‘suprotni kraj’ kada govorimo o dobnom uzrastu prvoligaških igrača. Imamo li, jeste li zamijetili neke mlade igrače, neafirmirane, ali koji imaju ‘ono nešto’? Mislimo na igrače u dobi od 17, 18 do 20 godina?

– Ima dosta mladih igrača s velikim potencijalom koji pokazuju da bi mogli biti nositelji i svojih klubova, pa i reprezentacije u dogledno vrijeme. Ja sad stvarno neću o imenima, neću nikog izdvajati jer ne bi bilo dobro. Ima takvih igrača, nalaze se ili su blizu i nekog šireg popisa reprezentacije. Imamo dosta i onih koji nisu mladi u mjeri o kojoj mi sada pričamo, dakle 23-24 godine, ali i na njih se čovjek može osloniti. Slažem se ja da igrač od recimo 24 nije više baš toliko silno mlad, te da bi u toj dobi već trebao pokazati ima li u njemu materijala za vrhunske domete. No, niti takve ne bi otpisivao.

Prijateljska vaterpolo utakmica Hrvatska – Rusija

Ma, pitanje postavljamo poradi sljedećeg upita, a to je ima li straha, bojazni kakva će Hrvatska biti jednog dana kada odu jedan Bušlje, Joković, Lončar, J. Vrlić, Garcia, pa i Obradović itd.? Postavlja se pitanje, imamo li na obzoru nekog takve klase jer se doista prije 15-ak godina mogla zamijetiti klasa baš Jokovića, Bušlje, Dobuda, malo prije vas Boškovića, a onda kasnije da ne govorimo da je bio prepoznat Sukno, kao što su i kao tinejdžeri još uočeni jedan Bukić, Fatović, Vukičević…

– Ma, ima ih sigurno. Sad, gledajte ona naša generacija je izbacila stvarno jedno 6-7 vrhunskih igrača. Hoće li se baš takva dogoditi, to ne znam. To nije baš ni lako i jako je rijetko. Nama se baš ‘potrefilo’, ali ne bojim se da će hrvatska reprezentacija jednom, i kada mi ‘stari’ odemo, ne bojim se da će doći novi, mlađi, čak možda i bolji.

Tri najljepše godine karijere

Je li se radujete Tokiju? Jedno je naime radovati se olimpijskim igrama, ali ove će izgleda biti baš… posebne.

– Hoće, i to iz više razloga. Od koronavirusa što je prvo, pa kao drugo jer su već bile odgođene pa je razmak između dviju Igara 5 godina. Pa ipak, radujem se, da. Tamo dolaze, na jedno mjesto, najbolje reprezentacije i najbolji sportaši svijeta! To je čudo. I svi se, svaki sportaš koji dođe na Igre, vidi sebe s medaljom. Tako i mi.

Skupina na OI je vrlo jaka, mediji su komentirali i ‘skupina smrti’, ali kada se osvrnemo na skupine na prijašnjim Igrama, nekako se ne sjećamo neke koja je bila lakša ili da je ova najteža u povijesti.

– Prvo, to su Olimpijske igre i tamo dolaze najbolji. Nema slabih. Dalje, mislim da je stvarno ove godine konkurencija nikad bolja, jača od kako sam ja u reprezentaciji. Mi imamo jednu, po meni sreću, što počinjemo s lakšim suparnikom. S Kazahstanom, pa onda Australijom. Četiri idu dalje iz skupine, tako da ako mi dobijemo te prve dvije utakmice, a što bi trebali, mi smo u četvrtfinalu. Dalje nas inače u skupini očekuju i Crna Gora, Srbija i Španjolska, a to je onda borba za tako se kaže tobože ‘lakšeg’ suparnika u četvrtfinalu. Samo, malo prije sam rekao, na OI nema lakšeg suparnika. To ne postoji! Od četvrtfinala je svaka lopta važna – naglašava kapetan Bušlje.

Ono za što znamo da se radujete jest ono što vam slijedi nakon Tokija. Odlazak u Atenu. Potpisali ste za Olympiacos, a jednom ste spomenuli kako su vam Atena, Grčka i Olympiacos ostali u sjajnom sjećanju. Uz sve to, u Olympiacosu ‘grade’ i ludo jaku momčad.

– Jest, meni, ali i cijeloj obitelji. Tri sam godine igrao u Olympiacosu i to su mi bile možda čak i tri najljepše godine u karijeri. Rezultatski i momčad i grad i ljudi, ma sve. Meni je iz Atene bilo čak i teško otići, ali je tako ispalo i zato sam sad sretan što su me ponovo zvali. Potpisao sam na dvije godine i veselim se, jedva im se čekam priključiti.

Trofej s Porporelom

Andro ima, kako smo naveli u početku mnoštvo trofeja, medalja. Ukupno zasad čak 48. Nećemo pitati koji je najdraži jer osim što je otrcano pitanje, odgovor ionako znamo. Nema ničeg većeg od olimpijskog zlata, ali… Što vam znači jedan trofej koji se nikada ne spominje u osobnoj riznici. Godina 2007. i naslov pobjednika Divlje lige s Porporelom. Jasno, kao trener.

– Ha, ha. A, to je posebna čast. Divlja liga je posebno natjecanje, osobito u Dubrovniku. Vodio sam tu ekipu, bilo mi je tu dosta prijatelja. Oni su me zvali tog ljeta i pitali “bi li ja njima bio trener”. Prihvatio sam i na kraju je ispalo najbolje moguće, a onima koji kao igrači osvoje Divlju ligu u Dubrovniku, pa to je kao nama olimpijska ili svjetska medalja. Koliko sam ja njima tada baš pomogao, to ne znam, ali da se piše medalja, piše se – veli Bušlje.

Tko zna, možda ta iz Divlje lige 2007. bude s vremenom i prva u nizu trenerskih medalja. Jednom, u dalekoj budućnosti kada Andro Bušlje okonča igračku karijeru. Jer, ima on još motiva. Recimo, valja osvojiti još dvije barem medalje, pa da zaokruži na 50. A, i da je onog Jokovića stići…

To, ali i još puno više je Andro Bušlje, kapetan Barakuda i najbolji igrač Prvenstva Hrvatske u sezoni 2020./21.